Tijekom minulih stoljeća uporaba kupelji ili kupaonica nije uvijek bila viđena kao ugoda ili pače higijenska navika. Bila je vremena kada je okupati se vodom bio nemoral ili štoviše, šteta po vlastito zdravlje. U suvremenoj kulturi i povijesti običaja, dakle povijesti uopće, kupanje u vodi jest događaj sa značenjem u odgovarajučem prostoru i vremenu. Suvremeni historiografski pristupi, a napose “Nova historija” razilazi se u shvaćanju i predočavanju događaja poput kupanja, a oni tradicionalni pribjegavaju obično samo opisu i tumačenju. Uvažavajući jedan i drugi pristup iznijet ćemo u slobodnom poretku podatke o kulturi kupanja i uporabi vode u Rijeci izlazeći u susret 129. obljetnici riječkog vodovoda.
VELIČANSTVENE KUPELJI TARSATICE
Počevši od Empedokla, grčkog filozofa iz 5. stoljeća prije Krista, pa do današnjih dana smatra se da su sve stvari sastavljene od 4 elementa, zemlje, vode, vatre i zraka. No, Empedoklovo tumačenje nije ništa drugo doli zapadno pojašnjenje onih učenja koja su na Istoku poznavali daleko prije.
Kao malo koji grad na svijetu, grad Rijeka u svome imenu nosi jasno “vodeno” značenje, “veći tok slatke vode koji teče koritom što ga sam stvara na površini Zemlje i ulijeva se u drugu rijeku ili more”. Štoviše, prema sušačkom povjesniku dr. Andriji Račkom: “…Spomen na Kelte sačuvao nam se i u riječi “Trsata”, koja je vele-keltskog podrijetla, sastavljena od riječi “tar” – brijeg i riječi “sa” – rijeka. Prema tome bi riječ Trsat značila rijeku, što teče uza brijeg. I naša Rječina zove se u staro doba Tarsis te i njezino je ime keltskog roda.” Premda se o podrijetlu imena našeg grada vode rasprave duge gotovo dva stoljeća prihvatimo začas ovo pojašnjenje krenimo dalje… Prema Johannu Weikhardu Valvasoru (1641- 1693) oko 220 godina prije Krista poradi nesposobnosti i loše vladavine ilirske kraljice Teute, Rijeka i cijela Liburnija padaju pod vlast Rima. Međutim, prema Danilu Klenu (1911-1990) rimska vojska je nadvladala Liburne tek šezdesetih godina prije Krista. Zapravo cijeli taj period riječkog Starog vijeka, kao i ranog Srednjeg vijeka, nije dostatno popraćen povijesnom građom, pa je vrlo teško odrediti točno vrijeme događaja, mjesta i ljudi.
Kupanje je tijekom povijesti vrlo često ekvilibriralo između zadovoljstva i obveze, rituala i razvratnog običaja, te higijenske navike i napadaja na zdravlje. Kupanje je bilo predmetom nikad završenih rasprava sljedbenika i klevetnika s makroskopskim posljedicama po javnu higijenu, zdravlje i mirise.
Modu kupanja definitivno su uveli Rimljani, koji su u II. stoljeću prije Krista, prvenstveno zahvaljujući ubrzanom razvoju hidraulike, gradili širom Carstva gradske fontane, privatne kupelji, te uvijek veličanstvene javne terme. Upravo takve terme su se nalazile i u Rijeci, na mjestu današnje zgrade što je povijesno znamo kao “Croatia Records” ili „Jugoton“ u Užarskoj ulici .
Kao ishodište za današnju Rijeku, na području današnjeg Starog grada, niknula je Tarsatika, rimski castrum, štoviše principij. Nastala kao vojna utvrda i polazna točka za daljnje prodiranje u unutrašnjost, Tarsatika je nužno imala kupelj, “balnea”. Isprava su to bile jednostavne kupelji koje su služile za potrebe legionara „riječke kohorte“ koji bi se po povratku iz sjevernih planinskih krajeva tu rehabilitirali i opuštali od teških vojnih obveza. No, s vremenom kupelji se šire, osobito nakon što je u Rimu liječnik Asclepiadea iznio teoriju da kupanje jest terapeutska praksa stoga što voda ima potencijal da “očisti” tijelo od umora, bolesti i “problema” uopće.
BAZENI, SOBE ZA MASAŽU
Kao u svakoj standardnoj rimskoj utvrdi i u Tarsatici nalazimo dvije glavne ceste, “ulice”, Via praetoria, kojom su se sastavljale porta decumana i porta praetoria (okrenuta prema neprijatelju), zatim Via principalis, kojoj su na krajevima bile porta principalis dextra i sinistra. I upravo tu na Via porta principalis sinistra bijahu podignute znane nam terme. Riječke kupelji bile su izgrađene po razrađenom sistemu kakav se koristio u cijelom Carstvu, Prilikom rušenja kuće Gigante i kopanja temelja za zdanje „Jugoton“/”Croatia Records” na južnoj strani Zborne crkve Uznesenja Blažene djevice Marije otkriveni su ostaci termalnog hipokausta, ložišta, uređaja za grijanje kupališta i gornjih prostorija. Naime, kupališne prostorije su se grijale vrućim zrakom koji se navodio u šupljine, što su bile pod podom i u stijenama. “Na mjestu nalaza rimskih termi otkrivena su dva sloja; stariji, prema solidnoj tehnici gradnje eksedre i kloake iz 11. stoljeća n.e., i mlađi sloj, građen nad porušenom starijom građevinom, u tehnici opus caementicium i opus mixtum, s veoma visokim suspensurama hipokausta.” (Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i lzdavački centar Rijeka, 1988.) O arheološkom nalazu pisala je Radmila Matejčić (1922- 1990), a za ovu prigodu donosimo njezin opis iz knjige “Kako čitati grad” (ICR,Rijeka,1988): “…Radilo se o građevinama higijensko-rekreativnog karaktera te je njihov sklop bio određen kanonima. Tako su terme imale obavezno: predvorje; prostoriju sa zagrijanim zrakom; bazen s toplom vodom; bazen s hladnom vodom; garderobu; mjesto za znojenje i masažu. Orijentacija im je bila J-S.” Sve terme obično su se napajale vodom dovedenom vodovodom, a riječka se terma napajala, vodom s jednog od mnogobrojnih riječkih vrela, Lešnjaka.
Kada bi rimski vojnik odložio oružje, skinuo opremu i bojne znakove, pa potom krenuo u kupalište on bi iz sobe za svlačenje (apodyterium) došao u tepidarium, gdje bi se u toplom zraku tijelo namazalo i strugačem ostrugalo. Onda bi došao u toplu kupelj (caldarium) ili u znojnu kupelj (Laconicum), a zatim u hladnu kupelj (frigidarium) ili u plivaonicu (piscina). Napokon bi se od zato obučenih ljudi, tijelo najprije otrljalo, pa opet namazalo. Uz brojnu vojnu posadu koja je rabila blagodati u posebno određeno vrijeme pristup u kupališne odaje imale su i žene i robovi. Odlazak u kupelj imao je podjednak značaj kao i današnje kupanje i sunčanje na morskim plažama. U pomanjkanju sapuna korisnici kupelji koristili su masažu pijeskom, ljekovitim mastima i eteričnim uljima. Naime, bilo je vrlo bitno da vojna posada castruma Tarsatica, kao dijela obrambenog sustava Liburnijskog limesa, bude valjano pripravna za obavljanje službe. Spomenimo i to da su u gradu Rimu u terme dolazili političari, senatori, raspravljali tekuću problematiku, izvodili tjelovježbu, čitali i stvarali najljepša djela Starog vijeka. S termama su često u svezi kojekakve naprave nalik na grčke gimnazije za tjelovježbu, igre i zabave. U 4. stoljeću poslije Krista Rim je imao 11 carskih termi, oko 1000 javnih kupelji, 1352 fontane i 856 privatnih kupaonica, što znači da je onodobni stanovnik imao na raspolaganju daleko veću količinu vode negoli stanovnik neke od današnjih metropola. Jasno, za liječenje vodom, hidroterapijom potrebna je kvalitetna voda, kojom je Tarsatica, a kasnije i Rijeka obilovala, stoga se može reći da je hidro potencijal od stanovnika Tarsatice stvorio hidroterapeute kakvih u Rijeci nema od tih davnih vremena.
VODA VAŽNA KAO U PUSTINJAMA ARABIJE
Uz sve ljepote i blagodati koje su na našu nesreću nekoć obogaćivale grad na Rječini, voda je imala prvotni značaj. O riječkoj vodi pisali su mnogi putopisci i putnici koji su prošli kroz naš grad. Tako je J. W. Valvasor u svom znamenitom “Die Ehre des Herzogthums Dika vojvodine Kranjske” spomenuo da “grad ima dvoja vrata, a sasvim blizu teče voda Fiumara (ili Reka). U njoj love vrlo lijepe morske pastrve kojih je meso sasvim skrletno-crveno”, a pored toga on veli da u Rijeci nikad ne nedostaje “ledeno-hladne, bistre vode”. Engleski putopisac Edmund Spenser u svome djelu “Sketches of Germany and the Germans with a Glance at Poland, Hungary and Switzerland in 1834, 1835 and 1836.”, objavljenom u Londonu 1836. godine, uspoređujući svoj boravak u Trstu i Rijeci veli: “…Rijeka ima još jedno preimućstvo nad svojim rivalom: ona posjeduje obilni izvor najčistije vode koja u ovom suhom, krševitom kraju jednako važna kao u pustinjama Arabije.”.
Usporedbi Rijeke i Trsta nije mogao odoljeti niti Adolf Weber Tkalčević (1825-1889), pa on tako u pismu riječkom profesoru Vinku Pacelu (1825.–1863.) piše: “…Uzmi povećajuće staklo, kroz ‘anj pogledaj Reku; dodaj u misli željeznicu od Volovskog, posuši Mojsiovom palicom bogate izvore studenice rečke, a mesto njih povedi vodovode, pak eno ti verne slike Trsta…”
HLADNE VODE RIJEČKE
I dok izvori tople vode u toplicama Topusko dosižu i temperaturu 61,25 stupnjeva Celzijevih ili pak u Stubičkim toplicama 58.6 stupnjeva Celzijevih, riječka vrela su vrlo hladna. 0 tome je pisao profesor Kraljevske gimnazije u Zagrebu Vjekoslav Klaić, godine 1878. : “…Vrelo n.p. rieke Rječine, koje je visoko samo 283 met. nad morem imade stalnu srednju toplotu 7.6 oC.,dočim srednja toplota vrelišta broji 12oC. lsto tako imade na Rieci nekoliko vrela , koja su u kolovozu samo 9 oC. topla, makar da u gradu Rijeci broje 35-37.5 oC. topline. Vrela ta jesu: vrelo u Brajdi (9.5 oC), na Korsu (9 oC) i kod gimnazije (8.8 oC)… 0vo prividno nesuglasje izmedju toplote vrela i vrelišta protumačio je Dr. J. Lorenz (dr. Josef Roman Lorenz von Liburnau (1825-1911) op.p) sliedećim načinom. On veli, da su ova vrela samo prividna, t.j. da to nisu prava vrela, već samo sbirališta podzemnih vrela. Prava vrela da počimaju na visokoj vispoljani liburnijskoj, koja se stere od Sniežnika do Velike Kapele, te koja je preko 1000 met. visoka i veoma studena. Ovdje da se gubi studena voda u vapnene pećine i ponore, te da uz prvobitnu toplotu teče podzemno dalje sve do primorja, gdje tobože izvire kao pravo vrelo. Ovo se najbolje dokazuje tim, što spomenuta primorska vrela nikada ne narastu. Kad kiši na Rieci ili u Bakru, nego kad daždi na vispoljani libunijskoj, i to narastu tek za dva, tri dana, dok suvišna voda sa visoćine do primorja dospije…”.
Dakle, kada govorimo o riječkim kupeljima možemo reći da su one bile samo umjetne terme, jer po gore spomenutim temperaturama Rijeka izvora tople vode, nema. Kako je prodorom barbarskih naroda Zapadno rimsko carstvo razoreno, mreža hidroterapeutskih postaja po carstvu je pala. Cijela Europa stavila je čep na slavine. Za ponovno otvaranje biti će potrebno sačekati cijelih tisuću godina. Cijele su ostale kupelji Bath u Engleskoj i “tiepidi lavacri” u Aquisgrani gdje je Karlo Veliki (742-814), manijakalno lud za kupanjem i čistoćom, volio satima plivati u društvu stotina ljudi s dvora. No, bila je to samo prilika za rijetke, jer za kršćane jedina prilika u životu da potpuno urone u vodu je bilo krštenje, a nikako plivanje ili kupanje. I dok je Karlo Veliki sačuvao neke od termi, one u Tarsatici, bile su razorene s cijelim gradom. Naime, na Kvarneru godine 799. s franačkom vojskom se našao furlanski markgrof, Erik. Kod Tarsatike je došlo do bitke u kojoj je poginuo spomenuti franački vojskovođa. Einhard, biograf Karla Velikog, piše: “Dok je Karlo boravio u Aachenu primio je strašnu vijest o pogibiji Erikovoj. Ovaj je, naime, nakon mnogih sjajnih pobjeda iz zasjede ubijen kraj liburnijskog grada Tarsatike. Kad je pak sljedeće godine pošao u Italiju, krvavo se osvetio građanima Tarsatike radi onog umorstva.”. I stvarno vojska Karla Velikog pobila je stanovnike Tarsatike, grad je razoren pa mu nije bilo ni traga ni glasa kroz više stoljeća.
#Riječke vode #Saša Dmitrović
