Riznica nedodirljivog (10): Fenomen ravnogorskog dijalekta

Franka Blažić17. listopada 2024.10. siječnja 2025.

Ako uđete u razgovor s nekim iz Gorskog kotara, ili još bolje – posvjedočite komunikaciji između dva lokalca, a da prije toga niste imali izravan doticaj s njihovim govorom, velika je vjerojatnost da će se razumijevanje svesti na puko nagađanje i krpanje značenja prema danom kontekstu.

Goranski dijalekt nije medijski zastupljen kao druga narječja, dio je kajkavštine, te sadrži elemente čakavskog i slovenskog govora, i sve ga to čini vrlo specifičnim i izazovnim za stanovnike drugih dijelova Hrvatske. Štoviše, i dijalekti različitih područja Gorskog kotara se uvelike razlikuju, a ako pak pogledamo dijalektiku Ravne Gore, pronaći ćemo različitosti i u govoru jednog i drugog kraja ulice.

Ravnogorski dijalekt sadrži fonetske, gramatičke i leksičke značajke koje ga izdvajaju iz drugih goranskih narječja. Prema Josipu Liscu, jednom od istaknutih istraživača hrvatskih dijalekata, ravnogorski je zadržao mnoge arhaične oblike koji su se tijekom vremena povukli iz drugih dijalekata na području Hrvatske. Za razliku od standardnog hrvatskog jezika, ravnogorski dijalekt poznaje jednostavniji izgovor vokala i specifične varijacije u izgovoru suglasnika. Na primjer, mogu se čuti pomaci u izgovoru samoglasnika, kao što je upotreba kraćih vokala u određenim riječima, čime dijalekt postaje zvučniji i naglašeniji.

Lisac u svojim istraživanjima bilježi brojne riječi koje se upotrebljavaju samo u tom kraju, a koje su izvorno nastale iz narodne tradicije ili su bile posuđene od susjednih naroda. Mnoge od tih riječi danas su gotovo zaboravljene ili zamijenjene standardnim oblicima, ali još uvijek imaju svoje mjesto u govoru Ravne Gore. Sintaktički, ravnogorski dijalekt karakterizira slobodan red riječi i upotreba nenaglašenih oblika zamjenica. To znači da se često mijenjaju pozicije subjekta, objekta i predikata u rečenici, što je tipično za dijalekte koji su manje normirani nego standardni jezik. Također, u ravnogorskom dijalektu često se koristi povratni oblik glagola koji nije prisutan u modernom standardu – Lisac primjećuje da su gramatički oblici u množini ovdje često sačuvani, dok su u drugim dijalektima ili standardnom jeziku pretrpjeli promjene.

Tako Raunagarci – kako sebe nazivaju – koriste jezik koji je po mnogočemu jedinstven. Još od proučavanja Rudolfa Strohala, hrvatskog filologa koji je među prvima opsežno prikazao ravnogorski i druge goranske govore, jasno je da se u Općini Ravna Gora miješaju dva dijalekta. Lisac piše da tu postoje dva dominantna narječja – onaj Staroga varoša i Novoga varoša – koja se međusobno razlikuju onako kako se razlikuju narječja dvaju različitih mjesta.

Da stvar bude još malo kompleksnija, ljudi imaju različita mišljenja po pitanju ravnogorskog. Neki tvrde da su potomci Slovenaca, neki da su se izmiješali s Nijemcima i Česima, i onda tu dolazi do različitih struja i sukoba. “Generalno ljudi misle da pripadamo slovenskim govorima. Ali po meni to baš nije tako, i mislim da Lisac to dobro tumači”, rekla je Romana Mance, učiteljica Hrvatskog jezika u OŠ Romana Markovića. I ona je potvrdila da u mjestu prevladavaju dva narječja – u Starom Lazu ćete čuti ‘ča’ (čakavski), dok gornji dio Ravne Gore ima upitnu odnosnu zamjenicu ‘kej’, što nije karakteristično za kajkavsko narječje, a donji dio ima ‘kaj’. Tako se događa da ulica Ivana Gorana Kovačića ima dva različita govora; gornji kraj govori ‘kej’, a donji kraj govori ‘kaj’.

Fonetiku i sintaksu na stranu, ravnogorski dijalekt možda više nije značajno rasprostranjen te iz godine u godinu gubi broj govornika, ali je u ovom pitoresknom goranskom naselju i dalje itekako živ. To se ne odnosi samo na stariju populaciju već i na mlađe generacije koje vuku govor ‘od doma’, jer mnoge obitelji među sobom govore isključivo ravnogorski, a djeca ga čuju i koriste i u školi. Romana Mance kaže da sa svojim učenicima govori i hrvatski i ravnogorski, kako s kime, primjećujući pritom da se on u osnovi ne mijenja; barem ako govorimo o autohtonim Ravnogorcima koji generacijama koriste tradicionalni govor. Djeca se u školi uglavnom prebace na hrvatski, iako ima pojedinaca koji među sobom govore ravnogorski, no ono što ostane kod kuće – to se njeguje, ispričala je.

“Gledajući cijeli razred, govornici našeg govora su u manjini. Možda od petnaestoro djece ravnogorski govori dvoje. Puno djece razumije, ali jednostavno ne govore i ne mogu to izgovoriti. Znam puno onih koji će sve razumjeti, ali kad pokušaju izgovoriti ispast će nategnuto ili umjetno, upravo iz tog razloga što ne koriste doma svoj govor. I život se također mijenja i stanovnici miješaju, brakovi su iz različitih mjesta, sve to ima svoj utjecaj, tako je kod svih narječja, ne samo kod našeg. Ali imam sreće da u mom sedmom razredu ima dječaka koji dosta aktivno, svakodnevno i stalno govore ravnogorski, oni od njega ne odustaju, i zbog toga sam izuzetno sretna. No činjenica je da kako broj stanovnika drastično opada, opada i broj djece, a ima i puno slučajeva gdje djeca unatoč roditeljima ne govore ravnogorski”, rekla je Romana Mance.

Koristili ravnogorski u svakodnevnom govoru ili ne, njezini učenici pozitivno reagiraju na dijalektalnu književnost i korištenje narječja u kreativnom izražavanju. Sve ih je manje koji to samoinicijativno čine, premda je vjerojatno tomu tako zato što djeca danas generalno manje pišu. Pa ipak, kada se uhvate olovke i papira, učenici kroz svoje radove pokažu čistu motivaciju i kreativnost.

I prema riječima učiteljice Gordane Podobnik učenici prihvaćaju i žele njegovati svoje narječje, iako ga istinski poznaje i koristi sve manji broj. Kao dokaz da i dalje nije iščezao i da će se na njemu nastaviti stvarati, mali je Gabriel iz 1. razreda napisao brojalicu koju je, kako je ispričao, naučio i svoje prijatelje koji baš i ne pričaju ravnogorski.

Osim kroz stvaralaštvo, obrazovanje i prenošenje jezika u obitelji, Ravnogorci rade na očuvanju nematerijalne baštine kroz djelovanje udruga u kojima sudjeluju i mladi. Već se 33. godinu za redom održava i Goransko dijalektalno sijelo, što je prilika da se sva mjesta i škole povežu na jedan dan, razmjenjujući radove i iskustva, čemu se osobito vesele djeca. Aktivno se provodi i projekt Goranskih školica čiji je cilj povezati sve škole kroz susrete i predstavljanja dječjih radova. U tom smislu, nepoznavanje ili nepopularnost ravnogorskog dijalekta može se povezati uglavnom s njegovom nerazumljivošću i kombiniranjem različitih varijanti – doslovno od jednog kraja ulice do drugog.

A što se dogodi kada se netko iz Ravne Gore susretne s nekim iz Čabra?

“Nađemo se na pola puta”, odgovara Romana Mance. “I govorimo na nekom razgovornom hrvatskom jeziku. Inače se ne bismo međusobno sporazumjeli.”

Iznimna posebnost ravnogorskog dijalekta očituje se prvenstveno u njegovoj jezičnoj srži, kompleksnosti gramatičkih značajki i izgovora, ali i u diskursu koji se stvara oko njegovih korijena. U konačnici, interesantna je i sama činjenica da je na tako malom području prisutno nekoliko posve različitih dijalekata. A dok je učitelja koji oživljavaju zavičajnu baštinu i djece koji sa znatiželjom i entuzijazmom nastavljaju koristiti svoj govor, uvijek će biti jasno u kojem kraju najduže ulice u Ravnoj Gori trebate reći ‘kej, a u kojem ‘kaj’.