ILI
TRAGEDIJA & TRAGIKOMEDIJA POVIJESNE AVANGARDE „U HRVATA & OSTALIH EX-YU SUSJEDA“
Odmah da pripomenem, od vintage, retro-„postimpresionističkog“ kiparenja (a la brončani „Kamov“ na mostu na kojem se taj istinski protoavangardist nije baš predugo zadržavao!) potkraj 20. ili na početku 21. stoljeća, i od slavopojki istome (Kamovu i „Kamovu“ – spomeniku) ne bi trebalo očekivati nikakav zbiljski „preporod“ ili nekavu tobožnju obnovu „avangardnog duha“ u mladeži koja nema u planu da skonča prije 30. godine – bilo u Hrvatskoj bilo igdje drugje diljem EU ili pak Zapadnog Balkana/Jugoistočne Europe. Jeste li ikada barem listali štogod od Hegela, Marxa, Nietzschea, Spenglera, Benjamina, Adorna, Kritičke teorije (frankfurtske, na Majni, ne na Gangesu, kako bi rekao Sloterdijk), Andersa, Buergera, Baudrillarda, Agambena (puno kasnijih od, recimo, Goethea, Schopenhauera, Poea, Baudelairea, Isidore Ducassa – Lautreamonta)? E, paaa… Kako o „misteriju“ avangardnosti i „avangardnog duha“ uopće raspravljati s poetama i poetesama pri početku 24. godine trećeg tisućljeća, u RH, a ne 4. ili 24. prošlog stoljeća „na Sušaku“, na Rječini ili „na Gangesu“? Teško.
Jeste li se ikada ozbiljno, a ne sentimentalno, nazovi „zen-budistički“, „haiku“-ovski i tako dalje, „retro“, bavili „slučajevima“ J.P. Kamova („u nas i u inozemstvu“), Slave Raškaj, R. Wnoucszeka – Venuccija (u Fiume i u poratnoj Rijeci), Stjepana Lahovskyja ( -og), Zlatka Kutnjaka, „riječke art scene“ na prijelazu iz navodno „mirnih“ „80-ih“ u ratne i „tranzicijske“ ’90-te? Jeste? Ili pak „slučajevima“ Ljubomira Micića, Branka Miljkovića, Leonida Šejke… pa „crnovalnih“, „crnotalasnih“ filmskih režisera i junaka, „Plastičnim Isusom“ i tako to? Pa, primjerice, i jednim Laszlom Kerekesem (Ex – Yu i ostalo inozemstvo!), koji se potrudio i u „Gradu koji teče“ nešto artistički i kritično napraviti ranih ’00-ih (ne bez poteškoća!)?
E pa, da jeste, možda biste ozbiljnije razumjeli/-le ili barem naslutili/-le koje i kakve su posljedice iole ozbiljnog i radikalno buntovnog, subverzivnog, „drugačijeg“ ili jednostavno, društveno, kulturno i umjetnički kritičkog ili samo različitog, a ozbiljnog mišljenja, govora i djelovanja nasuprot dominantne kulturno-političke ideologije i državno-lokalnog establišmenta! Osjetile/-li biste veoma konkretno koja je egzistencijalna cijena uistinu „avangardističkog“ habitusa, govora i postupanja, bile/-li, ne bile/-i „mlade“/“mladi“, „mladež“.
Janko Polić Kamov (1886.-1910.) je umro „previše mlad“ (s cca 24 godine), tako da nije „stigao“ toliko vremena derati hlače na ogradi na mostu pred Kontom i plakati nad nedaćama mladih u gradu koji teče li ga teče… A niti sa Zagrebom niti s tamošnjim nakladnicima i „ljudima od pera“ i od „dasaka koje život znače“ nije imao baš previše sreće niti uspijeha, svakako ne za vlastita života! Golo Ništa, toliko otprilike.
Više je sreće imao, jasno, Krleža. Naročito nakon smrti protoavangardista Janka Polića Kamova. Ali nemojmo sad (i) o tom „slučaju“. Bolje ne.
Nema što Kamov „današnjoj mladeži“ preporučiti, nakon što je platio ceh u Barceloni, totalno rezigniran i iscrpljen od silnog „avangardizma“ i bunta, a i bijede, ljeta 1910., nakon što je vidio na svoje oči kako prolaze katalonske bundžije, „mladi zagrijanci“, rekao bi, dok ih po demonstracijama hapse „represivni organi“, isto kao i dan danas, na početku „novog milenija“. „… A sloboda – zrak“! E, tako nekako je to lijepo izrazio na posljednjoj razglednici (valjda) poslanoj svojim bližnjima, malo pred smrt. Mladi, ACHTUNG, ACHTUNG (baby).
Kako bi Contemporary Art, „post-neo-neo-avangardisti“, ako je to „moguće“(!?), uopće „portretirali“ protoavangardnog „Kamova“? U svakom slučaju, ne u epohalno retardiranoj maniri pseudo-postimpresionističkog „spomeničkog“ kiparenja, kao da je to „sada“ potkraj 19. stoljeća, a ne „Conterporary Art“, ma kakvo to bilo! To je jasno od samog početka spika o „spomeniku J.P.Kamovu“.
Za razliku od toga, dinamički, futuristički inspiriran i koncipiran, jedinstven „u nas“ (pošto je i „Fiume“ Rijeka, a Rijeka je u RH, ne?), „nerealističan“, Venuccijev model za spomenik „Forza della volonta“ (Snaga volje), nikada nije niti prihvaćen niti realiziran kao javni spomenik. A jeste „avangardan“! To sam i tumačio i objavio još u svom tekstu u katalogu izložbe „Hrvatska moderna“ (MGR, danas MMSU, Rijeka).
Niti moderni, najavangardniji niti najsuvremeniji iskoraci značajnih naših umjetnika i umjetnica kakvi su bili, a po djelu i idejama i ostali(!), jedna, prerana, „autistična“ i potisnuta Slava Raškaj, jedan Stjepan Lahovsky, o kojima sam i pisao i napravio izložbe 1990., 1993., 1995., NISU im nimalo pomogli da se „afirmiraju“ za života kao takovi. A Lahovsky je naročit, upravo paradigmatičan „slučaj“ totalne, i posmrtne(!) ignorancije, bojkotiranja i ISKRIVLJAVANJA svake estetičke, teorijske, izložbene i povijesne, povijesno umjetničke istine o avangardno-artističkom značaju i kakvoći njegova opusa, mišljenja i djelovanja, pod režimskom i „kulturnom“ represijom i za ratnih ’40-ih i, naročito(!), pod „komunističkim“, pa i navodno „postkomunističkim“ poratnim režimom i „društvom“, od „Oslobođenja“ 1945. pa sve do dana današnjega! Umjesto da obrate dužnu pozornost opusu u cjelini, kako sam jedino ja to učinio još pod ratnim uvjetima kretanja i rada, usred 1995. godine! NITI STARIJI/-E NITI MLAĐI/-E povjesničarke i povjesničari umjetnosti samo NAKLAPAJU o „feminizmu“, „rodnim pitanjima“, je li Lahovsky i koliko li je „gay“, „queer“, „camp“, lišeni ikakve potrebe da ozbiljno pogledaju, pročitaju, analiziraju, estetski vrednuju IJEDNO od povelikog broja djela i solidnog broja foto i ostale dokumentacije, s kojom sam ja, kao i s najvećom izložbom djela iz Opusa Lahovsky postavljenom do dana današnjeg, i u Rijeci i u „metropoli“(!), izišao na kraj u par mjeseci proučavanja i rada na tome, davne 1995., usred bljeskova i oluja domovinskog rata. Toliko su avangardni. Toliko je naše vajno „civilno društvo“ „avangardno“, a ne „svi mi“, kako poju i bajaju poete i poetese, pozivajući paušalno loše upućenu „mladež“ na nekakav kao „avangardni“ preobražaj svijesti, senzibiliteta, angažmana. „Avangardnog“???? Ma koji/koje „zviždači“/-ce, „revolucionarke“, „buntovnice“/-ci! Usred „ratne 2024.“!? Koje „ajke“, „ikomi“, koja „umjetna inteligencija“(A.I.), koji „muzeji“? Tko bi to „reformirao“!? Neka nepostojeća „proleterska internacionala“, cehovske udruge i organizacije tipa HDLU-i, ha???? Nemoguća misija, stoti „dio“. „Unendliche Geschichte“ (M. Ende). „Pjesnici“, mejbi!? Ma dajte… Samo naprijed. Kao, malo ih ima, ha? Oni/-će „preobraziti“ nekako „melankoličnu“, eufemistički sročeno, „civilizaciju“? Sjajno. Putem prizivanja, invokacije i divinacije upokojenog Avangardnog Duha! Koja zamisao. Pa o tome poju već desetljećima PLEJADE ne samo „poeta“ već i horde „laika“- „ljubiteljica/-a avangardne poezije“ i prakse. „Praxis“. E pa, i to je već „retroavangarda“, pravo rečeno. To više ni „PEN“ ne može. Čak niti one/-i S PODRŠKOM, kako su se jako „buntovnički“ DEKLARATIVNO izrazile/-li „mladi“/-e iz voditeljskog „sveučilišnog“, „studentskog“ dream-teama Galerije SKC, koja nema nikakve više veze s negdašnjim Omladinskim klubom I.L.R., još manje s „Jan Palach“-om i njegovim (upokojenim) duhom. A Sloboda, ZRAK! Lijepo je to vidio i zapisao na razglednicu Janko Polić Kamov.
Branko Cerovac
Istaknuti vizual: Janko Polić Kamov, preuzeto s Hrvatsako društvo pisaca
