Selma Parisi za vrijeme našega razgovora nalazila se u Trogiru i našla je vremena za ArtKvart. Pile smo kavicu i čekale Pričigin.
Selma, reci nam nešto o svom boravku u Trogiru i suradnji s Kantunom kulture.
Selma: Lijep pozdrav! Hvala što ste me pozvali. Kantun kulture je prvi put ove godine raspisao natječaj za rezidenciju. Mislim da je to rijetkost u Hrvatskoj za dramske pisce. Kad sam vidjela objavu, odmah sam pomislila kako bi to bilo lijepa ideja. Nikad nisam bila na rezidenciji. To je za nas pisce ovako jedan po meni veliki luksuz. Odmah sam razmislila o temi koju bih predložila. Dakle, zahtjev je bio da se raspišu dvije scene i sinopsis nekakve drame u nastajanju. Pojavila mi se inspiracija za tu ideju Predator vs. Pravednik, gdje zapravo sustav zakaže u nekim svojim zakonskim i pravnim mogućnostima i onda netko uzima sam pravdu u svoje ruke. Činilo mi se to kao dosta dobra struktura. S tim sam se prijavila i onda me Marina nazvala prije ljeta da sam izabrana. Ja sam odmah bila oduševljena što ću mjesec dana boraviti u Trogiru i stvarati. U ovako lijepom okruženju, uz more meni je to dream come true, što bi rekli.
Drama je u principu pred kraj došla, odnosno pisanje drame. Kako slijedi sad nastavak? Pretpostavljam scensko čitanje?
Da, to bi trebalo biti, znači to je splitska Akademija u suradnji s Kantunom. Nadam se da će gledatelji prepoznati važnost događaja.
Možeš li nas malo zagolicati? Ima li radnja drame kakve veze s Trogirom ili s nekim društvenim aktualnim temama?
Nema s Trogirom zato što ja inače u svom dramskom stvaralaštvu nastojim da to bude što univerzalnije. Zavisi od teme, ali zapravo trudim se da to može biti bilo gdje na svijetu i da je to primjenjivo na sve nas nekako. I isto tako ne volim u svojim dramama niti davati specifična imena, a često niti lokacije baš zbog toga da se to može prevesti na razne jezike i igrati u Njemačkoj, Americi, gdje god treba. Tema je aktualna definitivno i mislim da je vrlo važna, a to je nekakvo funkcioniranje sustava, odnosno njegovo nefunkcioniranje u tim nekim datim okolnostima. Ono što je mene zanimalo je zapravo razlika između prava i pravde, između osvete i odmazde, i što se dogodi kada čovjek koji je razočaran sustavom uzme pravdu u svoje ruke i pokuša riješiti nešto što se čini nerješivim. I je li moguće da u tom trenutku i taj pravednik postane nepravednik, a predator da postane žrtva? Jako me zanimala ta dinamika i mijenjanje uloga, neću razotkriti, ali dramatično je, ima mrtvih. Vrlo je dramatično i mislim da sam, nadam se, uspjela iskristalizirati neke uloge koje se nekad okrenu naopačke.
Ono što svaki dramski pisac želi svom tekstu je da on zaživi. Nadaš li se da bi možda i taj tekst mogao zaživjet?
Naravno, naravno, evo sva se najjačim. Da, to bi bila konačna neka želja. Naravno da je scensko čitanje prvi korak i možda tu, ako se netko zatekne, kome bi to bilo zanimljivo ili da se malo pročuje, apsolutno bi bilo u interesu.
Odlično. I dio kad si spomenula univerzalnost i nespominjanje imena, to me sad sjetilo na tvoju povezanost, odnosno tvoj univerzalni svijet koji je van granica Hrvatske, odnosno tvoje bogato životno iskustvo koje si stjecala vani, pa sam se htjela nadovezati u principu od samog tvog obrazovanja i stvaralačkog djelovanja do trenutka kad evo se opet vraćamo u Trogir na Rivi.
Pa da, ja sam rođena u Sarajevu i onda smo u ratu otišli za Beč. Tamo sam provela trideset godina, završila sam osnovnu, srednju i fakultet.
Koliko si imala godina kad ste otišli iz Sarajeva?
Imala sam jedanaest kad smo otišli i onda smo živjeli godinu dana u Zagrebu, onda smo devedeset druge otišli iz Sarajeva, pa malo na Hvaru bili kod prijatelja, pa živjeli u Zagrebu godinu dana. Ondje sam završila peti razred osnovne škole i onda smo otišli za Beč. Naravno da su mi društvene teme postale bliske i da me to nekako počelo već od ranih dana i zanimati. Ono što sam znala već u samom početku da nisam netko tko je za pozornicu. Ja sam više netko, to sam vrlo brzo shvatila, netko tko je iza pozornice znači dio tog cijelog lijepog procesa, ali nije toliko vidljiv i to mi jako odgovara i karakterno. Zatim taj fakultet koji je, a to su kazališne, medijske i filmske znanosti, to je više teoretski fakultet. Znači mi nismo tu imali toliko prakse koliko zapravo jako puno teorije, ali tu sam se susrela i s kazališnom kritikom i s dramaturgijom i režijom, kao takvom.
Pokrili ste sve medije, jel’ da?
Da, da, apsolutno sam upoznala i rad na radiju i rad na filmu. Znači, te neke osnovne temelje sam dobila ondje. Kako sam već bila na faksu, onda sam se zaposlila u najvećem bečkom kazalištu mladih, ima preko sedamsto mjesta i tamo sam radila godinama. Još dok sam studirala izlazila sam s tih predstava uvijek nekako neoduševljena. Bile su vrlo korektne, bilo je divnih predstava, ali nikad nisam bila oduševljena. I onda kad sam u jednom trenutku zamislila da bih možda ja mogla napisati nešto od čega bi nekom potekla suza ili bi se naježio. I tako sam nekako lagano počela. Počela sam pisati na njemačkom i to su bili moji prvi koraci. I to mi je nekako onda dalo vjetar u leđa .
U principu te više prevlačila pisana riječ, odnosno postavljanje pisane riječi iz cijelog tog stvaralačkog spektra.
Tako je, to mi se činilo meni nekako najbliže. Mislim ako se vratim skroz u rano djetinjstvo. Oduvijek sam pisala, znači ja imam kutije i kutije dnevničkih zapisa i tad sam već nekako sanjala da bih voljela biti pisac. To se negdje u tom procesu pomalo izgubilo. Možda sam izgubila tu vjeru da to mogu i da to znam i dugo mi je trebalo da gradim sebe u tom pogledu. Nije ni to bilo lako, ali ovoga da, negdje u jednom trenutku sam shvatila da to je to što me stvarno ispunjava. To bih željela raditi. S tim što to ne znači da je to samo to čime se bavim. Ja imam još razgranatu mrežu djelovanja.
S obzirom da si spomenula lokacije od Sarajeva, Hvara do Beča, sigurno je i to ostavilo nekakav utjecaj do ovog trenutka stvaralaštva. Bila si jako mlada kad si sve to prošla i to je ostavilo nekakav trag na tebe.
Sigurno. Pa sigurno i taj životni put koji smo prošli. Vremena su bila teška i svašta smo prošli, baš samoga rata pa do izbjeglištva. Ali to su opet nekakve stvari koje su me oblikovale na način da su kasnije odredile moj put. Dakle, sigurno sam i u svim svojim djelima svoja iskustva stavljala na taj način na papir. I ne samo to, nego sam na taj način i kroz to i sazrijevala i nekako učila svu povijest, da se povijest ponavlja i da su stvari koje čovjek mora prihvatiti jednostavno takve, ali da, obilježilo me sigurno. Užasno teško mi je kad se sjetim sebe kad je počeo taj rat, pa kad sam sjedila u podrumu slušala granate, pa sam mislila da nas je svijet ostavio na cjedilu. I onda sad gledam tu djecu u Gazi ili Ukrajinu ili bilo gdje, opet se neko dijete pita zašto ga je cijeli svijet ostavio na cjedilu. I to je ono što meni, recimo, teško pada i u tim trenucima ja definitivno imam potrebu sjesti, napisati, da se razbije to ponavljanje možda ili da se barem malo utječe na to.
Nakon Beča vraćaš se u Zagreb i tu nastaje Thearto projekt. Možeš li nam nešto malo o tome kazati?
To su Zijah Sokolović i Dražen Šivak napravili početkom dvije tisućitih, i to je svojevremeno zaista veliki projekt sa stotinama predstava, velike suradnje s raznim ministarstvima gdje je zapravo ideja da se kroz kazališnu formu prvenstveno djeci, a onda, naravno, i mladima prenese neka važna poruka ili da se obračunamo s nekim temama koje su obično poteške ili su tabu. A to su obično međuvršnjačko nasilje, transgeneracijsko nasilje, nasilje u obitelji, droge, zlouporaba droga… Na samom početku smo imali i predstave koje govore o tome da se, na primjer, djeci nižih razreda osnovne škole otkloni bauk od matematike, da pojasnimo odakle dolaze brojevi, koja je njihova povijest, kako se to sve razvijalo… pa smo imali predstavu Telefon koja priča o povijesti razvoja komunikacija kao takvih, kako su ljudi prije stotina i stotina godina telefonirali. Imamo, da, sedam različitih predstava, od toga evo, to je nasilje, pa droga, gdje mi uzimamo mnogo različitih situacija iz svakodnevnog života, stavljamo ih u dramsku formu i pokušavamo, ne samo na taj umjetnički način, nego i edukativno nekako doprijeti do djece. Imamo pojedine predstave koje se igraju preko devetsto puta. I mi smo obično radili evaluacije, opsežne evaluacije na tim projektima gdje smo imali ispit. Ispitali smo preko tisuće i tisuće djece koja su se izjasnila. Znači, devedeset pet posto djece kažu da im je baš takav oblik edukacije dobar i blizak zato što nije dociranje ili ex cathedra predavanje, što imamo jako često, nego imamo dva, vrlo često dva, mlada glumca koja, evo, na jedan vrlo razigran način, s puno tih kazališnih alata ne samo da dopiru do djece, nego ih zaista uspiju dobiti u tom trenutku. Tako da je to jedan jako lijep projekt. Jako sam ponosna na njega. Važne stvari radimo, lijepe smo i nagrade dobili; dobili smo europsku nagradu za najbolji projekt prevencije 2013. I to je evo nekako isto jedan dio koji je jako lijep, rad s klincima.
Da, to sam htjela taman pitati. Radite i s klincima, odnosno imate radionice koje, koliko sam vidjela, obuhvaćaju ne samo glumu, nego i cjelokupni stvaralački proces.
Da, da. Tu sam nekako kao slobodnjak došla do prilike da radim s djecom, a ja sam i počela pisati za djecu jer je moje mišljenje da je to najiskrenija publika, nekad i izazovnija. Nije baš lako ni njih zadovoljiti. I onda sam nekako u tome svemu krenula u taj rad. Znači ne samo predstave za djecu, nego i same dramske grupe. I tu u Sloveniji već četvrtu godinu za redom imamo kazališni tabor. Skupe se klinci iz raznih zemalja i onda imamo produkciju od same ideje. Male predstave, male umjetničke etide koje radimo s njima.
Spomenula si Sloveniju. Dakle, međunarodna suradnja. Slovenija ima sluha za takav vid rada. Reci nam malo iskustvo rada u Sloveniji.
Jao, jako lijepo. Ono što me fasciniralo kod njih je da su i na amaterskom nivou izuzetno dobro povezani. Izuzetno su umreženi i u svakom segmentu funkcioniraju samostalno i vrlo dobro. To je ono što je mene fasciniralo. Izvrsno je organizirano, veliki entuzijasti i baš u činjenici da to ne mora možda uvijek biti profesionalno kazalište nalazim užitak. Može biti amatersko kazalište, jer upravo oni donose neku vrstu entuzijazma koja je osvježavajuća. Tako da, Slovenci svaka čast.
Bravo, bravo za Slovence! Vidiš li prostora da u Hrvatskoj možda tako nešto zaživi? Ima li sluha?
Ima, ima, ali zavisi isto valjda kojoj se instanci čovjek obrati. Ovo što sve više vidim u zadnjih desetak godina u školi jest da se u nastavu integrira neka vrsta umjetnosti, a pogotovo kazalište. Vidim da ta dramska pedagogija sve više dobiva na značenju. Mislim da je to odlična stvar i mislim da je jako korisna za zapravo stvarno pokušati raditi s djecom bez obzira na kojim temama. Mislim da i ono što bi se trebalo možda shvatiti jest koliko kazalište može biti pomoćan alat. Znači, to nije samo nešto što mi pasivno konzumiramo, nego nam može koristiti baš kao konkretan alat. Njime se možemo poslužiti da se uhvatimo u koštac s nekim stvarima.
U tvom životopisu naišla sam i na Krležinu dramu Goya. Možeš li mi reći nešto o tome?
To je bila jako lijepa suradnja. Godine 2023. je bio otkriven, do tada neotkriven pa izvučen iz njegove ostavštine, Krležin rukopis. Jedan je mladi književnik taj rukopis zatim prepisao i mi smo ga dobili. To je zapravo jedan dramolet. Ili kako Krleža sam kaže, dramska vizija, jedan fragmentirani tekst koji nikada nije dovršen i Krleža mu se nikada nije vraćao. On se kasnije vraćao toj drami u formi eseja ili pisama, ali nikad više njoj kao takvoj, ostala je nedovršena. Utoliko je nama, Zijahu Sokoloviću i meni bio veći izazov da od nečega što je fragmentarno, nedovršeno i nema jasnu niti strukturu niti išta, napravimo cjelinu. Zatim smo se bacili na jedno šest mjeseci rada na toj predstavi. Od toga je nastala monodrama koja govori o umjetniku i o umjetnosti kao takvoj te o položaju umjetnika u društvu i njegovoj ulozi. A to je zapravo Krleži trebao biti jedan dio njegove čuvene pentalogije. On se tu bavi velikim pitanjima, ulogom umjetnika u društvu, moralnim i etičkim raznim pitanjima koja se tiču umjetnika, koji je njegov zadatak i koje su granice u svemu tome. To nas je jako zanimalo. Prošli smo deset festivala, svugdje smo igrali, dobili smo i nagradu u Bugarskoj, tako da je to lijepa, lijepa suradnja.
Divno. Tko je izvodio?
Zijah Sokolović. Ja sam radila dramaturgiju, on je radio režiju i onda smo zajedno tekst doveli u formu za koju mislimo da bi mogla da se igra kao monodrama.
A sada ne mogu izbjeći to pitanje, ali otac i kćer u suradnji. Je li izazovno?
U ovom trenutku nije. Nije zato što smo već neki projekt imali iza sebe, pa smo malo i navikli. Ali da, ovo je bio, recimo, jedan od prvih projekata za odrasle koje smo radili zajedno i malo smo se i mi upoznavali tokom procesa. Baš je rekao da nije mogao vjerovati da mogu biti tako stroga i zahtjevna, ali osjećali smo jednu veliku odgovornost prema tom tekstu tako da nije bilo umjetničkih nesuglasica. Vrlo smo to dobro odradili, što bi rekli složno i profesionalno.
Reci mi nešto o djelima za odrasle, odnosno ovdje sam izdvojila ‘Da ne budeš sama’.
Tu me zapravo zanimala tema starenja, starosti, usamljenost, razlika između samoće i usamljenosti i kojim smjerom se kreće naše društvo. Radnja je da jedna dementna starica ima dvoje djece. Jedan je sin otišao u inozemstvo i ostaje kćerka koja brine o njoj. U jednom trenutku više nema svoj privatni život jer se brine o majci koja je nepokretna i kupuje joj robota. I tu nastaje velika drama. Ono što sam ja željela je zapravo da ne zauzimamo fiksno strane pa da kažemo, aha, kćerka je ta koja je zločesta ili majka je ta koja je zločesta, nego da budemo negdje između i da ne sudimo ni kćerki što je kupila robota majci, a da razumijemo želju majke da je kćerka neprestano s njom. I tu sam ušla u srž toga i kasnije sam od toga razvila više različitih umjetničkih formi. Nešto je bila kratka priča koja je ušla u uži izbor raznih natječaja i evo sad radim trenutno na scenariju za film, jer mi se čini da bi to mogla biti lijepa filmska priča.
Predivno. I radiš ti scenarij?
Ja pišem scenarij, da.
Znači ipak su sva ta silna obrazovanja potrebna da čovjek stvori širu sliku i da se izrazi.
Da, meni nije teško palo otići na radionicu pisanja scenarija za film. Prvo sam se morala malo podsjetiti na neke stvari i trebala mi je grupa podrške. Trebao mi je mentor, netko tko će me jednostavno malo vodit kroz to i reći mi. Treća dob je nešto što se u kinematografiji dosta sada poteže. Da, na dobrom si putu. To je nešto što sam trebala čuti. Trebala mi je podrška, nekakva ekipa koja će mi reći ‘ajde ovo, ajde ono promijeni’. To mi je jako puno značilo.
A reci mi, vidiš to baš kao filmsko djelo? Pokušala bi to realizirati možda preko HAVC-a, okupiti ekipu?
Da, pa to je neki plan. Znači, sad sam se prijavila na HAVC za razvoj scenarija. Jednom su me već odbili, ali ja neću odustati. Idemo dalje da vidimo hoće li to proći. Svakako bih voljela napraviti dugometražni igrani film od toga. I već naravno imam ideje kako bi to bilo i što, ali za početak idemo korak po korak.
Reci mi sličnosti i razlike u pisanju drame i scenarija.
Skroz različito. Ja sam tu iskreno pala u jednu malu zamku, misleći kako imam dramski komad koji je nagrađen, a ja bih sad napisala na brzaka je li, zapravo napravila bih adaptaciju tog dramskog teksta u film i mislila sam da će to ići lako, brzo i bez problema, ali ne. Trebalo mi je sigurno minimum godinu dana da si mindset u glavi promijenim jer je skroz druga priča pisati za kazalište nego za film. I morala sam baš ući u taj filmski jezik da bih mogla uopće raditi na tome. Borila sam se i ono što je neminovno, a što nisam očekivala da će biti, da će nastati nešto sasvim drugo od izvornog predloška.
Da, da.. Usporedba umjetnosti.
Totalno. Koja su ograničenja u jednom mediju, a koje slobode u drugome i obrnuto; ljepota je to istraživati i to je ono što mene kao pisca užasno zanima.
Da, spoznaje i osvješćivanje različitosti iste teme. Predivno. Reci mi o djelu „Elita“.
To je nastalo na način da svaki pisac donese neku određenu količinu vlastitog iskustva u svoj rad. Ovaj tekst je zapravo jedan krik nemoći mene kao roditelja u odnosu na današnje obrazovanje, na sustav kao takav i na društvo. Znači, ja sam pokušala sagledati djecu i njihove školske obaveze, njihov školski put iz različitih perspektiva, pa tako i iz perspektive djece, iz perspektive profesora, roditelja, ali i sustava kao takvog. To je sve zapravo veliki skup svih faktora i nitko ne može reći da je posebno odgovoran ili kriv za određeno stanje. Po mom mišljenju, došlo je do urušavanja obrazovnog sustava. Današnji sustav obrazovanja ne može funkcionirati u ovom vremenu onako kako je funkcionirao prije stotinu godina i tu se rađaju ogromne frustracije na svim stranama. Imala sam veliku potrebu da o tome progovorim iz osobnog iskustva. Da djeca u nižim razredima osnovnih škola pate od PTSP-a, uzimaju lijekove za smirenje, imaju ogromnih problema radi nekih potpuno nerealnih očekivanja što društva, što roditelja, što profesora. Drago mi je da je ministarstvo to prepoznalo i dodijelilo mi Marina Držića. Na proljeće bi trebalo to doći na daske Kazališta mladih u Splitu. Nenny Delmester me zvala. Potpuno sam u šoku jer nisam realno očekivala zato što je to tekst za koji je potreban veliki ansambl, dobro uigran. Mislila sam, teško da će to tko htjeti. Tako da me, evo, toliko više raduje da se netko ohrabrio da ga uzme.
Mislim da je Marin Držić, nagrada koja se održava u sklopu Marulićevih dana, jako lijep poticaj mladim i općenito dramskim piscima da svoj rad negdje mogu prezentirati i da neka vrata imaju otvorenima, jer danas je za dramske pisce užasno teško, i dobiti posao i naći posao i zadržati ga na kraju krajeva. Ovo je prilika za ljude i koji su afirmirani i za one koji nisu. Tu moram pohvaliti ministarstvo.
A kad smo kod nagrada, moramo se dotaknuti naravno i njih. Evo, spomenula si Marina Držića, ali imamo mi Maloga Marulića.
Joj da, to je bio moj prvi tekst, evo koliko meni znači i ovaj boravak ovdje. Prvi tekst koji sam ikad napisala za djecu zove se ‘Dječak koji sanja more’. Evo, to pokazuje svu moju veliku ljubav. More je meni nešto baš posebno i da, taj sam tekst predala 2015. Mali Marulić je nešto posebno. Možda meni jedna od najdražih nagrada jer dala mi je vjetar u leđa i nažalost nije nikad izveden u Hrvatskoj. Jeste u sklopu nekakvog diplomskog rada na Ribnjaku, ali nikada nije službeno izveden. Pa evo možda, možda će biti nekom prilikom.
U tvom bogatom životopisu nalazim i publikacije…
Baveći se dramskim pismom, vrlo brzo sam shvatila da, nažalost, dramske tekstove čita većinom struka. Zatim ih gledamo eventualno na pozornici. Dramski tekstovi zapravo dolaze do jednog jako malog broja ljudi. Željela sam, s obzirom na to da se cijeli život bavim važnim temama, doprijeti do većeg broja ljudi. Prirodno je onda bilo krenuti baviti se drugim vrstama književnosti. Tu sam onda krenula pisati kratke priče za mlade, tu je krenuo taj put pa sam kroz priznanja i nagrade nastavila, inače mislim da možda ne bih, ali to mi je isto dalo vjetar u leđa da, možda mogu i u tim pravcem. Planiram od dramskih tekstova napraviti ili grafičku novelu ili nešto što bi zapravo onda u školama klinci de facto pročitali.
Kad smo kod toga, evo, odmah se moram nadovezati, spomenula si da je tvoj tekst i u čitanci za srednje škole Alfe. Daj, reci nam nešto o tome. Mislim, to je isto jedna posebna čast, što znači da će u nekom programu biti navedeno tvoje ime i da će srednjoškolci imati priliku pročitati.
Da, evo, to mi je, recimo, isto jedna jako lijepa stvar. To je način na koji, zapravo dopiremo do većeg broja djece i širimo onda tu neku ideju. Da, to je velika čast i evo baš, baš se veselim i tome. To tek treba biti, ali „Elita“ ulazi u čitanke.
Baviš se i prevođenjem, to je dosta zahtjevan posao koji traži širinu
Da, jezici su mi dosta jaka strana. Pa onda i prevodim. Ma ja sam na sve strane. Misleći da poznajem jezik, recimo njemački je meni kao maternji jezik, mislila sam da ću bez ikakvih problema prevoditi književne ili dramske tekstove. I naravno da mi je trebalo puno godina da zapravo uđem u taj đir gdje sam se u početku zapravo usudila prevoditi samo dramske tekstove jer je to najbliže mojoj struci, a kasnije onda i neke druge. Ali da, možda bih rekla, evo, da je od svih disciplina ili žanrova, prevođenje jedna od najtežih stvari gdje mi je potrebno jedno ogromno opće znanje i fond asocijacija. Ali utoliko više sam, recimo, onda ponosna kad prijevod mog nekog teksta uđe u neki uži izbor ili bude objavljen u nekoj stranoj izdavačkoj kući, a to nije tako često. Jedan tekst prevodim jako dugo, jer želim to dobro napraviti. Nije to tako često, ali kad bude jako sam sretna i ponosna.
Je li lakše s njemačkog na hrvatski ili s hrvatskog na njemački, na primjer?
S njemačkog na hrvatski je puno lakše meni osobno, a s hrvatskog na njemački teže. Kada je riječ o prijevodu s njemačkog na hrvatski, nemam problema. Veći mi je zapravo problem ono što je iz hrvatskog izvući u njemački, to je, recimo, meni uvijek izazovnije. Vrlo je zanimljivo kako se jezici razlikuju.
I moram se nadovezati odmah na upravo ovo što si spomenula, s obzirom da sada dolazimo s probe gdje u Kantunu kulture radiš sa srednjoškolcima, osnovnoškolcima, s dramskom skupinom. Iste metode i to čime se baviš u dramaturgiji primjenjuješ i kroz rad. Bila si spomenula Aristotela i njegovu poetiku. Pa reci mi, molim te, je li ti bitna, na primjer, kompozicija? je li bitno da postoji vrhunac? Čemu više težiš?
Kod pisanja si nekad dopuštam slobodu da upravo to, nemam zadanu strukturu, da to može spadati u postmoderni teatar i tako dalje. Uzimam si tu slobodu. Ali kod dramaturgije kao takve, kad radimo baš na predstavi, zapravo zavisi sve o cijelom procesu, od toga što redatelj ima za reći, koja je njegova vizija toga i onda se mi tome prilagodimo i radimo zajednički na tome. I tu sigurno imam svoje ideje koje onda dajem. Ali zapravo je redatelj taj koji to sve spaja i taj proces je ono što je meni najljepše u svemu tome. Kada mi kao tim stručnjaka koji se bave nekom temom sjednemo zajedno i napravimo nešto lijepo što je i razumljivo i edukativno i ima neku umjetničku vrijednost, to je sinergija i suradnja različitih ljudi, tako da sam ja tu samo jedna kockica koja uklapa neke dijelove u vizije drugih.
Nadam da ću i na proljeće dolaziti ako ćemo raditi s ekipom iz Kantuna. Doći ću koji put čisto da im budem podrška. Bilo bi mi drago da ispratim taj cijeli proces i da ispratim tu djecu u njihovu prvu vlastitu predstavu gdje su prvi put oni kreatori svega, cijelog procesa. Zanimljivo mi je što sam prihvatila to raditi, a da nisam ta koja dolazim kao pisac i njima dajem zadani tekst, nego su oni stvaratelji toga. Sami pišu tekst uz našu podršku i onda ćemo iz toga zajedno napraviti jedan kolaž ili mozaik raznih situacija i scena iz života mladih, situacija i pitanja koja njih muče i ono što mi je super, nismo im mi ništa nametali. Mi smo im dali prijedloge naravno, ali u principu su oni ti koji su sami to kreirali. Mislim da je to divno i mogu reći da je tu zaista bilo sjajnih ideja. Klinci su vrlo maštoviti i tek kad se oni malo oslobode izađu fantastične stvari. Zato volim rad s djecom.
Također bih u svom radu spomenula i značaj Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade koji se iznimno trude dati svoj doprinos razvoju dječje književnosti čiji sam ujedno i član.
Draga Selma, hvala ti puno!
Hvala tebi na pozivu!
#Djeca #drama #razgovor #Selma Parisi #sustav
