Milanu Majeroviću Stilinoviću, novinaru, piscu i planinaru iz sasvim osobnih razloga, pripala je čast u Parku prirode Učka zaključiti serijal znanstveno–popularnih predavanja „Znanost na Poklon(u)”. U Centru za posjetitelje Poklon okupili su se zaljubljenici u prirodu, kreativci i ljubitelji dobre priče – ljudi bliski temi o kojoj je Stilinović govorio. Predavanje „Što sam naučio na planini (Kako i vaša staza može završiti knjigom)” nije bilo tek predstavljanje zbirke kratkih priča; bilo je to interaktivno druženje u kojem je autor otkrio kako je iz jednog Facebook posta, iz tjedna u tjedan, praktički ni iz čega – nastala knjiga. Podijelio je čitav proces nastanka, svoj osobni kreativni hodogram, sa željom da svakoga u publici potakne da napravi prvi korak.
Na samom početku otkrio je da te planina nauči stati. Nauči te disati. Nauči te prepustiti se onome što dolazi, bez prevelikih planova i očekivanja. A onda, iskreno i neočekivano, priznao:
– Nikad se nisam popeo na Učku. Bio sam na vrhu, ali nisam se popeo. Došao sam autom. A vjerujem u one trenutke kada se ti sam popneš. Obećao sam da ću se vratiti.
Knjiga „Što sam naučio na planini“ nije putopis u klasičnom smislu. Ona je zbirka od 50 „priča u hodu“, zapisa iz iskustava koja su nastajala na Dinari, Medvednici, Velebitu i drugim planinskim stazama. Nastala je iz jednog impulsa – iz prve iskre koja je zapalila vatru i nastavila gorjeti sama.
– Osjećao sam da je vrijedno podijeliti neke stvari s ljudima. Napisao sam post o slijepim planinarima koji se penju na Dinaru i onda nastavio iz tjedna u tjedan. Ni iz čega je nastalo nešto, naglasio je Majerović Stilinović.
U srži predavanja bio je kreativni hodogram – jednostavan, ali snažan. Od iskoraka iz svakodnevice, preko prepuštanja iskustvu, do postavljanja cilja, držanja smjera i igre bez koje svaka ideja umre. U tom se hodogramu smjestilo još i: disciplina, sumnja, podrška, tim, kaos, sreća, ostvarenje cilja i – slavlje.
Svaku je fazu autor popratio pričom iz planine: o usponu na Zir s djecom, o podršci slijepim planinarima, o neočekivanoj toplini nepoznatog djeteta na Medvednici, o najboljoj ikad popijenoj kavi – onoj instant kavi skuhanoj u Ratkovu skloništu.
– Ako cilj nije zabavan, odustat ćete. Jedini kriterij mi je bio da mi priča zvuči dobro i da je drugačija od one prethodne, rekao je Milan Majerović Stilinović
Na planini, kaže, ljudi se stvarno susretnu. Bez normi, bez uloga, bez maski. Možda je baš zbog toga na predavanju i govorio bez maske – a govorio je o inspirativnim stvarima koje su inspirirale njega, a možda mogu inspirirati i nekoga drugog. Čitao je svoje prče, podijelio iskustva, jer planine su jedno od posljednjih mjesta gdje je dijeljenje iskustva još uvijek moguće, gdje je razgovor iskren i čist, bez potrebe za uvjeravanjem i nadglasavanjem.
– U planini možete dobiti podršku od najnevjerojatnijih ljudi.
Tako je nastala priča „Melemi“ – trenutak u kojem je slučajan susret s djetetom s invaliditetom postao najčišća lekcija o ljudskosti. Bez uljepšavanja, bez dramaturgije. U tim je pričama razlog zašto knjiga rezonira: nisu velike zato što su planine velike, nego zato što su iskrene i ljudske.
Danas Milan Majerović Stilinović ne promovira planine. Promovira ono što planine simboliziraju: izazov ili početak, uspon, dolazak na vrh, spuštanje i vraćanje opet na početak. Krug života.
– Shvatio sam da se ne penjem radi knjiga i priča, nego radi trenutaka u kojima se brišu prepreke, žuljevi i neizvjesnost, rekao je autor uz dodatak da je, kada je knjiga bila objavljena, neko vrijeme na planinskim stazama ostavljao primjerke kao dar ljudima koji će proći iza njega. Bez potpisa, bez poziva na praćenje. Samo knjiga.
To je možda najtiša i najljepša poruka cijelog susreta: pustiti da priča živi.
Razigrano je potaknuo i goste da otvore dušu – pa su se čule priče o malom cvijetu čička prepunom buba na Risnjaku, o ljutnji na busen trave zbog ozljede koljena koja je donijela novu perspektivu, o spuštanju sedamnaestogodišnjaka s Risnjaka na konju u pola noći, ili o neplaniranoj novogodišnjoj avanturi na Vojaku. Sve su to priče koje su u Poklonu postale veće nego što su se činile na početku – jer istinu ne treba izmišljati. Treba je podijeliti.
– Otići na planinu, sačuvati uspomenu, zapisati, snimiti. Život mi je uljepšalo to što mogu dijeliti stvari koje nisu velika filozofija s ljudima koji ih razumiju. Podijelite ih i vi, zaključio je Milan Majerović Stilinović.
Možda je baš tu odgovor na iskreno priznanje s početka predavanja: na vrh se ne dolazi autom. Ne dolazi se niti pisanjem, hodanjem ili letenjem.
Na vrh se dolazi – hrabrošću da napraviš prvi korak!
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Milan Majerović Stilinović #Park prirode Učka
