Rijeka već dugo nije industrijski grad i sve više se osjeti pomak prema stvaranju novog identiteta, onog turističkog. Kontinuirano prateći vijesti i razne novinske članke, o infrastrukturnim i građevinskim radovima na prostoru grada Rijeke, odlučio sam posvetiti nekoliko redaka pitanju izbora stila u budućem izgledu Grada. Nedavno održani Weekend Media Festival (21.-24. rujna), jedan je od događaja koji je popratio stanje u gradu na Rječini. U šaroliki program smjestio se i panel pod nazivom “Svi mi pričaju o Rijeci – nova rije(č)ka perspektiva” na kojemu se raspravljalo o punom potencijalu Rijeke: novim investicijama, karnevalu, Adventu, Fiumanki, Art Kvartu. U relativnom duhu rasprave, posvetiti ću se njegovoj, donekle još uvijek na papiru, arhitekturi koja će unijeti nove vizualne akcente/interpolacije u vizuru postindustrijskog pejzaža. Grada na Kvarneru, u kojemu se spajaju arhitektura 19. stoljeća srednje Europe s obalom sjevernog Jadrana odlučio je, odnosno gradska vlast, da je pravo vrijeme da se krene s kapitalnim urbanističkim projektima. Kolokvijalno, prvo mi na pamet pada toliko iščekivani novi autobusni kolodvor, jer budimo realni, Žabica je najružnije autobusno stajalište od stoljeća sedmog. Kolodvor je prefina riječ za ovo što trenutno imamo. Dakako, tu je i Porto Baroš u kojega osobno, valjda iz želje da se Rijeka probudi, polažem dosta vjere. Priča se i o proširenju gradske željezničke pruge u dvokolosječnu te stvaranjem novog gradskog prijevoza. A tek novi Hilton na Kostabeli. Također, tu je i Art Kvart Benčić, kao i nova Bolnica za majku i dijete na Sušaku, pa čak i toranj Tower centra na Pećinama mijenja svoju fasadu kao i vlasnika. Ali krenimo nekim redom.

Ako govorimo o arhitektonskom/industrijskom nasljeđu grada na Rječini, nezaobilazno je ne spomenuti historicistički sloj industrijskog uspona 19. stoljeća, kao i socijalističko nasljeđe države koje više nema. Evidentno je da postoje stariji slojevi stilova koji su i danas prisutni u arhitekturi grada, koji sežu sve do antičke Tarsatike, ali za potrebe ovoga teksta fokusirat ćemo se na nešto bližu povijest. Socijalističko nasljeđe prati nas i danas; svaki puta kada odemo na koncert, izložbu ili neku drugu manifestaciju u, recimo, prostor Exportdrva ili novonastali, odnosno revitalizirani Art kvart Benčić sa svim svojim sadržajima. Tu je dakako i nezaobilazna Hartera. Ruku na srce, od kada je u igru ušao Art kvart, (o) Harteri se slabo piše. A tek pogled na vedutu Rijeke; ćo mona dimnjaci, brodogradilišta, luka, tvornice, hale, dizalice, razna industrijska postrojenja i šuma nebodera. Nebodera? Da, nebodera. Rijeka je prepuna tih vitkih visokih socijalističkih stambenih bunkera. Kao rezultat rastuće ekonomije/industrije i pridošlog novog stanovništva, Rijeka je 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća bila jedno veliko gradilište masovne stambene stanogradnje. Danas, već četvrta i peta generacija Riječana i Riječanki odrasta, u ne već tako novim naseljima – betonskim džunglama. Unazad 15 godina imamo primjere privatnih investicija gradnje, ali nema više traga državne masovne stanogradnje. Primjeri poput POS-ovih stanova su dobrodošli i treba ih povećati, dok najsvježiji primjer stambenog kompleksa predstavlja tri zgrade na lokaciji nekadašnje riječke tekstilne tvornice Rio.

A kao kruna jugoslavenskog socijalističkog naslijeđa, čeka se povratak, sada već mitskog broda Galeb, kao drugi povratak Spasitelja. Uz sve kritike i nedoumice, moram priznati da polažem puno nade u taj projek/brod, kao i u ideju da Rijeka dobije brod– muzej koji, složili se mi s time ili ne, ima jaku povijesnu notu, i to je jednostavno činjenica. E sada, hoće li muzejsko komercijalna turistička politika biti dobro isplanirana i dostojna projekta koji može staviti Rijeku „na mapu“ zanimljivih turističkih sadržaja, to tek treba vidjeti. Svaki proizvod ima svoga kupca, pa će tako i Galeb pronaći svoje posjetitelje, odnosno oni njega. Neupitno je hoće li Galeb postati dio vizure Rijeke, kao i pitanje hoće li se uklopiti u istu. Hoće: lučki grad s brodovima na privezu; ne vidim ništa loše u toj konstataciji. Samim time što ga određeni dio populacije smatra kontroverznim, može samo pridodati njegovoj vidljivosti turistima. I negativan marketing je marketing. Da se ne lažemo, kultura javnom mijenju jedino odgovara kada stvara profit. Pa kao što je Tito plovio na Galebu i stvarao poslovne veze, nadam se da će i muzejski Galeb nastaviti tradiciju sklapanja projekata.

Nedavno obnovljeni, i sada već pri kraju s radovima Art kvart Benčić, ispostavio se kao hvalevrijedan potez revitalizacije i prenamjene industrijskog kompleksa u kulturno društvene svrhe. Kvart se nalazi unutar novoproširenih granica gradskog centra, u nadi da strogi ili turistički centar Rijeke više neće završavati s Riječkim neboderom. Bili vi pobornik projekta Europske prijestolnice kulture 2020 ili ne, grad je napokon dobio nove prostore za četiri gradske kulturne institucije. Gradska knjižnica Rijeka smjestila se unutar velebnog prostora nekadašnje tvornice duhana, koja predstavlja industrijsku arhitekturu 19. stoljeća. Rizalitno istaknuta metalna konstrukcija, smještena u središnjem dijelu postojećeg južnog pročelja, poprima ulogu novog ulaza u sam objekt. Metalna konstrukcija, koja je obložena faksimilskom rekonstrukcijom originalnog ornamenta, dodatno naglašava prisutnost zgrade unutar kvarta te adekvatno nastavlja tradiciju naziva „T-objekt“. Iako pojam faksimilske rekonstrukcije podrazumijeva reprodukciju ekvivalentnu izvorniku, dobiven završni produkt ostavlja dojam jeftine kulise. Glavni dio zgrade u suprotnosti je s istaknutim aneksom, koji se pretvorio u Potemkinovu scenografiju.

Zgrada MMSU-a još čeka svoju obnovu pročelja, kao što sam Muzej čeka da se proširi na ostatak prostora „H-zgrade”. Budući da je muzej također smješten u industrijsku zgradu iz 19. stoljeća samo uređenje interijera predstavilo se dostojno muzejske djelatnosti. Velike dimenzije tlocrta, kao i mogućnosti otvorenog prostora industrijske hale, pokazali su se kao plodno tlo za koncept white cubea, koji ide ruku pod ruku sa suvremenom umjetnošću. U ovom slučaju, izložbeni prostor je upotpunjen originalnim metalnim potpornim stupovima, te su zadržane izvorne dimenzije prozorskih otvora koji su bili većih promjera zbog potrebne insolacije radnog prostora. Iako muzej čeka svoju konačnu formu, treba naglasiti da je 2017. godine muzej napokon uselio u prostor s više kvadrata izložbenog prostora od prijašnjeg. Nažalost, lift za osobe s poteškoćama u kretanju je izostao u prvoj fazi. Postoji opcija da se ulazi kroz Dječju Kuću, preko obnovljenih mostova koji spajaju dvije zgrade, ali to zvuči kao degradirajuća privremena opcija. Sada samo treba čekati da se oforme depoi za smještaj i čuvanje umjetnina, da nam se ne dogodi zagrebački scenarij. Dječja kuća je zadržala svoje izvorno pročelje, ali je dobila kompletno novu unutrašnjost. I neka je; ako nema potrebe (ni muzejske ni ekonomske) od prostora za sušenje kože onda je najlogičnije rješenje da se prenamijeni prostor u nešto suvremenije i potrebnije. Zadržavanjem postojećeg pročelja ne razbija se stilska uniformnost nekadašnjeg radničkog kvarta, iako je promijenjena cjelokupna namjena istog prostora. Osobno smatram da je kuća najbolji projekt koji je proizašao iz EPK trenutka. Dobili smo mjesto gdje djeca predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta uče, igraju se, istražuju, komuniciraju te gdje ih se potiče na razvoj kritičkog mišljenja.

I kao šećer na kraju, tu je Palača šećera u koju se smjestio Muzej grada Rijeke. Naša najstarija gradska monumentalna palača iz 1756. godine, što je sagrađena kao upravna zgrada rafinerije šećera. Od 1851. godine postaje upravnom zgradom Tvornica duhana Rijeka, da bi 1948. godine postala sjedištem Tvornice motora i traktora „Rikard Benčić“. Svojim repertoarom unutrašnjeg dekora u obliku štukatura, stupova i zidnih oslika predstavlja bogato nasljeđe baroka u Rijeci. Eksterijer je decentan i prilagođen upravnoj zgradi, te je zbog toga prevladao nedostatak bilo kakvog zapaženog stilskog odmaka. Očekivao sam da će se radovi privesti kraju do 2020. godine, ali prolongirali su se zbog pandemije i ekonomskih promjena do 2024. godine Ipak, danas se puno ugodnije prošetati Benčićem nego prije deset godina.

Dogodit će se, ako već nije započeo, i popratni proces gentrifikacije kvarta Potok, kao i samih kolodvora u njegovoj blizini. Željezničkom kolodvoru je restaurirano vanjsko pročelje u njegovom izvornom historicističkom stilu, što predstavlja pozitivan napredak, ali trebalo je onda paralelno obnoviti i unutrašnjost. Turisti, kada izađu iz vlaka, prvo vide neimaštinu i nebrigu, ali onda ih zaslijepi divota fasade. Još uvijek s nestrpljenjem čekam da započnu radovi na novom autobusnom kolodvoru. Osvježavajuća je činjenica da je angažiran tim projektanta iz arhitektonskog studia 3LHD, čiji repertoar projekata govori dovoljno sam za sebe. Izdužena, horizontalna, stakleno metalna forma, vjerovatno će izazvati polemike. Na „prvu” novi kolodvor invazivno ulazi u vizuru grada, remeti ju, ali prema predstavljenim renderima visina nove zgrade ne premašuje visinu okolnih građevina. Nadalje, radi se o strogom centru Rijeke, gdje je parcela ograničena javnim gradskim prometnicama i carinskom zonom, što daje sigurnost da kolodvor neće pojesti okolinu. Sjetite se Graza i njihovog „bubrega”. Na kraju krajeva, izgradnjom kolodvora dobit ćemo i novu garažu za automobile, što će stvoriti dovoljan kapacitet da se napokon makne parkiralište koje se trenutno nalazi na gatu Putnička obala.

I tako dolazimo do neizostavnog Porto Baroša. Nekadašnji mađarski „dio mora“ zadnje tri godine pronašao je svoje mjesto u medijskim natpisima i međustranačkim gradskim polemikama. Nakon potpisivanja Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868. godine, te realizacijom čuvene Riječke krpice, Rijeka je postala mađarskim izlazom na Jadran, odnosno u 19. stoljeću njezinim izlazom u svijet. Porto dobiva ime prema svom idejnom začetniku Gaboru Barossu, kome se pripisuju zasluge i za izgradnju željeznice, po kojoj još uvijek voze vlakovi iz Rijeke prema Zagrebu, te nastavljaju put prema Budimpešti. Osim uređenih plaža, rive bez parkirališta, novog autobusnog kolodvora, Artkvarta i svih pratećih sadržaja, nova nautička luka čini se kao logičan slijed misli pri transformaciji grada iz postindustrijskog spavajućeg leša u turističku meku sjevernog Jadrana. Još od kasnih 1990ih sjećam se šetnje „potezom“ od zgrade Lučke kapetanije prema hali Exportdrva; jadno i tužno da se u centru turističkog grada nalazi tako zapuštena i zapišana „luka“ već trideset godina.

Ali dogodio se i taj trenutak, dočekali smo novinske natpise u kojima se spominju datumi početka izgradnje. Nisam skeptičan oko same izgradnje, odnosno finalizacije projekta, jer je ovo financijski i politički važno ulaganje od kojega se ne smije odustati, ali sam skeptičan oko izgleda same ugostiteljsko/upravne zgrade. Riječ je o nautičkoj luci, tako da tu nema puno velebne arhitekture što može promijeniti sliku grada, ali zato luka kao cjelina može utjecati na cjelokupnu sliku akvatorija. Fokusirana prema gostima dubljeg džepa, već sam vez za jahte kao i prilaz prema kopnu trebaju biti ugodni i podređeni svojim gostima. Svaka nova šetnica, svaki novi drvored, klupica, sadržaj uz more su dobrodošli, samo se nadam da konačni izgled neće rezultirati kičastim „Dubai izgledom“. Na predstavljenim renderima vidjelo se da je ispred glavnog ulaza u ugostiteljsko/turistički kompleks smještena skulptura brodske propele. Zanimljiv detalj što nam govori da je netko upoznat s riječkom brodograđevnom tradicijom i da se na ovaj način izrazila posveta toj tradiciji. Također, tu su i stare dizalice, koje ne bi trebale biti uklonjene, već će biti puštene kao anakronizam unutar nove marine 21. stoljeća te tako nastaviti niz s dizalicama na lukobranu. Sama zgrada je pravokutnik razlomljenih pročelja, što terasama, što staklenim stijenama. Opet, iz rendera, predstavljena je kombinacija upotrebe različitih materijala od betona, željeza preko stakla do drva. Zanimljiv je detalj škura, izvedene su u drvu te evociraju mediteranski štih, još samo da su pomične; evo Vitića! Veliki naglasak je stavljen i na dnevno osvjetljenje, omogućavaju ga velike površine staklenih stijena. Krov ili peta fasada je rezerivana za rekreaciju i opuštanje: bazen, stolni tenis, dječje igralište, koktelčić… sve je to dašak hedonizma koji se sprema Rijeci.

Puno se puta spominjalo, u raznim novinskim člancima i intervjuima, kako će svi ti EPK projekti ostati građanima u nasljeđe. I hoće, te je na nama kao korisnicima tih prostora, da ih čuvamo, kao i na njihovim zaposlenicima. Mi/narod/građani kao konzumenti ili potrošači kulture isto tako moramo pokazati da nam je kultura/institucije u kulturi potrebna i da smo spremni participirati u kreiranju iste. Vlast se mijenja, ljudi na pozicijama odlaze i dolaze kao i kulturne politike, ali ostaje nam arhitektura, projekti, događaji, ostaje nam umjetnost.

I što se može zaključiti na kraju ovog kratkog osvrta. Povijest riječke arhitekture je slojevita te istovremeno izmješana priča međusobnom interakcijom različitih stilova. Isto tako, ta ista Rijeka prihvaća i obgrljuje nove importe unutar svojeg zbijenog korpusa. Svi od navedenih primjera uklopit će se u njezinu „sliku“ i upotpuniti njen stilski repertoar. Rijeka je kroz posljednjih 130 godina prošla kroz sedam različitih političkih projekata i svi su ostavili nekakav trag. Većina njih se dovoljno dugo zadržala da bi iza sebe ostavili materijalne dokaze svoje prisutnosti. Rijeka neupitno korača prema novom početku, opet se postavljaju temelji, samo ne industrijski već turistički. U ovome kaotičnom periodu neoliberalnog kapitalizma također treba graditi, a za otprilike pedesetak godina – svakom vremenu njegova umjetnost – znat ćemo jesmo li imali ukusa.

Reprodukcije fotografija korištene u tekstu preuzete su iz Fotomonografije Rijeka (Grafički zavod Hrvatske, 1970.), Fotomonografije Rijeke (Skupština općine Rijeka i ROZID – Otokar Krešovani Rijeka, Opatija, 1980). i monografija „Rikard Benčić 1948.-1988.” (Tvornica „Rikard Benčić” Rijeka, 1988.)

Autorica fotografije broda Galeb: Katarina Podobnik