Da su kojim slučajem Slipknot locirani na području Kvarnera s pogledom na Kastav, pa preko Učke prema istrijanskim oštarijama i da su imali manje love a više kuraža, ime bi im bilo Po metra crijeva i činili bi iznimku od pravila da na prostorima Lijepe Njihove, a ponekad i Naše, postoje bendovi koji kombiniraju nauho nespojivo i da pritom zvuče interesantno.
Zvuk sopila uz metalizirane riffove na njihov način pečatirat ćete kao ča metal i kao izdanak nečega kako bi zvučalo da ste kojim glazbeno laboratorijskim eksperimentom spojili sulude faze Francija Blaškovića uz One Piece Puzzle kao prateći bend.
Premda ih mimo geografski definiranog područja teško bez prevoditelja razumijete, preslušavajući četvrti volumen pjesama PMC-a na prvo, drugo, treća, četvrta i sva naknadna slušanja, imate glazbeni unikat prema kojem se morate odrediti. I kojem će, kao i mnogim kvalitetnim i neobičnim formacijama ovog prostora, prvenstvenim problemom biti potraga za odgovorom kako naviknuti slušatelje da je to što rade vrijedno pažnje i prije nego se nađe neki internacionalni mecena u vidu respektabilnog čovjeka sa scene čija se riječ štuje pa prokaže prstom prema društvu u smislu – ovo što momci rade je jebeno dobro i zanimljivo. U njihovom slučaju tipovi kao što su Corey Taylor, braća Cavalera ili Rick Rubin koji bi s globalnog standpointa mogli imati sluha za glazbene eskapade u kojima se prati što kvarnerski i istrijanski đavli rade kad im popuste okovi i počnu neobuzdani tumarat po terenu metala i autentičnog tradicionalnog folka tj world musica.
Folklore metal i tradicionalni istarski mitološki napjevi u vrlo heavy metal tretmanu, osobito kroz iznimno snažan i prodoran vokal frontmena ČRU-a, nastavljaju tamo gdje su se periodično počeli pojavljivati s početka tisućljeća s črnim besedama va kastavskih šumah preko metala va guzice i poslije desetljetne pauze studijskim revitaliziranjem do odnosnog albuma.
Na novom albumu će otvoriti paganski bal s „Bal va Hihotići“, ekranizirati „Ćizićku rapsodiju“ i „Projekti pust“, otvarati prostor hedonizmu i dekadenciji (Daj biru, Biće ća će bit), osjećati potrebu za mirom (G.O), lokalizirati priču u Raši (Mater Raša) ili pak dozivati Vucinog „Kasapa iz Đakova“ iz Živo Blato perioda u „Mihi Zovčaru“, da bi uz spomen „Jednođekog OK“-a prema kraju zatucali naslovnu stvar po vraški konkretnim riffovima i zgodnim tiho glasno breakovima.
Kao nekad cover zajebanti PVC tako u daleko moćnijem album pakungu PMC kucaju na vrata europskih metal egzotika zastrašujuće autohtonim i neobičnim materijalom za sve što ste dosad navikli čuti s ča vala ili metal dijela scene. Ako ništa drugih čuda momcima treba odat počast zbog festivih muda.
4/5
