Sasvim slučajno, prije nekoliko dana sam se želio dohvatiti teme romobila u Rijeci (ali ne samo u Rijeci) i odgađao sam jer sam mislio da je tema možda malo zastarjela, kad se dogodio tragičan događaj u Zagrebu gdje je pješakinja smrtno stradala u naletu romobila. I nije to bio jedini takav događaj, naredalo bi se toga još u zadnjih nekoliko godina otkad su se toliko omasovili romobili, onih gdje su bili krivi vozači romobila, vozači automobila ili pješaci. Kako god, romobil je i danas, nekoliko godina nakon što je preplavio ulice svjetskih gradova, pa tako zahvatio i Rijeku, ostao zaista dvojbeno prometalo. Zašto? Mislim da za to postoji barem jedan ozbiljan razlog: smatra ga se igračkom kojoj nije mjesto na ulicama.
Već više od tri godine vozim svakodnevno romobil: idem s njim na posao i vraćam se, omogućuje mi značajno smanjenje troškova parkiranja ili javnog prijevoza, ali i goriva, nema značajnih troškova održavanja i sve u svemu, izuzmu li se riječke kiše ili hladniji dani, riječ je o vrlo praktičnom i ekonomičnom prijevoznom sredstvu tijekom približno devet mjeseci. I da, izuzmem li dvije činjenice koje su prevažne: prometna sigurnost i još jednom prometna sigurnost, riječ je o vrlo ležernom vozilu koje vam omogućuje veću pokretljivost na srednje velikim gradskim relacijama i nultu brigu oko prometnih gužvi, čepova ili spomenutih parkinga. I još nešto vrlo subjektivno: zaista je predivan osjećaj te električne vožnje.
No, zašto naglašavam prije svega sigurnost? Romobil naprosto nije igračka: vozim ga ozbiljno (iako, moram biti iskren, ponekad se znam drsko ubacivati u kolone automobila ili igrati slalom među pješacima, naravno uključivši oprez vozača i pješaka u sebi istovremeno), ali doslovno sa stalnom napetošću hoće li netko negdje izletjeti ili ću ja nekome podletjeti pod kotače. Do sada sam imao samo jedan manji incident sa zidom i ležećim policajcem, ali zato sam se naslušao psovki vozača i pješaka koji jednostavno zbog izostanka traka za romobile i bicikle i Rijeci, smatraju našu prisutnost na pločnicima ili cestama neprikladnom uzurpacijom ili smetnjom, a možda čak i ugrozom. Zapravo, kad bolje razmislim, to se događa svakodnevno, a psovke vozača automobila koji ne znaju zaobići sporo vozilo na dva kotača uz desni rub ceste stavljam tim sirovinama na dušu. Jer i ja sam i vozač i pješak, pa mi ni na kraj pameti ne pada trubiti romobilistima ili biciklistima ili na Korzu psovati raznosače Wolta ili klince koji Boltovim romobilima zuje na sve strane.
I koliko god postojala neka regulativa koja uređuje prometovanje romobila, kažem, i kod nas i u brojnim drugim zemljama i gradovima, ovo vrlo osjetljivo prijevozno sredstvo još uvijek nije posve prihvaćeno: nalazim se u situaciji, da zaključim – ili ga mrzite ili ga volite, malo tko je posve indiferentan. Naravno, time ne opravdavam ni ona ponašanja vozača romobila koja su posve neprihvatljiva, jasno, jer i vožnja romobila dio je prometne kulture. Štoviše, opet ističem, morate biti istovremeno i vozač i pješak.
No, i nakon što mogu naglasiti one ranije spomenute prednosti (jeftin za korištenje, lagan za prenošenje, dovoljno snažan za umjerene uzbrdice) i nedostatke korištenja romobila kao što je ta vožnja na granici stalnog rizika, na kraju, između pješačenja, korištenja auta, javnog prijevoza ili romobila, možda bih na kraju ipak odabrao dobar javni prijevoz. Uz naglasak na dobar javni prijevoz. Ne ovaj riječki, zapeo negdje u kasnim 60-tima prošloga stoljeća kojemu se nije dogodila neka dobra vijest barem 50 godina. Onaj koji ima predvidljiv takt, koji ima razuman intenzitet prolazaka, kojemu su linije prilagođene našem gradu, a ne da nakon izlaska iz busa koji možda ponekad i dođe, moram pješačiti i do 15 minuta uzbrdo ne bih li došao do svoga stana. Jer za dobro korištenje romobila trebala bi ipak postojati barem dva bitna preduvjeta: zaista ozbiljna prometna kultura (znači da većina vozača ipak zna da ipak mora stati na pješačkom ili da je gradska brzina između 30 i 50 km na sat, a da je trubljenje u gradu zabranjeno), i nimalo nevažna prometna infrastruktura koja bi omogućila sigurno i održivo korištenje romobila (trake za bicikle i romobile ili mogućnost nadopunjavanja s javnim prijevozom) uz neke javnoprometne načine na koji bi se savladao izazovan riječki reljef.
Kako bilo, ja ću i nadalje nastaviti sa svojim avanturizmom s romobilom. Barem dok se ne normalizira javni prijevoz i dok čekanje busa ne prestane biti igranje lutrije ili dok se ne uvede više autobusa na struju ili prirodni plin koji će ipak voziti nekim novim rutama, a ne ovima koje su zacrtali gradski planeri 1969. godine. Do tada, romobil će biti dio moje prometne kombinacije.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
#električni romobil #gradski prijevoz #javni prijevoz #pješaci #romobil
