„Možda nigdje na svijetu karneval ne vole toliko kao u Rijeci i nigdje se karneval ne čeka s tolikim nestrpljenjem kao ovdje… U Rijeci se narod uistinu klanja razuzdanom Princu karnevala. To potvrđuje činjenica da se zadnja dva karnevalska tjedna svake večeri organiziraju dvije plesne zabave ili maskenbala, te ulična slavlja. Lijepe krojačice, znamenite „sartorelle”, samo su željne zabave. Drugih grešnih misli nemaju. Djevojke možda i nemaju nikakvih drugih namjera, ali ih zato imaju njihove majke. One su vrlo optimistične. Ne vjeruju da prevrtljivi muški svijet ne samo da govori, nego i u praksi primjenjuje onu znamenitu uzrečicu apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima:„ Tko se oženi svojom djevicom, dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini.”.
Ovako je u Fiumei Napló, dnevnim novinama na mađarskom jeziku, koje bi u hrvatskom prijevodu bile Riječki dnevnik, na današnji dan 1907. godine opisan karneval u Rijeci i sve ono što uz karneval ide ili je nekad davno išlo. Budući da je „Riječki karneval naj, naj“ narednih ćemo dana objavljivati ponešto crtica iz povijesti
Na molbu svojih riječkih podanika, a u njihovu korist, napredak i boljitak, milostivi i plemeniti kralj i vladar Ferdinand, po milosti božjoj kralj Ugarske i Češke, Dalmacije, Hrvatske, infant Španjolske, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundijski, Šleske, Brabanta, Štajerske. Koruške, Kranjske, Würtenberga, knez švapski, markez moravski, grof habsburški, Tirola, Fereta, Koburga i Gorice, zemaljski grof Alzacije, markez Svetoga rimskog carstva, iznad Anasa i Borgonja, gospodar marke Slavonske, Pordenonea i Salzburga, potvrdio je statut po kojem je grad stoljećima kasnije živio. Bijaše to dana 29. srpnja godine gospodnje 1530.
„Naređeno je i određeno, da se prigodom javnih igara ili svetkovina koje se priređuju u gradskoj vijećnici, kako u doba poklada, tako i u drugim zgodama ili kod javnih proslava, održava red u pogledu sjedala gospođa, da ne bi nastao nered među samim gospođama. I, ponajprije poslije velemožne gđe kapetanice koja bude u to doba i gđe vikarice, imadu sjediti supruge sudaca i vijećnika, uz očuvanje redoslijeda kako im dolikuje prema položaju muževa. I za ovaj redoslijed želimo i određujemo da ga satnik ili gradski redarstvenik koji bude u to vrijeme, zajedno sa službenicima četiri gradske četvrti, čuva i dade čuvati, pod kaznom od 10 libara za svakog od njih i to u svrhu izbjegavanja sablazni koje često u takvim skupovima običavaju među ženama nastati. I ako koja žena riječima ili djelom protuslovi spomenutim službenicima s obzirom na rečeni red, neka se kazni kaznom od 20 soldina, za koju (kaznu) neka se drži njen muž i neka se ovaj puta izbaci i neka joj se zapovijedi da otiđe iz palače. Druge pak žene mogu sjediti kako žele. I na plesovima i na plesnim priredbama neka se održava redoslijed sjedala prema starom običaju i ako se tamo nađu kakve plemenite žene stranaca koje stanuju u gradu Rijeci ili ne stanuju, tada neka im spomenuti službenici odrede mjesto sjedala, odgovarajuće dostojanstvu njihovih muževa. Još da prigodom rečenih plesova koji plesač ne bi smetao ples ili plesanje nečije činom ili vikom ili na koji drugi nedostojan način, pod kaznom od 50 soldina i ako to javno učini na očigled i uz viku sviju, tada neka se takav krivac izbaci i neka se stavi u gradski zatvor ili neka plati dvostruku kaznu kao naprijed – i to samim činom – koja kazna ima pripasti gradskoj općini. I ako bude prisutan satnik, ima ga smjesta uhititi i prisiliti da plati kaznu kao naprijed. Inače, ako to zanemari, neka se sam kazni jednakom kaznom. I svaki plesač na rečenim plesovima ima se pristojno ponašati kako u govoru tako i s obzirom na to, da ne uradi štogod nečasna i svaki, koji protivno uradi, neka se kazni kaznom od 40 soldina. I nitko ne može plesati ili igrati ako nije pristojno odjeven s odjećom do koljena pod kaznom od 20 soldina i neka se u protivnom slučaju izbaci iz plesa kao gore. I na javnim priredbama, kao gore, ne mogu biti žene nepoštena života, niti bludnice, tajne ili javne, nego neka ih satnik izbaci iz palače.”
Pišući o talijanskoj renesansi, švicarski povjesničar umjetnosti i kulture Jakob Burckhardt (1818. – 1897.) porijeklo riječi karneval izvodi iz carrus navalis, podsjećajući na rimske saturnalije, svečanosti kojima se sedam dana slavio završetak poljodjelnih radova, kada je Rimom prolazila povorka s carrus navalis, brodom na kotačima, u kojem se prikazuju više nego slobodni prizori . Drugi mogući izvor riječi karneval obilježava rastanak od puti (franc. chair), što se može naći u velikom broju francuskih izraza: careme prenant (primanje korizme), charnage, cementrant.
Pokladno slavlje počinjalo je u siječnju od Bogojavljanja (6. siječnja) ili na Antonju (17. siječnja). Raspoloženje je raslo približavanjem Čiste srijede, Pepelnice. U užem smislu, karneval se odvijao tijekom triju pokladnih dana što prethode Pepelnici. Kao prežitak keltskih i drugih mitova i obreda što su ih grčka i rimska civilizacija uklopile u svoje religije, a crkva ih potom naslijedila i preoblikovala, karneval je ono doba kada se pastvi dopušta trenutak slobode, prije razdoblja korizme. Od tada nadalje jest će se samo bakalar ili povrće pod pepelom. Pepeo je u kršćanskoj simbolici znak pokore i obraćenja. Na Čistu srijedu iliti Pepelnicu kojom započinje razdoblje korizme, pepeo se stavlja ljudima i na čelo, označujući tako pokorničku narav korizmena vremena, razdoblje strogog posta i nemrsa. Meso se jede samo nedjeljom, a čitavih šest tjedana, do Uskrsa, vlada strogi post. Budući da je korizmeni period ispunjen mislima o pokori i grješnosti, u to se vrijeme ne održavaju slavlja, svadbe ni ostala veselja. Tih 40 dana kulminiraju svečanošću Isusova uskrsnuća, dok im je početak bio obilježen razuzdanim karnevalskim slavljem.
Korizma dolazi od latinske riječi quadragesima, odnosno četrdesetnica, odnosno razdoblje od četrdeset dana, a izvorno je bila razdoblje kad se pogani, koji se pripremaju da postanu kršćani, čiste kroz post, suzdržavanje i molitvu. Tijekom četrdeset dana takvog pročišćavanja oni postaju bivši pogani, ali ne još i kršćani – to su ljudi između, katekumeni. Prije Nicejskog koncila (325.) kršćanska zajednica je postila pred Uskrs, no tek je u Nikeji prvi put ustanovljeno razdoblje od četrdeset dana za preduskrsno čišćenje. U svojim počecima post se svodio na jedan obrok dnevno, uglavnom večeru, uz strogu zabranu konzumiranja bilo kakvog životinjskog mesa. Kulminacija je dolazila Velikim Petkom i Velikom Subotom, kad se suzdržavalo od svake hrane. Tijekom trinaestog stoljeća uslijedilo je postupno ublaživanje pa je jedini obrok zamijenjen s dva. Apstinencija od mesa kao namirnice ostala je do danas najjači ambasador posta. Postojala je, dakako i seksualna apstinencija kad supružnicima nisu bili dozvoljeni seksualni odnosi. Oni izvanbračni od samoga su početka bili zabranjeni… Osim hrane i seksualnih odnosa i nasilje je bilo tema korizmenih propisa. Tijekom tih četrdeset dana je na bojišnicama proglašavano Božje primirje, kad se u potpunosti odustajalo od sile i oružja zaraćenih strana.
Poklade su par excellence praznik koji nudi sliku stanja duha nekoga grada i njegovih stanovnika. U tom razdoblju otvoreno su se pjevale proste pjesme, bacali predmeti na druge osobe, ljudi se međusobno izrugivali i vrijeđali, smještajući jedni drugima neslane šale, a nadasve je bilo dozvoljeno podati se uživanju jela i pića. Ljudi su pokazivali svoje drugo (pravo?) lice. Svakome je bilo dopušteno iskazati želje, misli i osjećaje.
Riječ poklade neizvjesna je podrijetla pa su i mišljenja o tome vrlo podijeljena: od posve proizvoljnih, poput onoga da božica Klada pomaže Mladom Suncu da gori, do znanstveno utemeljenih od kojih valja izdvojiti mišljenje da se korijen riječi klad- javlja u glagolu klasti što znači ostavljati, puštati. Postoji tvrdnja da poklad znači ostava, polog, depozit, skladište, što sugerira da se u te dane gosti i ugošćuje, te da se pokladaju jestvine (misli se na ostavljanje mesa). Izraz karneval mnogi autori izvode iz navodnog latinskog pozdrava Carne vale! (Zbogom meso!), što je srodno značenju izraza mesopust. Prema pravnom povjesničaru Vladimiru Mažuraniću (1845. – 1928.) mesopust dolazi od latinskog carnis privium, što znači “posljednji dani mesojeđa, kad treba da se pusti meso”. Po njemu je staroslavenskog podrijetla i postoji u gotovo svim slavenskim jezicima, iako donekle različitih značenja.
Gledajući nastanak svih ovih izraza, karneval, poklade, mesopust, možemo zaključiti da su svi srodnih značenja i označavaju doba pred post, odricanje od jela, pogotovo od mesa.
Razlikovati možemo jedino mesopust, poklade, fašnik kao običaje u seoskim sredinama s uvijek istim prerušavanjem, dok bi karneval bila gradska svečanost s neobveznim i slobodnim biranjem maski. U tome je, recimo, razlika između zvončara i riječkoga karnevala. Kod zvončara se čovjek može prerušiti samo u zvončare i mora poštivati pravila i slijediti ritual, dok se u riječkom građanskom karnevalu čovjek može prerušiti u bilo koga.
Spomenimo na koncu i to da se u jednoj ispravi iz 1403. godine, spominje mesopusni pondiljak koji se odnosi na Hreljin.
NA MAŠKARAH
Pridi z manun maškarana,
pridi, bjonda Nina,
tanac,
je počel…
Z muzikon od flauti,
i klarineti,
puno ćemo se obrnjat,
i lepo i dobro.
I va ten veselje,
va prseh našeh,
povećat će se
jubavi žarke.
Onu nevernicu,
san pozabil,
ča ni marila,
za moju jubav.
Ne, nemoj
postat jeloža!…
Samo moja,
ti ćeš bit.
Pridi… Daj pozabi!…
Pridi bionda Nina…
Tanac,
je počel.
(Mario Schittar, pseudonim Zuane de la Marsecia (1862.-1890.) prijevod Zoran Kompanjet, iz Aljoša Pužar, Città di carta/Papirnati grad, La letteratura italiana di Fiume nell’Ottocento e nel Novecento/Talijanska književnost Rijeke u XIX i XX stoljeću, Edit Rijeka, Izdavački centar Rijeka 1999.)
U PETAK PROČITAJTE: RIJEČKI KARNEVAL (2): POKLADNE VEČERI, KRABULJNI PLES I SUŠAČKI KARNEVAL
