Devetnaestog studenog u jutarnjem terminu na Prvom programu HRT-a premijerno je prikazana 3. epizoda dokumentarne serije „Rijeka moje mladosti”. Polusatne epizode serije redatelja Davora Borića, istraživača i naratora Velida Đekića, te scenarista Velida Đekića, Alekseja Pavlovskog i Davora Borića (HRT, 2023.) nastavljaju s emitiranjem do 17. prosinca, nedjeljom u 11:05. Rijeku moje mladosti moguće je pratiti i preko HRTi-ja: https://hrti.hrt.hr/home?id=b7a85f3c-222e-f213-ffd3-5b7e01b51a7f.
Treća epizoda započinje podsjetnikom na raznovrsnost neglazbene ponude za opuštanje koja je bila dostupna Riječanima za vrijeme šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je ponajprije uključivalo brojna kina koja su redovito bila prepuna ljudi željnih američkih i europskih filmova, a najveći onodobni hitovi bili su vesterni i avanturistički filmovi. Osim projekcija, entuzijazam za sedmom umjetnošću na riječkom području manifestiran je i kroz snimanje brojnih stranih i domaćih filmova u kvarnerskoj regiji, a spomenuti su i neuspjeli planovi organizacije filmskog studija kojemu je sjedište trebalo biti u Voloskom. Kao jedna od zanimljivijih anegdota iz ondašnjeg života u socijalističkom sustavu bilo je i sindikalno organiziranje besplatnog gledanja erotskih filmova koji su bili dostupni radnicima i zaposlenicima različitih riječkih industrijskih postrojenja.
Posljedice seksualne revolucije kasnih šezdesetih bile su vidljive i u Rijeci, koja je kao glavna jugoslavenska luka postala preplavljena prostitucijom, a najprepoznatljiviji primjer koji je dosegnuo status urbane legende svakako je Barba Rude, striptiz-bar na brodu čiji je noćni program bio uvelike usmjeren na strance i turiste. Iako se doima poprilično kontroverzno za to doba, način na koji se Barba Rude uspješno održao u zemlji koja se i dalje uvelike protivila ovakvoj revoluciji je bila umreženost vlasnika Veljka Milošića s vladajućim Savezom komunista, koji je prešutno prihvatio ovakvo stanje stvari.
Uz seksualnu revoluciju, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih i riječka glazba doživljava evoluciju zvuka. Jedan od oličenja iskustva onodobne rock zvijezde je Ivica Veljačić, koji je karijeru započeo kao pjevač u cover bendovima posvećenima glazbenicima poput Jimija Hendrixa. Kasnije su njegov bend Bohemi bili su nositelji novog, tvrđeg zvuka koji je odudarao od plesnog standarda koji su ranije postavili i dalje popularni Uragani. S raspuštanjem Bohema Veljačić se i sam prebacuje u Uragane zahvaljujući, kako je i sam kroz šalu rekao, njegovoj punktualnosti, a s njim dolazi i evolucija u njihovom zvuku te postaju mješavina popa i rocka, a kasnije dolaze i elementi folk glazbe.
I u kulturi su bile vidljive promjene. Za mlade muškarce pitanje frizure postalo je pitanje životnog stava, te su dugokosi buntovnici postali učestala pojava na riječkim ulicama, iako ni oni nisu bili potpuno prihvaćeni. Nerijetko su milicajci prisilno odvodili ove mladiće na brijanje u obližnje salone, ali kontrakultura je unatoč otporu nastavila svojim tokom.
Osim rocka koji se miješao s popularnom glazbom, i riječki folk doživljava procvat zahvaljujući triju Neda, Miljenko i Dario. Nakon naknadnog pridruženja Darija Ottavianija u bend postaju istaknuta skupina na jugoslavenskoj sceni zbog jedinstvenih vokala Nede Devčić koji su odudarali na sceni gdje su dominirali muški glasovi poput Miše Kovača i Pro artea. S odlaskom Darija iz benda i njegovog raspuštanja i Rijeka glatko ulazi u sedamdesete godine i nove oblike zvuka, a citat Nede Devčić dostojno uprizoruje razvoj riječke glazbe, a samim time i života u gradu na Rječini:
„Sve vibrira, sve teče, svako vrijeme nosi svoje.“
