“Napudraj joj lice” je djelo koje nikada nije osvojilo širu publiku u smislu masovne popularnosti. Iako je opera cijenjena u stručnim krugovima, njezina kompleksnost i libreto ograničili su njen širi komercijalni uspjeh. Zbog specifičnosti teme i složenosti glazbenog jezika, možda nije privukla širu publiku koja očekuje pristupačnije i konvencionalnije operne produkcije. Svakako nije privukla riječku publiku, čak ni na premijeri koja je održana sinoć, kada je gotovo polovica sjedala u kazalištu ostala prazna. Premijerno izvedena 1995. godine, opera je zauvijek ostala u sjeni drugih djela Thomasa Adesa. Nažalost, nakon toliko godina, opera se još uvijek često najavljuje kao nešto „skandalozno“, što pridonosi tome da njezina stvarna umjetnička vrijednost bude potisnuta u drugi plan.
Dok je provokativnost i tematika skandala neosporno privukla pažnju u početku, čini se da je ona također zasjenila kompleksnost i dubinu Adesove glazbe i libreta. „Opera je imala elemente koji generiraju naslovnice, ali nisam mislio da će felacio na kraju biti cijela poanta“, izjavio je skladatelj koji će se kasnije etablirati kao jedan od najvećih i najznačajnijih suvremenih skladatelja.
Sadržaj
Libreto za operu napisao je Philip Hensher, a temelji se na stvarnom životu vojvotkinje Margaret Campbell. Opera nudi kompleksnu i provokativnu naraciju koja istražuje društvene norme, moralne dvostruke standarde te sukob između privatnog i javnog života. Djelo prati život vojvotkinje od njezine udaje do posljedica brakorazvodne parnice koju je izazvalo njezino „razvratno“ ponašanje. Scena koja izaziva najviše kontroverzi je prikaz oralnog seksa, baš kao što su najveći skandal u životu Margaret izazvale fotografije na kojima oralno zadovoljava muškarca čije se glava ne vidi. Ian Douglas Campbell optužio je svoju ženu za nevjeru tako što je dokaze o njezinoj nevjeri javno objavio. Napravio je popis od 88 različitih muškaraca koje je optužio da su ljubavnici njegove žene. U operi vojvoda doznaje za nevjeru svoje žene od svoje ljubavnice. Iako oboje čine preljub, on joj to ne prašta. Čak ni žene u visokom društvu nemaju jednaka prava kao muškarci. Vojvotkinja ostaje sama, shvaća da su svi ljudi koji su bili ljubazni prema njoj bili plaćeni za to.
Režija
U središtu pozornice smješten je veliki bijeli krevet. Minimalistička scenografija Jare Ješe stvara sliku hollywoodskog glamura koju vjerno prate i kostimi Sandre Dekanić. Redateljica Eva Hribernik fokus stavlja na unutarnju borbu između onoga što se od Margaret očekuje i onoga što ona želi. Snažan redateljski trenutak u kojem narativ ostavlja prostor različitim interpretacijama je gušenje i kašalj nakon oralnog zadovoljavanja hotelskog konobara. Prazninu koju Margaret pokušava ispuniti seksom i alkoholom vodi je u samouništenje; ona postaje lik koji istodobno izaziva sažaljenje i osudu među konzervativcima. Oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića važan je aspekt koji osim naglašavanje dramatičnosti služi kao most između scenskih slika. Plesačica Ksenija Krutova predstavlja dvojnicu glavne junakinje, potpuno slobodnu verziju kakva Margaret želi biti. Uz njezinu sjajnu i jasnu interpretaciju, zrcalo na pozornici u kojem Margaret traži odraz kojeg društvo želi vidjeti je potpuno nepotrebno.
Glazba
Partitura opere prava je riznica zvučnih detalja koji doprinose bogatstvu i slojevitosti djela. Ponavljajući motivi, poput nježnih gudačkih tremola, stvaraju osjećaj tjeskobe i unutarnjeg nemira, dok povremeni iznenadni udari različitih udaraljki imitiraju otkucaje srca likova u ključnim trenucima. Imitacija prirodnih zvukova također se javlja kroz cijelu partituru, čak i u pjevačkim linijama. Skladatelj tretira glas kao instrument u orkestru zahtijevajući besprijekornu tehniku. Koriste se različiti glazbeni stilovi, od baroknih figura koje podsjećaju na dvorsku eleganciju do ekspresionističkih disonanci koje odražavaju unutarnje sukobe i napetost među likovima. Partitura nudi raskošnu harmoniju, suptilne melodijske prijelaze i majstorski izrađene orkestralne dijaloge. Svaka fraza, svaki ton nosi unutarnju dramu likova, suptilno ispisanu kroz glazbu koja gradi emocionalne vrhunce i trenutke introspektivne tišine. Bogata harmonijska struktura i ekspresivni dinamika otkrivaju duboku ljudsku tjeskobu, nadu i čežnju.
Često su prisutni motivi tanga i flamenca. Jedan od ključnih trenutaka je korištenje puhačkog ansambla za prikaz ljudskog kaosa, gdje se različiti instrumenti preklapaju i stvaraju gotovo kakofoničan zvuk, simbolizirajući izgubljenost likova u svojim mislima i osjećajima. U suprotnosti s tim, povremeni lirski solo dionice, posebno u violončelu, pružaju trenutke introspektivnog mira, evocirajući nostalgiju i čežnju. Koristeći samo šesnaest instrumentalista, Ades stvara izvanredno bogat zvučni svijet, spajajući elemente jazza, tanga, i kabareta. Tzv. „mali orkestar” u ovoj operi koristi se s nevjerojatnom ekonomičnošću, gdje se svaki instrument tretira gotovo kao solist, omogućujući široku paletu zvukova i boja, od grotesknih glazbenih slika do suptilnih, introspektivnih trenutaka. Instrumentacija ističe eklektičnost stila, gdje se utjecaji skladatelja poput Kurta Weilla, Igora Stravinskog i Albana Berga skladno prepliću s Adesovim modernim senzibilitetom. Ovaj bogati zvučni pejzaž ukazuje na skladateljevu namjeru da kroz glazbu prenese psihološku i emocionalnu složenost likova, što je nažalost, u sjeni kontroverzne scenske realizacije, ostalo nedovoljno prepoznato. Svega četiri solista iznose radnju; Sabina Cvilak, Karla Mazzarolli, Gregor Ravnik te Graeme Danby. Stalne promjene tempa, ritma, glazbenog stila, mijenjanje uloga te nemogućnost oslanjanja na orkestar čine pjevačke uloge izuzetno zahtjevnima. Uloga vojvotkinje povjerena je Sabini Cvilak, čija tehnička virtuoznost i interpretativna snaga posebno dolaze do izražaja u ključnim arijama koje zahtijevaju širok raspon emocionalnog izraza. Svi solisti, kao i orkestar zaslužni su za izvedbu opere na visokom nivou. Pod dirigentskim vodstvom sjajnog Simona Dvoršaka, nastala u koprodukciji riječkog HNK-a te ljubljanskih Slovenskog komornog glazbenog gledališča i Cankarjevog doma, opera je otvorila rujansku predsezona riječkog „Zajca“ pod nazivom „Glamur, požuda, skandal“.
Tematska usmjerenost na društvene skandale i seksualne ekscese, uz Adesovu sklonost eksperimentalnim glazbenim tehnikama skrenula je pažnju od stvarne umjetničke vrijednosti opere. Naziv opere „Napudraj joj lice” simbolizira čin maskiranja te aludira na društvenu potrebu za održavanjem javnog imidža i statusa. Naslov može sadržavati i ironični ton, ukazujući na to kako društvo često koristi estetske ili površinske prikaze (kao što je šminka) kako bi prikrilo ili opravdalo nepoželjne aspekte stvarnosti, dok istovremeno ne prepoznaje ili ignorira stvarne probleme. Najveća ironija leži u tome što se i danas, trideset godina nakon premijere, opera najavljuje kao eksplicitno djelo koja sadrži scenu oralnog seksa dok se pritom ignoriraju sve ostale sjajne komponente ovog djela. Naposljetku, do kada ćemo žene koje slobodno žive i govore o svojoj seksualnosti stigmatizirati kao kurve?
Istaknuta i ostale fotografije: Dražen Šokčević
#HNK Ivan pl. Zajc #Napudraj joj lice #Opera #Osvrt #premijera #Thomas Ades
