Dolaskom engleskog tehničkog stručnjaka Roberta Whiteheada (1823.-1905.) u grad i Livnicu (Fonderia metalli), prvu riječku modernu strojograđevnu industriju, ova je tvornica postigla zapažene uspjehe u proizvodnji parnih strojeva za austrijsku ratnu mornaricu.
Uz pomoć i na nagovor gradonačelnika Giovannija de Ciotte, iz zamisli kapetana Giovannija Biagia Luppisa, rođenog Riječanina, marom i radom samog Whiteheada, te sina mu Johna i Annibalea Ploecha, stvoreno je torpedo, novo razorno mornaričko oružje, čiju su licencu za proizvodnju otkupile sve značajne svjetske države, od Austrije, Njemačke, Francuske, Kine, Japana do Sjedinjenih Američkih Država. Tvornica je naglo prerasla u institut vrhunske tehnologije, a radništvo Whiteheadove tvornice torpeda bilo pojam kvalitetne radne snage. Tijekom desetljeća tvornica je stvorila imidž velike obitelji, na čelu koje je bio Robert Whitehead. Takav dojam ostavljale su i njihove interne karnevalske zabave održavane u restoranu Bukounig čiji je interijer za tu prigodu bio ukrašen engleskim zastavama, svakovrsnim cvijećem, torpedima, ugarskom i riječkom trobojnicom, a na središnjem mjestu dvorane nalazio se portret Roberta Whiteheada. Na jednoj takvoj zabavi gostima su bili gradonačelnik Ciotta, ministarski savjetnik Anton de Vallentsits, vojni zapovjednik grada pukovnik Hoffman i zapovjednik dobrovoljnog vatrogasnog društva Luigi Francovich.
Čitajući ove karnevalske kronike netko bi mogao pomisliti da je sve to tek puko hvalisanje. Da tomu nije tako svjedoči knjiga Sjećanja znamenitog njujorškog gradonačelnika Fiorella La Guardije (1882.-1947.), koji je u Rijeci boravio od 1903. do 1906. godine gdje je obavljao dužnost konzularnog agenta Sjedinjenih Američkih Država (1906. godine u Rijeci je bilo 19 diplomatskih predstavništava).
„Moj život u Rijeci“ piše Fiorello La Guardia, „nije se sastojao samo od konzularnih računa, diplomatskih slučajeva i proučavanja rasnih i nacionalnih antagonizama.
Karnevalska sezona s radošću je održavana u ovoj jadranskoj regiji. Bilo je parada, zabava i maskiranih balova; a vesele su pijanke u ovo doba postajale tradicija. Bogati i siromašni, mladi i stari, sudjelovali su u slavljima. Poštivali su se određeni običaji, a kršenje bilo kojeg pravila predstavljalo je ozbiljan društveni prekršaj koji nikad nije bio zanemaren ili oprošten.
Postojao je niz “vikend„ balova s vrlo niskim pristupnim cijenama. Službeni elitni bal održavao se zadnje nedjelje pred pokladni utorak. Na ovom elitnom balu sve su dame nosile kostime i krabulje. Neki muškarci su nosili maskirane kostime i morali glumiti ulogu, te govoriti na način karaktera koji su predstavljali. Dame su imale privilegiju prve pristupiti muškarcu. Uzevši u obzir mnoge zabrane nametnute djevojkama, koje su po običaju bile prežitak vremena, bilo je barem pošteno da im se jednom godišnje dozvoli razgovarati s mladićima bez formalnih upozorenja i bez prisustva mame. Na elitnom balu bilo je mnogo takvih etikecija i udvaranja. Mnoge su sretne i ozbiljne ljubavne afere započinjale u ovim prigodama. Kodeks je bio strog i nalagao je najdžentlmenskije vladanje prema maskiranoj osobi kao i njenu punu zaštitu. Ovog su se kodeksa strogo pridržavale sve društvene klase. S vremena na vrijeme bilo je razočarenja kada bi muškarac otkrio da se tijekom banketa udvarao vlastitoj supruzi. A ponekad su ljubomorne žene izvodile vješte detektivske istrage.
Nikad neću zaboraviti prvi maskirani bal u kojem sam prisustvovao u Rijeci. Nosio sam frak i bijelu kravatu. Osjećao sam se neudobno kao što se uvijek osjećam kad nosim to luckasto odijelo. Pristupila mi je maskirana djevojka ljupkog stasa, odjevena u vrlo elegantan kostim. Obratila mi se po imenu i zaplesali smo. Nakon plesa, ako je dama poželjela nastaviti druženje, džentlmenu nije bilo dozvoljeno da se ispriča i udalji. Bilo je ipak umjesno da se druga maskirana dama ubaci, a tada je džentlmen donosio odluku o izboru.
Mlada dama koja mi je prišla imala je ljupki glas i očito je bila vrlo kulturna. Dala je nagovijestiti da je upoznata s mojim poslom. Prekidani smo više puta, ali ona se uspijevala vratiti tako da je u intermezzu bila sa mnom. Ja sam bio temeljito upoznat s redoslijedom postupaka, pa sam znao da je sljedeći potez na meni. Zamolio sam je da večera sa mnom i ponuda je bila prihvaćena. U jedanaest i pol sati, što je bilo pristojno vrijeme za odlazak, uzeli smo svoje kapute. Običaj je bio ne vraćati se na ovaj elegantni bal, već prepustiti svoj povratni kupon nekome tko bi čekao na ulazu. Nakon intermezza nastavljala se pučka zabava, a to je ponekad bilo razuzdano. Večerali smo provevši ugodne trenutke. U zakazano vrijeme dame su imale pet minuta za odlazak, a ako bi izabrale ostati bilo je neophodno da skinu masku. Moja ljupka pratilja me napustila. Bilo je vrlo neumjesno slijediti je ili pokušati ustanoviti tko je ona.“.
Inače, otac Fiorella La Guardie, Achille Carlo La Guardia (1849. – 1904.), rodom iz Apulije, vodio je od 17. lipnja 1899. upravu nad sušačkim hotelom Kontinental (Grand Restaurant Continental), znamenitim stjecištem sušačke i riječke gospode. Povijesni usud je upravo htio da za riječkog karnevala 1901. godine upravo on osvoji prvu nagradu na javnome natječaju za najbolju pjesmu na fijumanskom narječju objavljenom na poticaj Circolo letterario fiumano u siječnju 1901. godine uglazbivši popularnu riječku „kanconetu” Dime Rita (tekst Arrigo Riccotti). U konkurenciji su bile skladbe L’Amor, El mio fior, Son una colombetta, Son tabachina. Međutim, već u lipnju iste godine stariji La Guardia napušta upravu Kontinentala i odlazi sa Sušaka u Kopar.
U vojno-pomorskoj akademiji u Rijeci obrazovala se nadarena muška mladež iz cijele carevine. Sa svojim časnicima, profesorima organizirali su u doba karnevala zanimljive krabuljne plesove koje su s velikim interesom posjećivale mlade udavače nadajući se uploviti u bračnu luku. Osobito agilni bili su učenici četvrte godine, koji su imali priliku za samo jedan godišnji bal. Jedan ali vrijedan! Jedino se noble bal mogao mjeriti s maskiranim plesom upriličenim u Akademiji. U najvećem redu su se izmjenjivali parovi plesača s naglašenom elegancijom. Vrhunac je nastajao oko ponoći kad bi učenici s gostima, svojim profesorima, nastavnicima i članovima njihovih obitelji, zaplesali cotillon. Maske su bile izuzetno živopisne: afrički princ na slonu, za kojim slijedi povorka stražara, posluge, robova i ropkinja ili likovi iz 1001 noći, Šeherezada, Aladin, Simbad i drugi.
Nadvojvoda Leopold, sin velikog vojvode Toskanskog Ferdinanda Petog i velike vojvotkinje Alice školovao se na riječkoj akademiji, pa su ga posjećivali roditelji. U Rijeku su došli i za karnevala 1888. godine, iz Opatije gdje su zimovali. Da bi im iskazao štovanje guverner grof August Zichy sa suprugom Edwigom tijekom karnevalske povorke na mesupustni utorak visoke goste je smjestio u vlastitu kočiju bogato okićenu cvijećem. U njihovoj pratnji bilo je i dvanaestak kočija s drugim visokim gostima Opatije.
Uz Akademiju kao visokoškolsku vojnu ustanovu, u Rijeci su bili Zapovjedništvo grada (k. u. k. Platz-Commando in Fiume) i lokalni garnizon, u sastavu 52. pješačka pukovnija nadvojvode Franje Dragutina, 79. pukovnija baruna Josipa Jelačića i 96. pukovnija baruna Hermanna Ramberga. Garnizon je imao vojnički orkestar koji je, uz gradski, bio jedna od dvije frajmuzike. Premda nije bilo lokala gdje nisu i gdje ne bi gostovali, najomiljenije im je mjesto bio Hotel Deak (donedavno Dom sindikata).
Pred ulazom bi postavili dva stražara, pa dva špalira vojnika s upaljenim lampama, a na ulazu u zgradu časnike iz odbora za doček. U predvorju je bila slika slavnog admirala Tegethoffa, cvijeće, korijandoli, lovor-vijenci, buketi, carske i gradske zastave. U glavnoj dvorani opet slični prizor: zastave, cvijeće, vijenci, pojačana svijećama, veličanstveni trofeji, puške Werndl s isukanim bajunetama. Slike na zidovima poredane su ovim redom: car austrijski i apostolski, kralj ugarski, kralj češki, dalmatinski, hrvatski i slavonski itd. Franjo Josip I (1830.-1916.), zatim carica i kraljica prelijepa Elisabetha (1837.-1898.), nadvojvoda cesarević i kraljević Rudolf (1851.-1889.) i supruga mu Štefanija, jadni nadvojvoda i mučenički kralj Meksika Maksimilijan (1832.-1867.), te ban hrvatski Josip barun Jelačić (1801.-1859.), po kojem je 79. pukovnija dobila ime.
Od viđenijih osoba dolazili su bili brigadni general princ Lobkowitz, ministarski savjetnik Vallentsits, zapovjednik garnizona pukovnik Zorić, uvijek veseli pjesnik i linijski kapetan Littrow, zapovjednik grada pukovnik Hoffman i zapovjednik gradskog redarstva Alessandro de Fischer. Pokroviteljica pokladne večeri bila je gospođa supruga bojnika Wilhelma Bojčete, budući da je pukovnikova supruga bila bolesna. Njihov provod trajao je do 7 sati ujutro.
Među novopridošlim Riječanima izuzetnu popularnost stekao je lokal Bukownik, kasnije Bukounig u već spominjanoj Corsia Deak, gdje su s velikim uspjehom priređivane obiteljske karnevalske zabave, pa plesne večeri dočasnika garnizona, poput one iz godine 1882, koju danas više nitko ne pamti, ali su je mnogi dugo pamtili kad su uz mnoštvo posjetitelja u restoranskoj dvorani uz pratnju orkestra zaplesala 102 para!
U predkarnevalskom razdoblju i tijekom karnevala riječki učitelji plesa bili su izuzetno zaposleni. Na Dolcu, na primjer, u kući Jugo, u plesnoj dvorani od 84 kvadratna metra ujutro bi se odvijala nastava, a noću je postajala pozornica najžešćih i najbržih plesova pivnice „Putingham“.
Teatro Fenice jedno od prvih armiranobetonskih kazališta u Europi od svoga otvorenja 2. svibnja 1914., imalo je dominantnu ulogu u zabavnom životu Rijeke. Sala Bianca Teatra Fenice u novinama je predstavljena kao palača plesova, jedini riječki aristokratski lokal.otvoren cijelu noć. U siječnju 1926 plesna škola profesora Di Vincenza podučavala je mlade Riječanke i Riječane plesnim novitetima poput Charlestona i Five stepa.
U PONEDJELJAK PROČITAJTE: RIJEČKI KARNEVAL (5): MUSSOLINIJEVE ZABRANE, KRVAVI ZAVRŠETAK POKLADA NA GROBNIKU I USKRSNUĆE NOVOG DOBA
#Fiorello La Guardia #Maškare #Riječki karneval #Rijeka #Robert Whitehead
