Posljednja dva dana 18. Pričigina
„Riječke pričke“ je bio naslov koji je, na prvu, obećavao set erotičnih – ili barem erotiziranih – priča autora/ica iz Rijeke jer, božemoj, dobar glas daleko se čuje. A „Let 3“ se pobrinuo da taj glas dobije velika krila. Gordana Brkić Žagar, Zoran Krušvar, Doris Pandžić, Milan Zagorac i Enver Krivac su članovi neformalne književne skupine Ri Lit (koju su za ovu priliku preimenovali u Ri-Split). Krivac nije bio fizički prisutan, ali sa svojim video prilogom najprisutniji. U tome su svakako odigrali značajnu ulogu veliki ekran, krupni plan njegova lica, mimika i gestikulacija, ali njegova priča ipak najveću. Priča o najmanjem čovjeku kojeg je sreo u životu, Nepalcu visokom nešto preko pola metra, kojeg je dobio – preko oglasa – umjesto Filipinke, kao kućnog pomoćnika za suprugu i sebe. Priča je završila u pravom trenutku; tihim plačem maloga Nepalca kojeg je Krivac spontano i simpatično prikazao kao diva, u odnosu na ljudsku sitnost nekog Krivčevog gosta na večeri (koju je taj mali veliki Nepalac majstorski skuhao). Priča-ogledalo; svi se danas sagledavamo i vidimo u odnosu na Drugog, pogotovo slabijeg i ranjivijeg. Drugi, to smo mi!
Doris Pandžić je svojom pričom o ulici koja nosi ime po 17-godišnjoj skojevki Bosiljki Rakić (strijeljanoj s još šest svojih drugarica) dala riječki štih cijelom tom grupnom nastupu; u njihovom gradu i kraju se ne ruše partizanski spomenici niti se šuti o partizanskim heroinama i herojima. Što su južnije, to su hrvatski gradovi tim šutljiviji o tim temama, izgleda da apartmanizacija briše – ili barem betonira – neka povijesna sjećanja. Pa bi baš bilo interesantno istražiti odnos apartmana i zaborava. Njena priča bi pak bilo dojmljivija bez onih momenata dramatizacije i teatralizacije, kojima ih je nastojala učiniti potresnijom i upečatljivijom.
Milan Zagorac se razmahao jezikom u raznim pravcima, ipak se držeći kursa svoje priče o financijski dobrostojećem paru i bageristi Seadu, s nadimkom Tvrdi (if you know what I mean). Ta menage a trois storija, ispričana u stilskom koktelu ogovaranja, zajedljivog prigovaranja i ad hoc psihologiziranja, našla je svoje pristaše među publikom, mahom ženskom, što i nije bilo upitno, obzirom na prevladavajući ukus naše današnjice. Priča „Mundijal“ Gordane Brkić je bila diskretno erotična, više u naznakama nego u znakovima, a njen finalni obrat prokazao je našeg tipičnog muškarca kao biće kojeg najviše određuje strast prema nogometu (ženi ide ono što preostane).Zoran Krušvar, iskusni pričiginaš, govorio je kao roditelj, o pubertetskim fazama i željama svoje kćerke, i to na nogama, gotovo peripatetički. To je pohvala: digni se s fotelje, stavi tijelo u pokret pa će i tvoja priča dobiti na kinetičkoj energiji!
I u tom bi smjeru Pričigin mogao odrastati: angažirajući veći broj tjelesnih pripovjedača, koji ne mogu, a da svoje priče istovremeno, na neki način, i ne koreografiraju. Ja svoju ne bih mogao na drugačiji način ispričati.
Kad zvijezde pričaju
Kako prepoznajemo pravu zvijezdu? Ona sjaji, topla je, skromna i jednostavna; bez poze. Njena životna priča je uvijek vrlo interesantna, poučna i zabavna, a poruka koju širi je humana i univerzalna. Čelistica Ana Rucner je upravo takva zvijezda. Do muzičkoga neba je stigla, naravno, preko trnja napornog vježbanja i rada, a za sve to joj je snagu i ustrajnost mogla dati samo ljubav prema glazbi. Naslijeđena od roditelja, profesionalnih glazbenika klasičnoga tipa. Kruška ne pada daleko od obiteljskoga stabla, nego doseže viši stupanj slatkosti, što je prirodni poredak stvarnosti: viša to jest mlađa grana bliža je nebu od starijih, roditeljskih (kao na primjer Pablo Picasso, još kao dječak, u odnosu na svoga oca slikara). Tako da se vrsnost obiteljske loze uvijek konta, ona je konstanta za sva vremena. Toliko o pedigreu.
Ana je uspjela i u Kini, koja drži do reda i do umjetnika: bez reda nema harmonije, a bez nje nema ni njega. Tako da su ta zemlja („Tamo je sve drugačije“) i Ana (posve drugačija od klasičnih čelistica) kliknule na prvu (pa je Šangaj njena druga adresa, nakon Zagreba). Prije desetak godina kroz sve medije, uključujući naše, proširila se frapantna vijest da je Joyecov „Uliks“ (ili je možda riječ o „Finneganovom bdijenju“?) postao mega-hit to jest bestseler u Kini! Malo je ljudi na Zapadu pročitalo ta dva romana (a drugi nije, osim rijetkih književnih stručnjaka, gotovo nitko; čak se ni ja ne spremam na njegovo čitanje) pa je za sve ta vijest bila šokantna. Zašto su Kinezi masovno kliknuli na Joyeca? Možebitni odgovor Zapadnjaci su našli u ideografskom kineskom pismu, koje se piše i čita odozgo nadolje, a to podrazumijeva posve drugačiju percepciju i recepciju stvarnosti Joyecova književnog djela, baziranoga na tijeku svijesti i podsvijesti: što je nama bilo teško prohodno, Kinezima je bilo lako čitljivo. Ne treba provoditi nikakvo dublje istraživanje da bi se došlo do odgovora zašto je Ana osvojila Kineze: dovoljno ju je poslušati i pogledati.
Gertruda Munitić također spada u vrstu izvrsnih, autentičnih glazbenih zvijezda. Mogli smo je čuti i vidjeti u video snimci njena razgovora s Herci Ganza. Born to be star: to se početno stanje rano očituje, već u djetinjstvu, najkasnije u pubertetu. Tako je bilo i s Gertrudom: nije napunila ni 18 godina, a već je bila „Mala Floramye“. Naravno, pitanje je gdje i pred kim se očituje: ako su uža i šira obitelj trogloditi, onda – piši propalo: neprepoznati talent je ubijeni talent. Provincija je, zna se, smrt za umjetnika. U tom smislu Split je, kao metropola provincije (provinciae eo ipse) groblje umjetničkih talenata, a Meka i Medina sportskih. Oni koji su uspjeli dosegnuti nebo imali su i sreće, sam talent uz sav trud ne bi im bili dovoljni da zvjezdano zasjaju. U tom smislu, konceptualni rad Braco Dimitrijevića o sretnom slikaru u čiju kolibu je svratio kralj u lovu (Da Vinci) i onom nesretnom (istog ili većeg talenta kao Da Vinci), poučno govori o ulozi sreće u životu umjetnika. Gertruda i Ana su imale sreće, zato nas – njihove slušatelje – i usrećuju.
Buduće priče
18, Pričigin je započeo temom „Globalno zahlađenje“, a završio je toplo (u, takorekoć, obiteljskom okruženju), lokalnom temom „Spli¨ska dota o! nota“ tj. pričama Branka Ivande, Orlana Mirkovića, Helene Papić i Emina Sarajlića o Jakovu Gotovcu i Ivi Tijardoviću. U Hrvatskom domu, u dvorani „Ivo Tijardović“, kako i spada i gdje se toplina priča najbolje širi. Prije toga, u jutarnjim satima, promovirana je slikovnica „Priča o Hajduku“ u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. I tako je 18. Pričigin sebi za rođendan poklonio samoga sebe, odajući počast svojim splitskim korijenima bez kojih ne bi bilo ni njega, kao jednog od splitskih svježih i originalnih kulturnih plodova.
Ostaje mu rasti, više u visinu nego u širinu, kako bi dosegnuo do još dubljih priča iz više raznolikih izvora. Neka i nadalje ugošćava razne zvijezde, ne samo muzičke nego, recimo, i filmske jer svaka od njih je trezor pun priča koji samo čeka da se otvori i razdijeli drugima dio svoga blaga. S druge strane, i među običnim svijetom ima onih koji nam imaju što ispričati; o, itekako! Ne možete ni zamisliti što bi nam sve mogla ispričati neka čistačica apartmana u ljetnoj sezoni ili neka frizerka izvan sezone. Možda bi zato bilo dobro i korisno dogodine krenuti s blokom priča od anonimnih pripovjedača, izabranih od najboljih koji će biti odabrani na javnom natječaju, na kojeg bi se prijavili sa snimkom jedne svoje, recimo, petominutne priče. Tko zna koliko bi se bisera moglo tako otkriti i prikupiti. Naravno, bez književnih imena se ne može, ona privlače publiku i medije i daju težinu Festivalu, ali veliko književno ime ne garantira i zanimljivu priču. 19. Pričiginu želimo, dakle, hrabrosti za eksperiment i odvažnosti za razuman rizik u ovoj igri riječima (ima li ozbiljnije?!), koju uspješno igra evo već 18 ljeta.
Picigin i Pričigin su brata dva. Mlađi od starijega može nešto naučiti: da priča oskudno odjeven (samo u kupaćim gaćicama, takorekuć) to jest da se svojim pričama što više približava goloj istini jer ona nam najviše treba, nju bismo najradije slušali (što je potvrdila potresna „Rakova obratnica“), pa ma koliko neugodna ili bolna bila. Ona predstavlja etičku dimenziju Pričigina, a estetsku zabavno-akrobatske vještine pripovjedača. Vrijeme mu je, dakle, za pripovjedački rast i sazrijevanje, da se ne bi čitava stvar zadržala u plićaku samodopadnosti i pričanju samo priče radi. U „najlipšem gradu na svitu“ najveća opasnost svima i svemu prijeti od ljepote u igri koja se, larpurlartistički, iscrpljuje sama u sebi.
Istaknuta i druga fotografija: Maja Prgomet
#18. Pričigin #Ante Kuštre #Osvrt #Pričigin #Split
