Tijekom odrastanja prostor vojarne na Trsatu predstavljao mi je određenu nepoznanicu unutar korpusa grada. A kako i ne bi kada je jedino što sam mogao razaznati bio zid, odnosno linija razgraničenja koja je odvajala civilni od vojničkog života. Za nas civile to je bila zona „zabranjenog ulaza“ s nizom baraka i stražarnica, mehaničarskom radionicom za tenkove i poznatom „voltom“ na ulazu u kompleks. Zainteresiranost o nepoznatom „gradu u gradu“ došla je do svojeg zenita 2005. kada je i službeno vojarna predana u ruke gradu Rijeci od Ministarstva obrane. Na građevinskoj čestici od 340.000 četvornih metara stvorio se novi epicentar riječkog akademskog obrazovanja, čime je napokon izvršena prostorno planska te socijalna integracija bivšeg vojnog kompleksa s ostatkom kvarta/grada. Danas, Kampus se sastoji od mnogobrojnih studenata, raznih fakulteta i odjela, igrališta, parkova, studentskih službi, menze i smještajnih kapaciteta za njegove korisnike, ali te 2005. prvi stanovnici ne vojne namjene bili su nastavnici i studenti riječke Akademije primijenjenih umjetnosti. Uz popratnu simfoniju bagera, kamiona i radnika (zbog izgradnje okolnih zgrada) završila je nacionalna decentralizacija umjetnosti koja je uključivala osnivanje Akademije u Splitu (1997), Osijeku (2004) te Rijeci (2005), a sve s idejom kako bi veći regionalni centri dobili priliku za novi razvoj lokalnih umjetničkih scena.
I evo nas 20 godina poslije; Što se napravilo? Koliko je Akademija utjecala na daljnji razvitak riječkog umjetničkog izraza? Na ta, i neka druga pitanja, odgovore možete potražiti na nedavno otvorenoj „Izložbi nastavnika“ koja je povodom 20. obljetnice Akademije postavljena u Kockici Muzeja grada Rijeke. U kustoskoj koncepciji Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, predstavljeno je 64 umjetnice i umjetnika, odnosno 64 nastavnica i nastavnika koji su u proteklih dva desetljeća prodefilirali kroz ovu riječku kuću umjetnosti. S obzirom na to da Akademija ne raspolaže s muzejskim izložbenim prostorom, kao adekvatno rješenje pokazao se prostor Kockice koji je u svojem prizemlju i na prvome katu ugostio dio riječke recentne umjetničke produkcije. Koristim riječ dio, jer nije jednostavan zadatak predstaviti kontingent radova koji je nastao u posljednjih 20 godina, i od jednog autora, a kamo li od njih 64. Imajući na umu i da je Rijeka jako ograničena kapacitetima izložbenih prostora, adekvatno je zaključiti da su birani, odnosno predstavljeni jedan ili dva najbolja rada od svakog zastupljenog izlagača.
Treba uračunati i činjenicu da je jedina poveznica između radova mjesto rada njihovih autora, čime izložba poprima formu kompendija, kao svojevrsnog priručnika u kojem je građa određene discipline izložena u skraćenom obimu. Također, autor postava se nije vodio kronološkom prezentacijom radova, što ionako ne bi odgovaralo formatu ovakve skupne izložbe, te bi ju samo učinilo suhoparnom. U ovom slučaju, posjetitelji su dobili na uvid umjetničku produkciju čiji se raspon medija kreće od slikarstva, kiparstva i grafike, do video radova, kolaža prostornih instalacija i multimedija (VR, dizajn web stranica) tako da je svakom izloženom radu dano dovoljno mjesta da dođe do izražaja. Na prvi pogled povremenom posjetitelju umjetnosti postav možda izgleda pomalo kaotičan, s obzirom na broj zastupljenih nastavnika, sukladno tome i radova, no dužim promatranjem počinje se uviđati „ruta“ postava koja ima za cilj predstaviti najbolje od najboljeg unutar riječkog konteksta. Kako je tekao izbor radova – ne znam, pretpostavka ide da su svi dionici mogli prijaviti više radova, između kojih je izabran onaj za koji se smatra da najviše pridonosi praktičnom i teorijskom shvaćanju (i pomicanju) umjetnosti.
Zanimljiva je količina video radova koja se može pogledati na izložbi (Badurina, Fülepp, Giba, Jandrić, Mrša, Mustapić, Roban, Stanić) koja indikativno sugerira da su multimedijski projekti, videoumjetnost te videoinstalacije bitan faktor, kako u pojedinačnim opusima, tako i u kurikulumu Akademije. U sklopu kunsthistoričarske ladice „novi mediji“ pod koju spadaju inovativne umjetničke prakse, videoumjetnosti i prostorne videoinstalacije, može se zaključiti kako Rijeka ne kaska u pogledu novomedijske produkcije, već je prati u koraku, čemu svjedoče prikazani radovi. A da Rijeka ne kaska niti u domeni slikarstva demonstrirala je improvizirana „soba ulja na platnu“ koja se smjestila u prizemlju Kockice. Predstavljena su platna puna kolorita različitih dimenzija preko kojih se orkestriranim potezima kista (što laganih, što brzih) stvaraju naracije koje variraju od humora preko kritike do introspekcije – ne ostavljajući ravnodušnima nikoga (Grupa ABS, Kunić, Kutleša, Lekić, Lović, Matić, Milić, Stojnić, Urumović, Valković). Iz priloženih radova lako je zaključiti da bi riječkoj Akademiji pristajao i dodatak „Likovnih“, pogotovo ako uzmemo u obzir i „Završnu izložbu studenata i alumnija“, koja je otvorena dan poslije u zgradi Akademije, te na kojoj su sasvim korektno predstavljene nove generacije umjetnica i umjetnika o kojima će se tek pisati.
Od figuracije do apstrakcije, preko kamena do stakla i skulptura je pronašla svoje mjesto pod suncem, taktički raspodijeljena unutar postava kako bi mogla biti viđena iz svih kutova. (Banko, Lekić, Majkus,Nenadić, Hladnik,Vitolović, Vrlić, Urumović). Na izložbi je također moguće pogledati i dosege na poljima fotografije (Buvinić, Vranjić, Žaper), grafike (Bajcer, Butković, Franković, Kostelac, Višnjić) instalacija (Brajnović, Linardić, Santini, Violić) i još puno, puno toga. Kao što je izložba definirana gabaritima Kockice, tako je i ovaj tekst definiran na određeni broj znakova uključujući i razmak.
Napravilo se poprilično – kontinuitet je postavljen, kao i novi temelji na kojima sazrijeva suvremena umjetnička riječka scena. Očito je da su bivši, neki danas i pokojni profesori, kvalitetno odradili svoj posao, jer svaki izloženi rad, po pitanju estetske i problemske kvalitete, može bez problema gostovati u europskim galerijama i muzejima. Prva četvrtina 21. stoljeća tek treba biti valorizirana; opusi se još stvaraju, tendencije se izmjenjuju, ali materijala za monografije ima na pretek. Kroz dvadeset godina, Akademija i njezini nastavnici te suradnici postali su nezaobilazan dio ne samo riječke, već i nacionalne umjetničke scene.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
