Ostati mlad i lijep – ideal našega doba

31. MFMS: „Slika Doriana Graya“ – Jugoslovensko dramsko pozorište (ocjena 4,22)

Više je razloga za igranje dramatiziranog romana Oscara Wildea „Slika Doriana Graya“ danas. Jedan od njih je svakako opsjednutost vanjštinom – bez obzira na to radi li se o ljepoti tijela, izboru odjeće i obuće, frizura te popratnih rekvizita – sve to, vidljivo svakome, danas je postalo jako važno, ako ne i najvažnije. Unutarnja ljepota malo koga zanima. Stoga i takav odnos prema obrazovanju danas – to je ono što se ne vidi, dakle, nije ni važno… Kao i lijep i empatičan odnos prema drugom čovjeku – ni to se ne vidi, dakle nije na cijeni. Da ne pričamo o radu na samome sebi, koji je potpuno izgubio smisao…

Ono što može biti razlogom postavljanja na scenu jedinog romana Oscara Wildea danas je i djelo samo – vrijednost njegovih misli, rečenica koje pripadaju kraju 19. stoljeća, bez obzira na to što je fabula u tom istom vremenu bila jedva prihvatljiva.

U svakom slučaju, redateljica Nataša Radulović s autorskim timom postavila je predstavu „Slika Doriana Graya“ na maloj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, pritom potpisavši i dramatizaciju romana. Koristeći fragmentarnu strukturu, ona je interpolirala u radnju neke teme koje su joj bile važne ne toliko za razumijevanje sadržaja koliko za vezu s gledateljem i današnjim vremenom.

Sve je to legitimno ako redatelj ima dobru ideju kako prikazati osnovnu fabulu, ono zbog čega je roman preživio dvadeseto stoljeće i još uvijek intrigira, a ta je da slika Doriana Graya tijekom godina ne samo stari, već pokazuje njegov izopačeni karakter, dok on sam – ostaje mlad i lijep. Što i jest ideal danas…

To je, dakako, mnogo lakše prikazati na filmu nego u teatru, starenje slike može biti i banalno rješenje, ali nekom se idejom autorski tim kazališne predstave mora voditi.

Nataša Radulović odlučila se za hibridno rješenje scene, uvodeći ring na kotačima na kojem se događa dio radnje, zatim veliki, blješteći stol kao mjesto bakanalija te svileno platno kojim likovi streme u visine. Zadržavajući pritom i klasični okvir slike iz kojeg izlazi mladi Dorian Gray. Ali ne i sliku iz naslova.

Kad se predstava igra na maloj sceni, dakle na blizinu, sve mora savršeno funkcionirati, a da pritom tehnika nije vidljiva gledatelju. Kao što i kostimi i maska moraju biti savršeni, što u predstavi „Slika Doriana Graya“ koju smo gledali prve večeri 31. Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci – nije bio slučaj.

Režija se oslonila na glumačke izvedbe, prvenstveno na igru Srđana Timarova u ulozi Lorda Henryja Wottona, koji je bio pokretač radnje, ostavljajući manje prostora za razvoj karaktera samog Doriana Graya (Joakim Tasić). Njegove smo opačine mogli tek naslućivati, kao što smo i mijenjanje famozne slike mogli samo zamišljati.

Dinamičniji dio predstave je susret Doriana Graya s glumicom Sibylom Vane (Jana Nenadović), kao i razgovori Lorda Wottona (Srđan Timarov) s nesretnim autorom slike Basilom Hallwardom (Stefan Jevtović), a vrhunac je svakako song koji dramatično izvodi Vesna Čipčić u ulozi Lady Narborough. Možda je to bio put kojim je trebalo ići? Čini se da je „ples na svili“ Adriana Singletona (Teodor Vinčić) bio tek izvanjski efekt kojim režija popunjava odsutnost radnje…

31. Međunarodni festival malih scena otvorila je gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić, čestitajući umjetničkoj direktorici Editi Karađole Šegvić na odanosti kazališnoj umjetnosti i upornosti kojom vodi Festival s malim timom ljudi. Članovi ovogodišnjeg žirija su Alja Predan, dramaturginja iz Ljubljane, Jelena Miholjević, dramska glumica iz Zagreba, i Lary Zappia, kazališni redatelj iz Rijeke.

Okrugle stolove, koji se održavaju uz prisutnost publike nakon izvedaba, moderira Igor Ružić.

Riječka publika ispratila je ansambl predstave „Slika Doriana Graya“ velikim i dugim aplauzom te visokom ocjenom od 4,22.

Istaknutu fotografiju snimio Jovo Marijanović