Pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu, vlada Benita Mussolinija je nizom zakonskih odredbi 1925. i 1926. suspendirala slobodu izražavanja, pa sukladno tome nije bilo moguće ni organizirati karnevalske priredbe na kojima bi vlasti bile zasigurno motiv poruge. Tako su u Rijeci održavane brojne maskirane plesne večeri, ali bez tradicionalne karnevalske povorke Korzom.
Strah od one stare latinske Castigat ridendo mores (Kažnjava smijehom običaje) iznjedrio je zakon kojim su suspendirane određene tradicionalne slobode inače dopuštene u nekim gradovima Italije za vrijeme karnevala, ali ne i za “ne-karnevalskog hoda” kroz godinu. Po starinsku uvrede i klevete bile su za karnevala dozvoljene po načelu Castigat morendo ridens, stoga su Organi javne sigurnosti u Odredbi o javnim zabavama koje se održavaju za karnevala morali odgovoriti na zahtjeve za nošenjem maske. Tako je talijanski Zakon o javnoj sigurnosti br. 773 od 18. lipnja 1931. godine, dopunjujući one prethodne iz 1920. i 1926. godine donio odredbu: „Zabranjeno je pojavljivanje na javnom mjestu maskiran. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Zabranjeno je nošenje maske u kazalištu, kinu i na drugim javnim mjestima, iznimno u nekima razdobljima i sukladno preporuci lokalnih organa sigurnosti otisnutoj na javnoj obavijesti. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Lokalne vlasti imaju diskreciono pravo da dozvole pjevanje i viku u doba poklada. Nakana zakonodavca je poštovati zakon, a ne zabraniti zabave i plesove, čak i noću, što je običaj i navika u doba karnevala.”.
U subotu 17. siječnja 1925. godine, na četrdesetogodišnjicu osnutka riječkog odsjeka Club Alpino Italiano utemeljenog 12. siječnja 1885. godine kao Club Alpino Fiumano, održana je u Općinskom kazalištu Giuseppe Verdi veličanstvena plesna zabava pod nazivom Veglionissimo Alpino. Narednog dana se, u ranu zoru, poveća skupina planinara uputila na Lisinu, točnije u planinarski dom Egisto Rossi, na 1184 metara ponad mora. Od željezničke stanice Matulji do doma na Lisini hodali su puna dva sata, ljubazni opskrbnik doma ih je nagradio jelom, pićem i glazbenim orkestrom.
Kao svojevrsni kuriozitet eto i nekolicine karnevalskih izraza fijumanskog dijalekta kojim govore Talijani Rijeke. Autori rječnika fijumanskog dijalekta sabrali su sljedeće jezično blago: es(s)er un carneval (ekstravagantno odjevena osoba), far discorsi de carneval (bestidano govoriti), gaver tanti e tanti carnevài (veli se za vremešnu osobu koja iza sebe ima brojne karnevale), ultimo de carneval ogni bon scherzo vai (na pusni utorak svaka dobra šala paše) (Dizionario del dialetto fiumano con cenni storici, culturali, politici e sociali sulla città di Fiume, Società di studi Fiumani, Roma 2010.)
O krvavom ishodu karnevala 1941. godine Primorske novine od 27. veljače 1941. izvješćuju pod naslovom Krvavi završetak poklada NA GROBNIKU: „U utorak, na zadnji dan karnevala dovezen je kasno u noći u ovdašnju bolnicu 25-godišnji zemljoradnik iz Velih Dražica (Jelenje), Fićor Drago. Fićor je te večeri išao na Jezero, da tamo u društvu ostalih mladića uz ples provede posljednji dan poklada. U gostioni „Valjan“, gdje je održavan ples došlo je između dviju grupa mladića do rječkanja, a nakon toga i do tučnjave, u kojoj su došli u akciju i noževi. U nastaloj gužvi Fićor je dobio nekoliko udaraca nožem u trbuh, tako da su mu crijeva iskočila, a dobio je više ozljeda i po rukama. Čim je dovezen u bolnicu podvrgnut je operaciji. Njegovo stanje kreće na bolje. Žandarmerijska stanica u Čavlima povela je izvide da ustanovi lice koje je nožem udarilo Fićora i da ustanovi na kome je krivica da je došlo do svađe i tučnjave.”. Bila je to slutnja ratne katastrofe koja se bližila pitomom primorskom kraju.
Po svršetku rata, nove komunističke vlasti nisu bile poput onih fašističkih. One samo nisu bile sklone karnevalskom ludovanju. Njihova odluka da isključe pokladno slavlje iz kalendara društvenih zbivanja bila je još jedan odlučan odgovor zapadnim imperijalistima i neprijateljima naše zemlje i naše slobode, neprijateljima sretnog života koji gradimo sebi i svoj djeci, neprijateljima mira. Tako nekako. I dok se očekivalo da će stari riječki karneval, sušačke poklade, trsatski mesopust, postati opet pučkim manifestacijama, ili jedinstvenom svečanošću novoujedinjenog grada, režim je naumio iskorijeniti tradiciju.
Odbačen kao naslijeđe osuđivanoga i prezrenoga, samo po zlu ocjenjivanoga građanskog društva, u Rijeci je dijelom uspjelo, a u obližnjim mjestima im to nije pošlo za rukom. Primjerice, 1948. godine nakon zabrane pusta, grupa Halubajaca demolirala je milicijsku postaju i završila u zatvoru, s kaznom od 3 do 9 mjeseci. Teške poratne godine, razorena privreda, siromaštvo, slom starog sustava, iseljavanje-useljavanje staro-novog stanovništva, borbeni ateizam i dogmatika “Novog doba” doista su istisnuli karneval i maskirano slavlje s riječkih ulica. On više nije postojao u formi kakvoj se održavao u starom Sušaku i još starijoj Rijeci. To je bilo primjereno tek djeci, i to nižeg uzrasta.
Nekako kao logičan svršetak toga bolnog procesa, koji se događao kroz dva desetljeća, u kome su bile odstranjene sve one karnevalske radosti, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, potaknuti rastućom turističkom privredom, hoteli Rijeke i riječke regije za zimskih mjeseci započeli su sa programom maskiranih plesnih večeri za domaće i strane goste. Sušački hotel Jadran i Park su bili prvi.
Ponajbolji opis atmosfere maškaranih sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nalazimo u dan danas rado čitanom biseru dječje literature za stariju mladež i mlađu starež „Dnevnik Malog Jurića“ autora Danijela Kokića (1940. – 2008.), vječitog zaljubljenika u humor: dobre i vesele kostrensko-imotske duše.
„…Rijeka, 7. siječnja 1978. Počele maškare. Vrijeme smijeha, ludorija, zabave i razonode… Nonić mi je pričao kako su oni nekada tuljenjem, čegrtanjem, zvonjavom i maskama tjerali demone. Gledam sada kolonu šarenih maškara kako zvone i čegrtaju pa ipak ne mogu rastjerati moderne demone – automobile. Nisam imao masku. Ona mi je nepotrebna, jer ja glumim cijelu školsku godinu. Čak smatram da su i akademije za glumu suvišne ustanove u nas. U nedostatku maske pokrio sam se papirima. Stavio sam knjigu na glavu (knjiga po glavi stanovnika!) i priključio se veseloj povorci… S nama je išla i putujuća kuhinja u kojoj su se spremale kobasice i kuhala jaja. U koloni sam, također, vidio naočale velike kao prozor, cipelu broj 56, češalj dug pola metra i mnogo drugih čudnih stvari…”. Razveseliti drugoga – sveta je zadaća i uzvišena sreća – govorio je Daniel, vrhunski poznavatelj sjevernojadranskog humora, darovavši nam za vječnost ovih nekoliko maškaranih sličica gdje je duhovito prikazana atmosfera u gradu prije pojave prvog organiziranog karnevala.
Zvončarima zasigurno pripada zasluga da i mi danas imamo obnovljeni karneval. Prvi je sretno 1982. pokrenuo Turistički savez Općine Rijeka sa samo 220 sudionika. Narastao je u slavlje u kojem sudjeluje stotinjak tisuća ljudi. Maškare i mesopust doživjeli su svoje uskrsnuće i uspon kakav Rijeka nikad u svojoj povijesti nije upoznala.
U čast, dakle „sati i dana, koji nam poput jutarnje zvijezde sjaje u životu našem”, na slavu i diku lijepoga ponašanja ili SIC TRANSIT GLORIA CARNEVALIS.
