Uvodna napomena: Ovi “Paralelni pogovori” bili su napisani za Paralelni slalom Edija Jurkovića i Dragana Ogurlića u izdanju Izdavačkog centra Rijeka koje je uredio Ljubomir Stefanović. Pogovori su paralelni i bili su napisani uz one što ih je na slovenskom bio napisao Tadej Zupančič, tada suradnik ljubljanske Mladine. Ti pogovori bili su napisani na tragu postmodernističke metafikcije, devetnaestostoljetnog pozitivizma, dvadesetostoljetnog marksizma te popularne i potrošačke kulture. Kritike na knjigu bile su uglavnom pozitivne, jedna od iznimaka odlikovala se teško suspregnutom pjenom što curi iz usta domaćega čovika. Ako je katalog pouzdan, gradska knjižnica ne posjeduje više prvo izdanje, posjeduje samo drugo izdanje, a u njoj, izgleda, treba to provjeriti, nema više “Paralelnih pogovora”.
RAZINE PISANJA
S Paralelnim slalomom dobili smo još jednu potvrdu opravdana inzistiranja današnje kritike na shvaćanju da je književnost usporediva s knjižnicom. Nema toga nadrečeničnog fikcijskog jedinstva, nema te priče što već nije predviđena mogućnostima koje nudi knjižnica, to beskonačno skladište znanja. Postmodernizam je postavio stvari na svoje mjesto: napokon imamo osviještene pisce i osviještene čitatelje koji u potpunosti poznaju poetike, žanrove, i stilske formacije, to uostalom potvrđuju riječi Patricie Waugh: “Veličanje snage stvaralačke mašte popraćeno sumnjom u valjanost njezinih predstava (representations); ekstremna samosvijest o jeziku, književnim formama i činu pisanja fikcije; sve veća nesigurnost u odnos fikcije i realnosti; parodičan, igriv, neumjeren ili prividno naivan stil pisanja” (Metafiction: the Theory and the Practice of the Self–conscious fiction, Methuen, London, 1984, str. 2).
Pitanje što se sada javlja glasi: ako je sve već ispisano, ako su “nove” knjige tek više ili manje uspjele “kopije” svojih “originala” i “prethodnika”, kako izdavači uopće uspijevaju prodati te knjige, kako uspijevaju svojim kupcima prikazati da će dobiti upravo knjigu koju žele? U većini slučajeva, priznajem, to nije nimalo jasno. Osviještene pisce poput E. Jurkovića i D. Ogurlića ta dilema, međutim, nimalo ne pogađa; oni se služe megastrategijama (jezičnim, tekstualnim, fikcijskim) i, štoviše, izravno prikazuju njihov učinak na djelu. U priči Teško je smišljati naslove demaskiraju ideologiju autora: autor nije autor, autor je rezignirani subjekt – pijani desk-urednik (Jurković) ili komercijalist izdavačkog poduzeća (Ogurlić). Prateći fabulu na metarazini, osviješteni čitatelj prepoznaje vrijednosti osviještenih pozicija E. Jurkovića i D. Ogurlića, pa pitanje uspješnosti prodaje Paralelnog slaloma postaje bespredmetno.
Dakle: Jurković i Ogurlić odbacili su samoshvaćanje postmodernističke književnosti kao jezične umjetnosti, priklonili se ispisivanju književnosti o književnosti ili metajezika (usp. Novica Petković: Metajezik u: Kibernetika, teorija informacije, semiotika, separat Književne reči, 25. rujan 1983), pa će svaki govor o ovoj knjizi biti meta-metajezik, njen povjesničar ispisivat će meta-meta-metajezik. Jurković i Ogurlić bi stoga u sljedećoj knjizi morali demonstrirati superiornost shvaćanja književnosti kao knjižnice i staviti točku na i: pisati meta-n-jezikom.
VELIČINA MALENIH
Povijesno iskustvo nas uči dvjema stvarima. Prvo, vrijedna djela ne nastaju preko noći, nego u iznimnim prilikama, pa su upravo zbog toga i cijenjena. Hasanaginica ili Na Drini ćuprija bjelodan su dokaz da se ta djela ne podvrgavaju nikakvim teritorijalnim ni bilo kakvim drugim granicama kad je u pitanju izraz najdubljih ljudskih stremljenja. Kako bi u protivnom dobila visoka i ugledna priznanja kulturnih prijestolnica Evrope da ne predstavljaju izraz tipično našeg, onog što ni razvijenije sredine nisu mogle podastrijeti pred svoje zahtjevne čitatelje. Povijest nas također uči da nam sudbina nije naklonjena, da nam prilike ne idu naruku. Nije prošlo ni sto i pedeset godina otkako je Rački ustvrdio: “U nas nema nikakove kaste književnikov, jer u nas znanost i književnost nije svagdanji hljeb, nije trgovina, nije zanat. Naša mala i uboga otadžbina nema tvoriona u kojih se rasplođuju i rabotaju književnici.” Kulturni imperijalizam sudbonosno je odredio razvitak naše književnosti, počesto s pogubnim posljedicama. Ima li boljeg primjera od Krleže? Ni autoritet Sartrea koji se pohvalno izrazio o piscu Povratka Filipa Latinovicza nije tu mogao pomoći, ni naši kolege slavisti iz inozemstva. Kao da nekome smeta naša istina. A da o tipično našem nemaru za tradiciju i ne govorimo!
Dakle: što valja činiti i kako uputiti mlade pisce koji se tek spremaju na književnu pozornicu? Recimo da da pred nama stoje živi ljudi od pera, da se prvi zove Edi Jurković, a drug mu Dragan Ogurlić. Prvi bi, ako je vedre prirode i živa duha, morao pisati “niskim” stilom na temu lijepa krajolika i ljudima što u njem žive i rade, primjerice pjesme o ribarenju ili pak prozu o došljaku (nek mu je ime Rambo) čije neobične običaje lokalno stanovništvo podrugljivo promatra. Drugi bi, više sklon analitici, morao pokloniti pažnju važnijim temama – klasnoj i socijalnoj stratifikaciji društva, problemu otuđenja u urbanoj sredini gdje radni ljudi provode zaslužene odmore uz televiziju gledajući Olimpijadu umjesto da se bave sportom. To bi bila prava literatura. Potvrdilo bi se tada da i male književnosti mogu dati velika djela. Književni znanstvenici bi imali prave poticaje. Nepravdama i prešućivanjima bi bio kraj. Zamah plodotvorna stvaralaštva…
ČITATELJ KAO PROIZVOĐAČ
Knjiga je tvoje oružje, uzmi je u ruku[1]
(KRT – Knjižnica revolucionarne teorije)
U razgovoru[2] priređenom u povodu objavljivanja prijevoda knjige Hegemonija i socijalistička strategija, Ernesto Laclau je između ostaloga izjavio: “Ne možemo razumjeti prirodu povijesnog procesa i antagonizma ne uvedemo li kategoriju kontingentnosti. Hegelova kategorija Aufhebung eliminira kontingentnost jer sve što je tu, na koncu apsorbira kao moment samorazvoja ideje. U procesu se dakle ništa ne gubi”. To je posve ispravno jer nas hegelovski orijentirani kritičari žele uvjeriti da Naslova što nisu imali sreće posljednji ostati u bubnju zapravo nema, da su se stopili, bili prevladani u Paralelnom slalomu kog sada držimo u rukama. Po njihovu shvaćanju bi, na razini segmenta, priče Stanje duha u mojoj mjesnoj zajednici, Kakav naslov – takva priča i Najbolje što mislim o Jurkoviću/Ogurliću bile što i Kako smo proveli čistku u mjesnoj zajednici Pipak, Teško je smišljati naslove i Najgore što mislim o Jurkoviću/Ogurliću te stoga nepotrebne u postojećoj stezuri knjige, a popis bi bio “s ove strane ništavila”. Zadatak kritike, međutim, nije pisanje takvih ili sličnih besmislica, kritika nema “gimnastičku” funkciju elaboriranu za ljubav prema mišljenju (shvaćenu kao gratia rationis, for the thought’s sake), već valja omogućiti preuzimanje sredstava za proizvodnju[3]
Kako sada primijeniti tu ispravnu[4] tvrdnju na Paralelni slalom? Zagovornike shvaćanja da je književnost stvar “duha” i “značenja” valja odvratiti od svih tumačenja (danas su tu naročito aktivni semiotika i psihoanaliza) što tvrde da je upravo čitatelj tvorac djela, a potom s njima postupati kao s pravim materijalistima – predati im ovu knjigu u ruke. Zašto? Pa ona odgovara na pitanje kako se postaje pisac!
Dakle: nema “dakle” – valja ili čitati ili pisati Paralelni slalom.
… BUT MORE, MUCH MORE THAN THIS I DID IT – MY WAY
Dakle: vjeruj nema života od sjećanja
dao bih milijardu dinara
za jedan sekund prvog poljupca
[1]B. Brecht
[2]Uz Ch. Muffea (koautor) prisustvovali i M. Maček, S. Žižek, T. Masnak, D. Štrajn, P. Gantar i M. Dolar, Problemi 4 – 5/ 86.
[3]Terry Eagleton: Pobuna čitatelja.
[4]Unatoč notornoj nediscipliniranosti, Eagleton povremeno pokazuje znakove lucidnosti: “Mnogi kritičari mrze i sam pojam metode pa se radije povode za instinktom, intuicijom i trenutnim nadahnućem. Možda je sreća što takav način rada još nije prodro u medicinu i avionsko inženjerstvo” (Književna teorija, SN Liber, Zagreb 1987, str. 213).
#Dragan Orgulić #Edi Jurković #Izdavački centar Rijeka #Paralelni pogovori #Paralelni slalom
