Legende su neizostavni dio usmene i pisane tradicije, prisutne u narodnim pričama svih kultura. One su intrigantan oblik pripovijedanja, kroz koji su se nekada objašnjavale naizgled iracionalne i pomalo mistične pojave. Duboko u zelenim šumama Gorskog kotara, među slapovima, potocima i mračnim špiljama, stoje upravo takve priče koje prenose mudrost, bude maštu, upozoravaju na čovjekove mane i ističu njegove vrline. Neke od tih priča davno su zaboravljene i nikada neće biti ispričane, dok druge vode utrku s vremenom. Kroz emisiju „Radio Ž’rjoafka”, delničanin Davor Grgurić zabilježio je više od 750 kazivača te stvorio arhiv priča kojim daje uvid u neka prošla vremena i mjesta, pomažući pritom prepoznati koliko su ljudi nekada, a i danas, međusobno povezani.
Razgovor smo započeli u Hiži Rački, delničkoj najstarijoj kući, staroj oko 250 godina, koja je danas zaštićeni spomenik kulture i važan dio etno i graditeljske baštine Gorskog kotara.
„Kuća, dakle, daje uvid u način života i graditeljsku tradiciju Delnica, te nosi izuzetnu vrijednost kroz očuvanje svoje izvornosti. U glavnoj prostoriji poznatoj kao „Črna kuhinja”, nalazi se starinsko ognjište koje je služilo za grijanje i kuhanje, a dim koji je nastajao pri loženju koristio se za sušenje mesa, kobasica, šunki i špeka. U kući se nalazila krušna peć koja je grijala prostor, a u nekim goranskim kućama veće peći služile su i za spavanje jer su zadržavale toplinu i do dva dana. Osim toga, kuća je bila prilagođena životu u malim obiteljima, a u nekim kućama djeca su spavala u ladicama kreveta zbog ograničenog prostora”, napominje.
U Hiži Rački danas se čuva zbirka predmeta iz cijelog Gorskog kotara. Davor Grgurić, etnolog i etnograf, kroz svoja istraživanja prikupio je i darovao mnoge artefakte. Voditelj je Etno-udruge „Prepelin’c”, glavni urednik „Književne Rijeke” i predsjednik riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika. Ističe: „Ideja o osnivanju etnografskog muzeja Gorskog kotara u Delnicama postoji već dugo.” Grad Delnice i Županija potpisali su predugovor za realizaciju tog projekta, a stara Pučka škola u Delnicama predviđena je za obnovu i prilagodbu muzeju. Iako je projekt razvijen, trenutna politička situacija i financijska pitanja usporavaju njegovu realizaciju, no nada se da će, unatoč tome, u budućnosti doći do osnivanja muzeja.
Odakle dolazi Vaša ljubav prema legendama i koliko već traje?
– Pa to je duga priča. Odrastao sam u Delnicama, gdje su lokalne priče i običaji dio svakodnevice. Dolazim iz familije u kojoj se priča „po domaće“. Puno vremena provodio sam s dedom i bakom, slušajući njihove priče. Deda je bio majstor, izrađivao je garažna vrata, galendere za balkone i slične stvari. Također je bio lovac, pa su kod njega često dolazili lovci iz Delnica i okolice. Uz njih sam slušao priče o starim vremenima, o lovu i događajima iz kraljevine.
A što vas je potaknulo na dublje istraživanje?
– Oduvijek me to zanimalo, ali posebno me potaknulo vrijeme provedeno na pravnom fakultetu u Rijeci. Tamo sam primijetio kako studenti iz drugih krajeva održavaju svoju kulturnu baštinu, dok su se naši goranski dijalekti zanemarivali. Čak i na Radiju Gorski kotar, koji sam stalno slušao, nije bilo domaćeg govora. To me iznimno smetalo.
Kako ste se odlučili na pokretanje emisije?
– Počeo sam zapisivati priče koje su mi pričali baka i ostali stariji ljudi iz Delnica. S vremenom sam skupio puno materijala i odlučio pokušati s emisijom na našem radiju. Kada sam iznio ideju tadašnjoj direktorici, bila je oduševljena jer je i sama godinama priželjkivala da netko pokrene nešto slično. Tako je nastala „Radio Ž’rjoafka“. Emisija traje već 22 godine, sada ulazimo u 23. godinu. Snimio sam preko 750 ljudi, a najstarija osoba imala je čak 105 godina i dolazi iz Delnica. Raniji rekord bio mi je intervju s jednom gospođom iz Prezida, koja je imala 103 godine.
Koje teme obrađujete u emisiji?
– Snimam sve teme koje su vezane uz životni ciklus i običaje: od rođenja, djetinjstva, školovanja, zagledavanja i prosidbe, preko vjenčanja, poslova, pa sve do smrti. Ljudi mi pričaju o starinskim zanatima, načinima života, običajima kroz godinu, pa čak i o mitologiji. S kazivačima često provedem i po nekoliko sati.
Što vas posebno zanima kod njihovih priča?
– Zanimaju me svi aspekti života – kako su ljudi živjeli, radili, voljeli i nosili se s izazovima. Primjerice, kako su se rađala djeca kod kuće, kakvi su bili običaji vezani uz odrastanje, kako su izgledale stare škole i učitelji, te kako su se mladi zaljubljivali i ženili. Također, istražujem kako su se obrađivala polja, kako su se koristili stari alati i kako su ljudi privređivali. Sve te priče čine jednu veliku etnografiju koju objavljujem u knjigama.
Spomenuli ste goransku mitologiju. Koliko se ona razlikuje od mjesta do mjesta?
– Goranska mitologija je fascinantna jer je u nekim aspektima univerzalna, a u drugim specifična za pojedina mjesta. Postoje bića koja dijelimo s ostatkom Hrvatske i Europe, poput vještica – kod nas poznatih kao cuprnce, coprnce ili štrige. Priče o njima često uključuju susrete u šumi. Također, imamo lokalitete poput Vražjeg prolaza ili Vražjeg okna. Postoje i specifična bića, poput Mračnika – visokog, šutljivog čovjeka u crnini, kojeg Lokvarci nazivaju Polnočnjakom te opisuju kao diva od 14 metara u crnom kaputu i s velikim šeširom. U nekim mjestima ljudi su za određena bića čuli i prisjećaju se priča svojih predaka, dok u drugim mjestima kažu da ih nikada nisu čuli. Sve te priče planiram objaviti u posebnoj knjizi posvećenoj goranskoj mitologiji.
Tko je Mračnik ili Polnočnjak i kakvu ulogu ima u pričama iz Lokava?
– Polnočnjak je lokalna verzija Mračnika iz Lokava. Prema pričama, živio je u parku šume Golubinjak, gdje je imao svoje „sjedište“ među smrekama i jelama. Opisivali su ga kao visokog čovjeka u crnom, sa špičastim šeširom (škrlakom) i velikim kaputom. Po noći bi se, prema pričama, „odljepio“ iz obrisa stabala i pojavljivao se tiho, bez riječi, hodajući prema selu. Nosio je palicu i vreću kojom je navodno hvatao djecu koja nisu bila kod kuće nakon večernjeg zvona „Zdravo Marije“ i zauvijek ih odvodio u Golubinjak. Čak su postojale priče da je nekoliko djece iz određenih obitelji nestalo, što je dodatno pothranjivalo vjerovanje. Ako se bolje zagledate, jelke i smreke u Golubinjaku podsjećaju na oblik tog mitološkog lika.
Pojavljuje li se Polnočnjak i u drugim mjestima?
– Slična bića pod nazivom „Mračnik“ pojavljuju se i u drugim dijelovima Gorskog kotara, primjerice u Kupskoj dolini. Opisi su slični – visok, šutljiv i crn, uvijek prisutan noću. Priča iz Kupske doline govori o dvojici Mračnika koji su se pojavili na mostu između Slovenije i Hrvatske preko Kupe. Navodno su opkolili polnoćnog putnika na kolima i zarobili ga, jedan je Mračnik sjeo na jednoj strani mosta, drugi na drugoj te su tresli most nisu putniku dali ni naprijed ni nazad. Ovakve priče često su služile kao upozorenja ljudima da ne putuju noću. U knjizi „Zavičaj“ Gordane Podobnik, spominje se obitelj koja je proživjela neobičan susret s Mračnikom. Navodno su djeca iz obitelji kasno noću bila vani, a Mračnik ih je natjerao da pobjegnu kući. Opisivali su ga kao ogromnog čovjeka, a priča kaže da je sjeo na krov kuće i uzrokovao lomljenje krova. U strahu, obitelj je potražila sklonište kod susjeda.
Postoje li priče o patuljcima u Lokvama?
– Imamo priče o patuljcima, ne svugdje po Gorskom Kotaru, ali u Lokvama su, primjerice, živjeli u šupljinama ispod površine tla, jer je taj teren kraški i pun šupljina. Priča se i kako ih se čuje da krampićima lupaju pod zemljom, tražeći rudaču poput zlata.
Ako prošetamo Zelenim virom, naići ćemo na špilju „Muževa hiša“. Tko je bio Mužek?
– A onda isto tako, baš kod tih malih bića, spominje se taj Mužek. Recimo, u Delnicama bi se reklo Možak, između Mo i žk stavimo apostrof, jer nemamo taj e ili a na kraju. Govorilo se da je na jednoj od padina, Mužek imao šupljinu pod zemljom gdje je izlazio van i ljudima govorio kako će biti vrijeme, imao je ulogu svojevrsnog poljoprivrednog savjetnika. Bio je dobročudan i pomagao je ljudima. Znao je reći, primjerice, „Pejte lidi, dobra vura teče“, u smislu da dolazi dobro vrijeme za okopati krumpir ili za posijati povrće. Isto tako, na samom ulazu u Lokve kod kapelice, imali su lokvarskog Možaka. Taj Možak je također ljudima govorio o vremenu i savjetovao ih.
Nadalje, postoje dvije teorije za tu hišicu kod Skrada dolje. Koliko sam vidio po izvorima, neki tumače da se koristila još u vrijeme prodora Turaka, recimo u 16. stoljeću, kao utočište. Ljudi su se tamo sklanjali jer je područje neprohodno, a tamo je i kanjon. I stvarno, još dan-danas u toj špilji nalaze se čamci, uz jezero. Ja sam bio samo na ulazu, nisam išao skroz unutra, ali vidio sam opise.
Postoje li legende o vilama u Gorskom kotaru? Jesu li i one dobroćudne?
– Da, ja sam čuo samo za dobre vile. Zle vile bi možda više bile rezervirane za coprnice. Ma da, jedna gospođa mi je ispričala legendu o zloj vili, na području općine Fužine. Tamo je i jedan brijeg, Vilje. Po etimologiji bi se moglo zaključiti da se to ime mjesta odnosi na vile. Jedna priča iz Vrata govori o konkretnoj obitelji.
Starija žena, baka, bila je sama kod kuće s malim djetetom tijekom velike snježne mećave. Vani je vjetar divljao, a snijeg je padao.
Baka je bila u kuhinji, zaokupljena svojim poslom. U jednom trenutku vrata su se otvorila pod naletom vjetra, a malo snijega ušlo je u kuću. Okrenula se i ugledala dijete kako stoji i netremice gleda u mećavu. „Kaj ti je, kaj gledaš tako?“, na što je dijete odgovorilo da mu mašu lijepe cure, što bi, vjerojatno odgovaralo opisu vila. Baka je zbunjeno reagirala, zatvorila vrata i nastavila s poslom. No, kada su se vrata ponovno otvorila, primijetila je da je dijete nestalo, a na snijegu su ostali mali, bosi tragovi. Članovi obitelji i susjedi krenuli su u potragu, no djeteta nije bilo sve dok se oluja nije smirila, desetak dana kasnije. Pronašli su ga smrznutog u snijegu. Ljudi su tada pričali da su ga vile odvele u smrt, privukavši ga svojim zovom u mećavi.
Zanimljivo je kako se stvarni događaji isprepliću s mitološkim objašnjenjima.
Mitovi o vilama također su prisutni u području Zelenog vira i Kupske doline. Potok iz Zelenog vira teče prema Iševnici, pa dalje u Kupicu, sve do Kupe. Gornji tok Kupske doline, kao i sela Turke i Ložac, bogati su pričama o vilama i drugim bićima. Ložka stjena, često je spominjana kao mjesto gdje su se vile skrivale u bršljanu. Vile su poput Mužeka, imale istu savjetodavnu ulogu. Vikale su ženama mantru usred dana: „Pejte ljudi, dobra ura teče!” Tim riječima podsjećale su ih na pravo vrijeme za rad.
U Turkima i okolnim selima govorilo se da su gazdarice, savezom domaćih žena i vila, često surađivale. Primjerice, ako bi gazdarica imala vrt ili njivu koju je trebalo obraditi, ostavila bi alat, poput motike, na polju ispred njive. U skledi bi pripremila palentu, kiselo mlijeko ili kašu, nešto jednostavno za jelo, i ostavila to kao ponudu. Ujutro bi hrana bila pojedena, a njiva obrađena. Vile su, kažu, pomogle kao težakinje, a za uzvrat su dobile obrok.
Osim toga, spominjale su se i vile darovnice, posebna vrsta vila koje su dolazile kada bi se u kući rodilo dijete. Obitelj bi tada ispekla kruh, pogaču ili nešto slično, a dijete bi preko noći ostavili u zibama. Vjerovalo se da vile dolaze po ponoći kako bi djetetu odredile sudbinu. Obitelj bi im ostavila dar, a vile bi zauzvrat dodijelile bolju sudbinu djetetu – lakši i sretniji život. Uz to, djetetu su uvijek stavljali nešto crveno, poput vrpce ili končića, kako bi ga zaštitili od uroka i loših očiju.
Kako su opisane vile, poput bića niskog rasta kao što je to slučaj u bajkama ili su tipične visine?
– Pa koliko sam ja našao u pričama, uglavnom ih opisuju kao djevojke tipične visine, ali lijepe, duge kose, u bijelini i bose. Iako se drugdje po Hrvatskoj spominju i kozje uši i papci, ali na to nisam naišao, bar ne u ovim pričama. Svakom generacijom to, naravno, sve više blijedi.
Kakva djela onda stoje iza coprnica – vještica?
– Priče o coprnicama prisutne su u gotovo svakom goranskom mjestu. Coprnice su bile travarke i ljekarnice, često starice bez obitelji, koje su živjele povučeno. Ljudi su koristili njihove usluge, ali su ih se istodobno bojali, smatravši ih društvenim otpadnicama. Tako su mi u Gorskom kotaru spominjali baš konkretne žene, s imenom i prezimenom, za koje su govorili da su coprnice. Ako bi ih netko sreo rano ujutro – proveo bi loš dan, vjerovalo se da imaju „hude oči“ koje donose nesreću.
U selu Turke također ima puno priča o coprnicama. Na slovenskoj strani nalazi se Ložka stena, dok su na hrvatskoj veliki klanci i nepristupačne strmine, gdje žive čak i divokoze. Ljudi pričaju o specifičnom predjelu iznad sela, maloj zaravni ispod stijena, gdje trava nikada nije rasla. Na jednom kamenu navodno se vidi otisak vražjeg kopita – kao da je vrag udario u kamen.
Na tom mjestu, vjerovalo se, skupljale su se coprnice iz kupskih dolina. Po noći su palile vatru, plesale, čarale i letjele. Ljudi su govorili da su coprnice iz Prezida letjele na taj vražji vrtlog iznad sela, gdje se nalazilo njihovo skrovište. A kad bi se održavalo nešto značajnije, poput većeg sabora, sve coprnice iz kupskih dolina i okolnih sela letjele su na Klek.
Prošli smo vještice, patuljke, vile… što je s divovima?
– Divovi o kojima sam govorio povezani su s mračnicima, ali jedini povijesni junak – koji nije div – iz Gorskog kotara, a poznat je po pričama vezanim uz vile i mitološka bića, je Petar Klepac. Klepac je narodni junak čije se priče vežu za Gerovo. Rođen je u Malom Lugu, u kući čiji potomci još uvijek postoje. Kuća nije izmišljena; Klepčevi su stvarno tamo živjeli sve dok Talijani nisu tijekom Drugog svjetskog rata spalili selo, odveli ljude u internaciju i uništili i njihovu kuću.
Na temeljima te kuće goranski kipar Marjan Leš postavio je prije dvadesetak godina kip Petra Klepca, visok oko osam metara, koji prikazuje junaka kako nosi gredu. Time je obilježeno da je to rodna kuća Petra Klepca.
Legenda o Klepcu kaže da je kao dijete bio slab, malen i kržljav te često maltretiran od vršnjaka dok je vodio blago na pašu. Izbjegavao je druženje s njima, a jednom prilikom, dok je šetao šumom, naišao je na proplanak gdje su na suncu spavale djevojke u bijelim haljinama. Sažalio se na njih jer su bile blijede kože i mogao ih je sunce opeći. Brzo je sakupio granje i napravio im zaklon.
Dok se udaljavao, djevojke su se probudile, zaustavile ga i pitale zašto je tamo. Kada im je objasnio da ih je želio zaštititi, odlučile su ga nagraditi. Klepac je u početku odbijao, smatrajući da nije učinio ništa posebno, ali na kraju je priznao da bi želio biti snažan jer su ga svi ismijavali. Djevojke, za koje se kasnije ispostavilo da su vile, rekle su mu da pokuša isčupati stablo. Na njegovo iznenađenje, to je uspio, shvativši da je dobio nadljudsku snagu.
Legenda dalje govori kako je Klepac tu snagu koristio za obranu svog kraja, primjerice protiv Turaka. Jednom je, navodno, čupao stabla i njima tjerao neprijatelje. Priče o njegovoj moći proširile su se i na Primorje. Govorilo se da je, kao junak, pozvan u Rijeku na dvoboj s neporaženim mletačkim robom. Klepac je u borbi pokazao svoju snagu, porazio protivnika i vratio se u Gorski kotar.
Klepac je također vezan za priče o svojoj kući. Prije nego što su Talijani spalili selo, kuća Klepaca bila je poznata po ogromnoj gredi, za koju se govorilo da ju je Petar sam donio iz šume. Uz to, ispod krova kuće navodno je stajala statua Bogorodice s Djetetom, povezana s pričom da je Matijaš Korvin Petru Klepcu dodijelio plemstvo zbog njegovih podviga.
Legenda o Klepcu živi i na slovenskoj strani doline Čabranke, gdje ga također smatraju junakom. U Osilnici, na slovenskoj strani, postoji kip Petra Klepca koji ga prikazuje kako drži stablo s korijenom, što simbolizira njegovu nevjerojatnu snagu.
Važno je naglasiti da, iako su ga obdarile natprirodnom snagom, vile nisu od njega stvorile diva. Klepac je bio sitan i kržljav, ali njegova snaga bila je izvanredna, a dobio ju je zbog svoje dobrote i pažnje prema vilama.
Koju funkciju imaju te legende? Jesu li one zamišljene da ljude štite od nečega, upozore ih, ili možda da ih nečemu pouče?
– Da, u svim mitološkim pričama kriju se moralne pouke i poruke. Kod strašnijih priča, njihova je svrha često plašenje djece – primjerice, da se vrate kući prije mraka, uz posljednje zvono u selu. Takve priče služile su kao upozorenja da djeca ostanu dalje od opasnih mjesta poput rijeka, provalija ili neistraženih šuma punih divljih zvijeri. S druge strane, priče o pozitivnim mitološkim bićima bude ljudsku maštu i stvaraju osjećaj nade. Ovaj kraj, sa svojim maglovitim šumama, proplancima i kanjonima, lako potiče vjeru u neobične pojave.
Priče nose zabavni element, ali često imaju i dublju poruku – da će dobra djela biti primijećena i nagrađena. Takve priče poučavaju ljude o vrijednosti dobrote i pomaganja.
Koliko su u Gorskom kotaru prisutni ostaci slavenske mitologije? Na primjer, u Hrvatskoj imamo lokalitete povezane s Perunom, Velesom, Mokoš – koliko su te priče aktualne ovdje?
– Građa o Gorskom kotaru, posebno ona vezana uz povijest i duboku prošlost, nije dovoljno istražena. Zato se mnoge stvari ne mogu sa sigurnošću povezati, već ostaju u sferi tumačenja. Na temelju mojih saznanja i razgovora s etnolozima, povlače se paralele s drugim mitološkim bićima, primjerice slavenskim, ali to je više teorijsko povezivanje. Nažalost, nemamo izravnih dokaza koji bi jasno ukazivali na prisutnost Peruna ili drugih slavenskih bogova u Gorskom kotaru.
Primjerice, Lidija Bajuk, koja je mnogo istraživala ovu tematiku, pitala me o postojanju priča o Pozoju, slavenskom zmaju. Pretpostavljala je da bi takvih priča trebalo biti jer Gorski kotar pripada području kajkavskog govornog područja, bliskog Međimurju. Međutim, za priče o zmajevima nisam čuo u Gorskom kotaru.
Kod kuće imam zbirku priča Rudolfa Strohala iz početka 20. stoljeća, u kojoj je zapisano sedamdesetak priča iz mjesta poput Ravne Gore, Delnica i okolnih sela. Strohal je precizno naveo kazivače s imenom, prezimenom i godinama starosti, no te priče danas više nitko ne zna. Vrijeme ih je izbrisalo jer se nisu prenosile dalje. Da su takve stvari sustavno zapisivane u 18. ili 19. stoljeću, imali bismo daleko više sačuvane građe.
Jedna zanimljiva priča koju sam uspio spasiti odnosi se na koledarsku pjesmu iz sela Turke. Koledarske pjesme su tipičnije za područja Dalmacije ili Dubrovačkog primorja, ali ova goranska pjesma, „Pršle smo za zelena“, otpjevana je za novu godinu. Cura iz sela išle bi od kuće do kuće, pjevale pred ganakom, a domaćini su ih slušali i, ako bi otpjevale ispravno, nagradili jajima, orasima ili drugim darovima. Ako bi pogriješile, domaćin ih je mogao potjerati, vjerujući da će loša izvedba donijeti nesreću u kuću.
Poneki autori i etnolozi mitološka bića osim po karakteru, kategoriziraju i prema lokalitetima, dijele ih na šumske, vodene i sl. Postoje li u Gorskom kotaru bića vezana uz vodu?
– U Gorskom kotaru postoje priče o mitološkim bićima poput „zelenog moža“ i „kosmatog moža“. Zeleni mož opisivan je kao figura stopljena s prirodom, s lišćem po sebi ili zelenim izgledom, dok je kosmati mož bio dlakavi čovjek, često povezan sa špiljama ili divljim predjelima. U pričama se spominju i vodena bića poput vodenjaka i Šratla, koji su navodno živjeli u rijeci Kupi i vukli djecu u vodu. Takve priče služile su kao upozorenje da se djeca ne približavaju opasnim mjestima poput rijeka i dubokih voda.
Posebno je zanimljivo kako se mitološka bića razlikuju od sela do sela. Dok su u nekim mjestima dominirale priče o coprnicama, drugdje su ljudi govorili o mračnicima ili vodenjacima. Na kartama se i danas može pronaći mjesto u Kupi označeno kao „Šratlov vür“, gdje se prema legendi nalazilo stanište ovog bića.
Ilustracije likova i isječci iz zbornika: Nikola Pleše. Preuzeto iz knjige ‘Lokvarski zbornik’ [urednik Mirjana Pleše ; likovna interpretacija pjesama Nikola Pleše].
Istaknuta i ostale fotografije: Andreja Jurković
#Davor Grgurić #Gorski kotar #legende #mitologija #Skrad
