Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije sinoć je izveo Mahlerovu petu simfoniju u riječkom kazalištu pod dirigentskom palicom Pascala Rophe. Njegov dirigentski stil karakteriziraju tehnička preciznost, jasnoća gesta i duboko razumijevanje partitura. Cijenjeni francuski dirigent poznat je po strastvenoj interpretaciji suvremene glazbe i suptilnom pristupu klasičnom repertoaru. Njegova karijera obilježena je suradnjom s mnogim prestižnim orkestrima i ansamblima te izuzetnim doprinosom promicanju novije glazbene literature. Rophe uspijeva spojiti tradiciju i modernost, donoseći nova čitanja poznatih djela koja odražavaju duboko razumijevanje povijesnog konteksta i strukturalne kompleksnosti glazbe. Njegova sposobnost da poveže različite glazbene epohe i stilove, zajedno s njegovom predanošću tehničkoj izvrsnosti i emotivnoj dubini, čini ga jednim od najcjenjenijih dirigenata današnjice. Sve to se osjetilo u sinoćnjoj izvedbi čiji je vrhunac bio četvrti stavak zbog iznimne tonske ljepote i interpretacije. Jedan od najboljih orkestara u Hrvatskoj i šire očekivano je izveo djelo na vrlo visokom nivou. Izvedbu nisu poljuljali ni kraći trenuci razilaženja dionica u trećem i petom stavku kao ni preoprezno i presporo ulaženje u početke fraze. Nakon koncerta čule su se brojne pohvale gledatelja koji su drugi put slušali Mahlerovo velebno djelo. Mahlerova peta simfonija prvi put u Rijeci je izvedena 2016. godine.
Peta simfonija
Skladana između 1901. i 1902. godine, predstavlja jedno od najambicioznijih i najsloženijih djela kasnoromantičkog repertoara. Kao skladatelj koji je neprestano težio inovacijama i emotivnoj dubini, Mahler u ovom djelu pruža monumentalnu sintezu svojih stilističkih i tematskih preokupacija. Peta simfonija je strukturirana u pet stavaka, raspoređenih u tri dijela, od kojih svaki nudi jedinstvenu glazbenu i emocionalnu naraciju. Prvi stavak, “Trauermarsch” (pogrebni marš), u c-molu, otvara djelo s prepoznatljivim ritmičkim motivom i teškim, elegičnim tonom. Ovaj stavak evocira tugu i melankoliju, a prema riječima muzikologa Theodora W. Adorna, „Trauermarsch” predstavlja „glazbenu meditaciju o prolaznosti i smrti, gdje svaki ton nosi težinu egzistencijalne patnje”. Drugi stavak, „Stürmisch bewegt, mit größter Vehemenz” (burno, s najvećom žestinom), nastavlja se u istom dramatičnom tonu. Ovdje Mahler koristi dinamičke kontraste i disonantne harmonije kako bi stvorio osjećaj unutarnje borbe i sukoba. Ovaj stavak predstavlja Mahlerov izraz emocionalne napetosti i kaosa, reflektirajući skladateljeve osobne turbulencije. Središnji dio simfonije, treći stavak „Scherzo”, zauzima ključnu ulogu u strukturalnoj arhitekturi djela. Scherzo je obilježen plesnim i ländler motivima, koji odražavaju Mahlerovu inspiraciju alpskom folklornom glazbom. Ovaj stavak karakterizira poliritmička složenost i bogate orkestralne teksture. Muzikolog Donald Mitchell opisuje ovaj stavak kao “eksploziju životne radosti i energije, koja kontrastira s mračnim tonovima prethodnih stavaka”. Četvrti stavak, „Adagietto”, napisan za gudače i harfu, predstavlja jedan od najpoznatijih i najljepših dijelova Mahlerovog opusa. Ova lirska i introspektivna glazbena meditacija često se tumači kao ljubavna poruka Mahlerovoj supruzi Almi. Leonard Bernstein, istaknuti dirigent i Mahlerov interpretator, opisao je „Adagietto” kao “najčišći izraz ljubavi, bez riječi, preveden u glazbu”. Simfonija kulminira u petom stavku, “Rondo-Finale”, gdje Mahler sintetizira sve tematske elemente kroz kontrapunkt i fugu. Ova pobjedonosna završnica demonstrira Mahlerovo majstorstvo u orkestraciji i formalnoj inovaciji. Muzikolog Henry-Louis de La Grange ističe da “Rondo-Finale” predstavlja “trijumfalnu afirmaciju života, gdje se sve suprotnosti pomiruju i pretvaraju u slavlje”.
Mahler u popularnoj kulturi
Film „Smrt u Veneciji” (1971.), redatelja Luchina Viscontija, značajno je doprinio popularizaciji četvrtog stavka Mahlerove Pete simfonije, poznatog kao „Adagietto”. Temeljen na istoimenom romanu Thomasa Manna, film koristi „Adagietto” kao ključni glazbeni motiv, čime dodatno pojačava emocionalni i estetski dojam filmske naracije. Kritičari su istaknuli kako je Viscontijeva upotreba Mahlerove glazbe dodala sloj sofisticiranosti i emocionalne dubine filmu. “Smrt u Veneciji” ne samo da je popularizirao “Adagietto” među širim auditorijem, već je i učvrstio reputaciju Mahlerove glazbe kao savršene pratnje za introspektivne i emotivno kompleksne filmske naracije.
Važnost pete simfonije
Simfonija je podijeljena u pet stavaka, koji su grupirani u tri dijela, čime Mahler razbija konvencionalnu četverostavačnu strukturu i uspostavlja novu arhitektonsku cjelinu. Peti stavak potvrđuje tematsku koherenciju djela te uvodi elemente koji anticipiraju modernističke stilove 20. stoljeća, uključujući prošireni harmonijski jezik, složene ritmičke strukture i ekspresionistička fraziranja. Mahlerova peta simfonija tako postaje most između kasnoromantičke tradicije i novijih glazbenih stilova, najavljujući mnoge inovacije koje će kasnije biti razvijene od skladatelja poput Arnolda Schönberga i Igora Stravinskog. Njegova upotreba disonance, neočekivanih modulacija i kompleksnih orkestralnih tekstura utjecala je na razvoj atonalne glazbe i dodekafonije, dok je introspektivna priroda njegovih djela otvorile put za ekspresionizam i novije avangardne pokrete.
Mahlerova glazba
Mahlerov osobni život bio je obilježen brojnim tragedijama. Gubitak njegove djece, borba s antisemitizmom i zdravstveni problemi ostavili su dubok trag. Mahlerova glazba često odražava njegovu duhovnu i filozofsku potragu za smislom života. Inspiriran filozofima poput Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea, Mahler je kroz svoja djela istraživao pitanja egzistencije, transcendencije i ljudske patnje. Kao skladatelj, Mahler je najpoznatiji po svojih devet završnih simfonija. Njegova djela često reflektiraju dualnost života i smrti, radosti i patnje, koristeći glazbene motive koji se protežu kroz cijeli njegov opus. Njegove simfonije, uključujući Treću, Petu i Devetu, odražavaju njegovu sposobnost da spoji intimne, osobne emocije s monumentalnim orkestralnim zvukom. Mahlerov utjecaj na kasniju glazbu i skladatelje bio je ogroman. Njegova upotreba orkestralnih boja, složenih struktura i tematske povezanosti inspirirala je brojne skladatelje 20. stoljeća, uključujući Arnolda Schönberga, Benjamina Brittena i Dmitrija Šostakoviča. Njegova glazba, koja je u početku bila prihvaćena s mješovitim kritikama, danas je visoko cijenjena i često izvođena diljem svijeta. Dirigenti kao što su Leonard Bernstein, Claudio Abbado i Pierre Boulez dali su značajan doprinos oživljavanju Mahlerovog repertoara u drugoj polovici 20. stoljeća, naglašavajući njegovu važnost u glazbenoj povijesti.
Istaknuta fotografija: Studijski orkestar HRT; autor: Jasenko Rasol
#Gustav Mahler #HNK Ivan pl. Zajc #Pascal Rophe #Peta simfonija #Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije
