„Svemu dođe kraj” je Rajku Grliću zadnji film – u riječkom Art-kinu premijerno prikazan u srijedu, 25. rujna – ali kako kaže, nije i posljednji. To ipak ne možemo znati, a i već je za četiri filma izjavio da će mu biti finalna. U svakom slučaju, sudeći po popunjenosti kina i reakciji nakon filma riječkoj je publici iznimno drago što ovaj proslavljeni filmski redatelj, kojemu je ovaj tjedan dodijeljen i počasni doktorat, još uvijek nije stao.
Nakon zapamćenih filmova kao što su „Samo jednom se ljubi”, „Bravo, maestro” i „Ustav Republike Hrvatske”, Grlić se još jednom odlučio uhvatiti u koštac s društvenim trenutkom u kojem živimo, vješto ispreplićući privatno i javno. Film donosi vrlo jasnu i koherentnu priču o ljudima koji se iz raznih razloga odluče suočiti s likom koji utjelovljuje sve ono što je u našoj zemlji iskrivljeno, pokvareno i, nažalost, prilično čvrsto.
Taj osjećaj bijesa koji proizlazi iz nemoći pojedinca da utječe na korumpiranu sredinu kojom je okružen i koja mu, dio po dio, otima dijelove života, preuzet je iz romana Miroslava Krleže „Na rubu pameti” za kojeg je Grlić svojevremeno dobio autorska prava. Sve ostalo su Rajko Grlić i Ante Tomić prilagodili sadašnjem trenutku, jer je i sama tema nešto što itekako korespondira s njime.
Krleža bi vjerojatno bio zadovoljan filmom, ali to je i dalje samo vjerovanje, rekao je Grlić dok smo kratko razgovarali nakon premijere.
– On je skeptičan čovjek. Ali ja sam ga sreo jednom i bio je zadovoljan radom koji smo napravili. Tvrdio je da „Grlom u jagode” ima najbolji dijalog koji je ikad slušao. Tako da ima nade da bi i s ovime bio zadovoljan.
Kako je izgledao susret s Krležom?
– Išao sam k njemu s Ljubom Tadićem i Mladenom Budiščakom, dva glumca koja je on, uz Radeta, od glumaca najviše volio. Išli smo ga pitati možemo li snimiti „Na rubu pameti”, i on je pristao. Skinuo je sat i rekao: „sad ste kao na školskom satu, imate 45 minuta, što kažete – kažete”.
Ostali smo tri i pol sata kod njega. Pričao je o jednoj drami koju se on nije usudio napisati, koja se događa u noći 1918. godine kad je Austro-Ugarska potpisala predaju. Ali nisam imao ništa što bi to snimilo. Šteta.
Unatoč tome što je film bazirao na tekstu Miroslava Krleže, Rajko Grlić je svoj filmski rukopis prilagodio glavnom liku, Maksu Pinteru, kojeg je odigrao i upotpunio Živko Anočić.
– Uvijek mislim da se film priča jezikom kojim bi glavni junak pričao kad bi znao o sebi napraviti film. Ovo ima neki mir u sebi, neki pokret, jer mislim da bi glavni junak tako razmišljao o svijetu.
Čovjek pokušava formirati film da bi pomogao priči i da bi kao režiser postao potpuno nevidljiv.
I dolazi li s filmom „Svemu dođe kraj” zaista kraj, kako ste nam dali naslutiti?
Ja uvijek kažem zadnji film, ne posljednji. Ali dođe do zasićenja.
Zašto?
Prvenstveno zato što vam treba tri, četiri godine da skupite novac. Uvjeti u hrvatskoj kinematografiji su beskonačno bijedni. Ja sam ovaj film radio bez honorara, morao sam se toga odreći da bih ga napravio. Ja sebi to mogu priuštiti, ali ljudi koji počinju raditi prvi ili drugi film jednostavno ne mogu. Rade male filmove, zatvorene, zato jer nemaju para za bilo što drugo. Ti filmovi završe na dva, tri festivala, imaju mamu, tatu i pet rođaka u gledalištu. I to nije zdravo za jednu kinematografiju.
Uvijek sam vjerovao da je kino ovo – puna sala i neki eho sale – i tako film živi. Uvjeti su loši, ja imam godina i nakon svakog filma se pitam ima li smisla provesti još tri mučne godine skupljajući novac da bih nešto radio. To je stvar zadnjeg. Govorim ‘zadnji’ jer sumnjam da ću to ponoviti. Ali onda nakon godinu, dvije, pronađem snage, jer me tjera neki nagon, strah od stajanja. I onda odem još jednom.
Može li se sloboda da se rade ovakvi filmovi pronaći isključivo u nezavisnim produkcijama? Mislim na filmove koji otvoreno i direktno kritiziraju društveni trenutak i prozivaju one koji su nas do njega doveli.
Kada radite male filmove, prije svega imate slobodu da radite različite filmove. Dakle ako vam uspije komedija, ne morate sljedeći film opet raditi komediju. U svakoj ozbiljnoj kinematografiji, ako ste čovjek koji je napravio komediju koja donese novac, vi ste obilježeni za sljedećih deset godina. Svi će od vas htjeti komediju.
U manjim kinematografijama i takozvanim hand-made movie situacijama toga nema. Ja namjerno radim svaki film potpuno drugačije i probam vidjeti gdje, što i kako. I ako netko jednog dana nađe nešto zajedničko u tim filmovima, onda je to puno više od primarne stilizacije, da su uvijek isti kadrovi i neki načini stvaranja filma. To je neizmjerna sloboda. Ta sloboda košta, ta sloboda nije jeftina. Ali ja živim za tu slobodu da mogu pričati što hoću i kako hoću.
Ovih ste dana u Art-kinu puno pričali i o svojim godinama provedenim u Pragu, svojim počecima i uzletu karijere… Jeste li tada imali viziju toga u kojem će smjeru ići vaše stvaranje filmova? Koliko se stvarnost preklopila sa sanjanjem ili očekivanjima?
– Dogodilo se više nego što sam mislio. Išao sam u Prag i nacrtao na jednoj mapi da želim napraviti sedam filmova u životu i živjeti u Veneciji. Život u Veneciji se nije dogodio, ali se zato dogodilo dvanaest filmova. Puno više nego što sam mislio.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Art-kino #Hrvatski film #intervju #Rajko Grlić #Svemu dođe kraj
