Svaki turist, u bilo kojem europskom gradu, ostat će zapanjen količinom javne skulpture koja komemorira određeni povijesni trenutak ili značajnu povijesnu ličnost. Ovisno o povijesno-političkom kontekstu, izgradnja spomenika postaje uvjetovana narativom ideoloških potreba. Vojskovođe, predsjednici, narodni borci, istaknuti građani, bitni povijesni događaji, datumi pobjeda ili oslobođenja gradova – sve su to razlozi za postavljanje javne skulpture. Danas, u 21. stoljeću, već smo se dobrano odmaknuli od pojma „tradicionalne javne plastike”, što je sve do druge polovice 20. stoljeća dominirala javnom prostorom. Na području, i u periodu bivše SFR Jugoslavije, apstraktni modernizam bio je uzeo maha, te je narodnu borbu obilježavao bez previše utjecaja nacionalnih obilježja – predstavljajući ujedno i dio puta prema novom ideološkom društvu. Kao i tada, diskurs javne skulpture opet se promijenio iz temelja. Postulati ideoloških/rasnih/kolonijalnih tematika, koji su nekada bili općeprihvaćeni (ruku na srce, to je jednostrani zapadno-centrični pogled), danas su predmetom možda jedne od ključnih rasprava o javnoj skulpturi. Čak niti Meštrovićevi Indijanci nisu bili pošteđeni kritike, već su dovedeni u pitanje te prikazani kao rasni stereotipi Indijanaca. U cijeloj raspravi njihova umjetnička vrijednost nije dovedena u pitanje, jer budimo realni, to je Meštrović, već je njihova konotacija s odnosom bijelog čovjeka i onog drugog/ne bijelog postala predmetom rasprave.
U okviru korpusa javne skulpture, unutar granica Lijepe naše, tu se može pronaći šarolika lepeza umjetničke produkcije. Od klasika poput Kožarićeva Prizemljena sunca (Zagreb) ili Hodač (Rijeka), do raznih spomenika memorijalnog karaktera posvećenih Domovinskom ratu, preživjelih spomenika NOB-u te klasika poput Fernkornova Sv. Jurja ili Bana Jelačića. Svaki od navedenih primjera je dokument svoga vremena, te osim estetske rasprave, trebali bi biti gledani u kontekstu komemoriranja. Ali postoji jedna posebna domena javne plastike koja stvara raspravu unutar stručnih krugova. Ta domena pripada prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. U posljednje 24 godine (od kada nas je napustio) realiziran je nemali broj javne plastike kojoj je glavna tema upravo spomenuti državnik i njegova neuhvatljiva fizionomija lica. Najpoznatiji među njima jest onaj autora Kuzme Kovačića, koji je predstavljen u Zagrebu prije pet godina (autor je napravio još dvije skulpture iste tematike). Impozantnih 4,2 metara visok spomenik (plus postament od 1,5 metara) predstavlja najviši u svojoj kategoriji. Draperija je postala antička toga, koja pridonosi dodatnoj filozofskoj noti samoga državnika. Ovdje je riječ o skulpturi koja je postavljena u glavnom gradu, te je samim time određena i razina kvalitete koja treba biti ispunjena – romantičarsko idealizirani kip, koji predstavlja subjekt kao ideologiju/pojam, a ne kao osobu od krvi i mesa. S obzirom na ostalih osamdesetak primjera (da 80, neki su postavljeni na javnim površinama, a neki ispred garaža), koji se nalaze u domeni „kipovi prvog hrvatskog predsjednika”, spomenuti primjer se može izdvojiti više manje kao uspješan. Osijek, Vukovar, Virovitica, Split, Pridraga, Ploče, Makarska, Veliko Trgovišće, Bibinje, Jasenica, Biograd na Moru, Bjelovar samo su neki od gradova u kojima se nalaze primjeri nepoznavanja osnovnih skulptorskih tehnika i ljudskih proporcija. Nalazimo primjere u kojima predstavljena javna plastika uopće ne liči na Franju Tuđmana. Predimenzionirana glava, s naočalama – bez naočala, smiješak koji više liči na deformaciju nego na pokušaj prikaza lica, neujednačene proporcije, degutantne biste s rukama čudnih/morbidnih prikaza. Sve su to činjenice nad kojima se zgraža struka, ali i šira populacija. Čak 99 posto primjera, osim što predstavljaju nemogućnost njihovih autora da korektno prikažu crte lica osobe (figuracija im je valjda nedostižna), predstavljaju i određenu razinu nepoštovanja prema subjektu. Naravno da postoje umjetnički stilovi, umjetnička sloboda/interpretacija, ali ovo nadilazi sve granice zdravog razuma. Neovisno o našoj političkoj opredijeljenosti, složiti ćete se da ovo nije pravi način komemoriranja javne političke osobe iz hrvatske prošlosti. Nije toliki problem da mu u svakom gradu bude podignut spomenik, ali smeta njihovo tehničko i estetsko neznanje, njihovo banaliziranje i vrijeđanje osobe kao takve. Želja za dokazivanjem čim većeg domoljublja, stavila je sa strane sve druge aspekte planiranja skulpture. Možemo se samo nadati da će se budući autori voditi primjerom biste Dr. Franje Tuđmana, koju je napravio Nikola Vudrag, a postavljena je u Murskom Središću. To je za sada jedini primjer koji realistično i dostojanstveno predstavlja „uhvaćen u trenutku” izraz lica. Kako je riječ o poprsju/bisti, trebamo sačekati da vidimo hoćemo li dobiti i punu verziju.
