Pristupiti nažalost vrlo aktualnoj temi ratova, podjela, izbjeglištva i krize kroz suvremenu umjetnost koja nije previše očita, a opet jasno prikazuje zamišljenu poruku, nije jednostavan zadatak. No imati uza sebe izvrsni ansambl poput našeg riječkog Baleta, kao što je imao koreograf i plesni umjetnik Serge Aimé Coulibaly tijekom rada na predstavi Last Shelter, taj proces ipak postaje lakši.
Last Shelter je sinoć premijerno izvedena kao početak nove plesne sezone, a nastala je u koprodukciji riječkog i varaždinskog HNK-a, u sklopu Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta (K-HNK). Sudeći prema reakcijama ispunjenog gledališta, predstava je u sat vremena trajanja uspjela efektno dočarati priču, zahtjevnost koreografije i istraživanje suvremenog pokreta.
Tematski, Last Shelter istražuje pripadnost, otuđenje i pronalaženje utjehe u drugome, točnije potragu za utočištem koje nužno ne mora označavati specifično mjesto, u svijetu obilježenom neizvjesnošću, nasiljem i sukobima – političkim, međuljudskim, svjetonazorskim… A da bismo pronašli utočište u drugima, na mjestu na kojem se nalazimo mora postojati zajedništvo, empatija, solidarnost i prihvaćanje. I povrh svega ljudskost. Na sceni je jučer ta ljudskost zaživjela kroz dinamični i nepredvidljivi suvremeni pokret, odgovarajuću glazbu i raspon emotivnih stanja: od melankolije do živosti i podrške, ljubavi, vraćanja ritualu, posustajanja i oslobođenja. Najviše se u pokretu osjećala ta sloboda, neopterećenost konkretnom formom, što je rezultat suradnje koreografa s plesačima koji unijeli svoje ideje.
Priča se na taj način plete intuitivno i organski, dok je istovremeno sve vrlo usklađeno, i samim time postaje nešto svježe, bez obzira na to što sam pristup i ton predstave nisu nešto što Rijeka dosad nije vidjela. Ipak su srećom riječkim kazališnim daskama prošli brojni drugačiji suvremeni plesni izričaji na koje je zato riječka publika već spremna. S druge strane, suvremeni ples pruža prostor za istraživanje, stoga se priči uvijek može pristupiti iz drugog kuta, bez straha da je nešto već viđeno. Na kraju, “neviđeno” ne mora nužno značiti kvalitetno, i obratno. Last Shelter ima dobru kombinaciju svega što je potrebno za uspješno otvaranje jesenske sezone.
Glazbu predstave potpisuje Yvan Talbot, scenografiju Aleksandra Ana Buković, kostimografiju Manuela Paladin Šabanović, a oblikovanje svjetla Dalibor Fugošić. I kostimi i scena bili su nenametljivi, ali ne i neutralni; nadopunjavali su priču, ali nisu remetili fokus koji je ostajao na plesačima.
No jedan od glavnih faktora te kombinacije je ipak ansambl: Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Tea Rušin, Alessia Tacchini, Isabelle Zabot, Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Giovanni Liverani i Giorgio Otranto. Ponekad je lako reći da je sve to posao profesionalnog plesača, ali s lakoćom izvesti sat vremena dinamične i na trenutke tehnički vrlo zahtjevne koreografije je daleko od lakog. A tu je i spremnost na donošenje glumačkih elemenata, korištenje ekspresija lica i emocija kao sastavni dio koreografije. Tako se zamišljena vizija priče o otporu koji je pun živosti, snage, suosjećanja i podrške, nasuprot otporu koji poprima obličje onoga čemu se protivimo, pretvara u cjelovitu i smislenu plesnu priču.
Istaknuta i ostale fotografije: Dražen Šokčević
#HNK Zajc #Last Shelter #premijera #Rijeka #Serge Aime Coulibaly #suvremeni balet
