BAKIĆ BEFORE & AFTER: TIŠINA NA OBRONCIMA PAPUKA
(1992. – 2023.)
Stvaralačkim kinizmom protiv vladajućeg cinizma
Bakićev genij nakon Bakića
Ta Tišina bijaše najjača i najgromoglasnija na obroncima Papuka (Kamenska, Slavonija, Hrvatska) dne 21. veljače ratne 1992. Kad je minirana, destruirana, a ne „dekonstruirana“ (Derrida) blistava Bakićeva apstraktna skulptura od nerđajućeg čelika na (ne-vjetrovitim) bespućima militantnog „domaćeg“, „ex-jugo„-vandalizma. Na tu Tišinu obratio je naročitu pozornost hrvatski kipar i medijski umjetnik Sandro Đukić, odnosno autorski tim M.Pupovac/S.Đukić/D. Perić/L. Lovrenčić (produkcija SNV). Čiji je višegodišnji istraživački interes i kreativni radni napor u tom smjeru, potkraj rujna ove, 2023. godine rezultirao monumentalnim audiovizualnim, multimedijalnim i transskulpturalnim artističko-aktivističkim projektom zagonetnog metaforičnog naziva: Tišina koja je srušila spomenik! Realiziranog i svečano prezentiranog brojnoj publici „in situ“ u popodnevnim i ranim večernjim satima sunčanog ranojesenjeg dana 30. rujna.
Da se to jučer dogodilo zbilja, a ne tek „virtualno“, svjedočim kao očevidac, pozvani gost, iz prve ruke. Pošto sam se potrudio i krenuo na organizirano putovanje od Zagreba kroz Slavoniju do Kamenske kod Požege i do uspona na mjesto gradnje/rušenja Spomenika pobjedi naroda Slavonije velikog majstora Vojina Bakića (1915. – 1992.), te nazočio svekolikom dešavanju, skupu i programu glasne „Tišine …“.
Vrativši se prošle noći (30. 09. na 1. 10.) u Rijeku, sjeo sam za stol napisati ovaj nastavak priloga za svoju kolumnu na temu sukoba modernih i suvremenih „kinika“ s globalno vladajućim, ali i „lokalnim“ univerzalnim difuznim „cinizmom“. Pošto je veličanstvena i sublimna Bakićeva skulptura – javni spomenik uistinu bila najveća apstraktna skulptura u Europi, ne samo lokalno niti tek u „regiji“, njeno brutalno miniranje „Tišinom“ 1992. (godina smrti kipara Vojina Bakića) paradigmatičan je primjer mišljenja, ponašanja i postupanja, činjenja i učinka kultur-političkog „ciničkog uma“. I fizičkog i informacijskog cinizma kao društvenog fenomena.
TIH je, naime, bio „Vjetar“ – pošto ga nije ni bilo tog zimskog dana davne ’92, ali mine kojima je Spomenik razoren nisu bile „tihe“, ili? Nije teško zamisliti zvuk detonacija mina. „Znanstvene“ dezinformacije koje su „javnosti“ tih dana nemušto servirane – u smislu da su rušenje te teško uništive (ne recimo neuništive!) konstrukcije skrivili, eto, „jak vjetar“, „četnici“ i slični zloćudni entiteti upravo su iluminirajuća epifanija primijenjeno-ideologijskog masmedijskog cinizma.
Tišina… Šutnja… „Estetika Šutnje“ (Susan Sontag)… Kasnih predratnih i ranih ratnih ’90-ih posvetio sam fenomenologiji „Estetike šutnje na riječkoj sceni“ ( kako sam naslovio jedan svoj ogled, objavljen na stranicama časopisa „Rival“, 1992.) više tekstova. Estetika šutnje povezana je i sa „Stilovima radikalne volje„ (tehnički termin S. Sontag ). Izvjesnu „kinički“ ironičnu i subverzivnu „žicu“ osluškujemo i u visoko poetičnom nazivu projekta „Tišina koja je srušila spomenik“.
Visoko poštujući i ispitujući Bakićev „organski“ skulptorski apstrakcionizam, oslobođen okova i lanaca ideologijskih „poruka“ (parola), medijski umjetnik Sandro Đukić, tehnički opremljen novim tehnologijama i medijima, uspio je estetski osmišljeno sublimirati „naraciju“ o tragičnoj sudbini Bakićeva djela – prouzročenoj, jasno, „ vjetrovima rata“ odnosno „(pre-)snažnim vjetrom“ Tišine i društvene šutnje. Stavivši naočare crnih okvira, poput Majstora Vojina Bakića na jednoj intendiranoj „ikoničkoj“ crno-bijeloj fotografiji Bakića en face, hrabro je stao na društveno-umjetničku pozornicu pred vlastitom nadskulptorskom „virtualnom“ elaboracijom Bakićeva remek djela – anihiliranog, likvidiranog na tom istom mjestu one kobne ratne zime, godine 1992. To je prava neokiničko – kritička „performativna“ gesta. Đukićeva umjetnička instalacija na mjestu srušenog spomenika realizirana je tehnikom proširene stvarnosti (Augmented Reality), a vođena je (i) idejom njegove moguće rekonstrukcije. Time je u ruiniranoj realnosti iskazan jasan estetski, etički i društveno – kritički Autorov stav.
Ilustracije – fotografije iz arhiva Sandra Đukića, CCN-images, Davorka Perić, SNV
#Branko Cerovac #Sandro Đukić #Vojin Bakić
