Europski festival suvremenih kazališnih praksi TranziT doveo je u Rijeku kroz zadnje četiri godine mnoštvo domaćih i inozemnih izvedbenih umjetnika, među kojima je i mladi izvođač i autor Jura Ruža iz Varaždina. Na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku diplomirao je neverbalni teatar 2022. godine, a prethodno je na istoj akademiji završio preddiplomski studij glume i lutkarstva. U sklopu TranziTa Ruža se predstavio upravo svojom završnom ispitnom predstavom iz lutkarstva „Samoizolacija u 40 minuta“ u subotu, 14. listopada 2023. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, gdje je dan ranije proveo i radionicu za publiku. Dio programa festivala na taj je način usmjeren publici želeći potaknuti njeno aktivno sudjelovanje. Radionica je imala za cilj sudionike-gledatelje upoznati s metodologijom kojom je nastajala predstava, kako bi produbili iskustvo gledanja izvedbe sljedećeg dana, uz mogućnost razvoja vlastitog scenskog materijala na temelju istih principa. Predstava „Samoizolacija u 40 minuta“ nastala je po principu neposlušnog tijela, odnosno dijela tijela koje otkazuje poslušnost, čime ono „bježi“ od svog vlasnika i zadobiva vlastitu svijest, želje i putanje.

Na radionici je publika mogla uroniti upravo u istraživanje tog izvedbenog postupka te, uz vodstvo autora, okušati se u korištenju te metode za razvoj kratkih izvedbenih sola. Prvo kroz niz motoričkih vježbi za zagrijavanje i povezivanje s vlastitim tijelom, a zatim uz upute voditelja, sudionici su zaista uspjeli kreirati kratke sekvence koje su na kraju radionice pokazali jedni drugima, a kao polazište su koristili određenu radnju s rekvizitom. Zadatak je bio vršiti radnju, ali istovremeno jednim dijelom tijela sami sebe onemogućavati u njenom izvršenju. Sudionici su zatim mogli dati voditelju povratnu informaciju i razmjeniti dojmove radionice i ovog postupka. Osim što su iznijeli da im je ova metoda bila nova i zanimljiva, ipak su se najviše osvrnuli na promišljanja o samoj pandemiji, koju Ruža tematizira u predstavi. Naime, dok je već krenuo s razvijanjem svoje završne studentske predstave, počela je pandemija koronavirusa, a život kroz pandemiju koji nam je svima poznat, od zabrana i mjera do preporuka i samoizolacije, uklopio mu se kao smisleni narativni okvir u koji je smjestio svoje izvedbeno istraživanje. Poveznica je, dakako, sama neposlušnost kao pobuna protiv nametnutih pravila i odbacivanje imperativa. Iako na prvu ovakav koncept zvuči poput neupitne kritike epidemioloških mjera, radi se zapravo o otvorenom pitanju, dilemi između autonomije/pobune/kaosa i ovisnosti/poslušnosti/kontrole. Subjekt u predstavi, dovođenjem obiju strana do ekstrema, gradi napetost između njih do samog kraja, kada sukob eskalira i sve se zapravo raspada i u konačnici poništava pod nepopuštanjem ijedne od njih.

Jura Ruža, *Samoizolacija u 40 minuta*, Hrvatski kulturni dom na Sušaku

Iako se radi o monodrami, subjekt je na taj način zapravo podvojen, izražen kroz dvije ličnosti – na početku prevladava ona koja sve čini kako bi natanane slijedila pravila, dok je jedan dio tijela taj koji remeti opsesivno-kompulzivni red. Na momente se „neposlušni lik“ seli izvan tijela izvođača u njegovog nevidljivog suparnika s kojim razvija ambivalentan odnos, kao što je ambivalentan stav prema emidemiološkim mjerama i pravilima. Sukob na kojemu je izgrađena predstava je dakle prisutan u narativnom smislu, ali i kao tjelesni princip koji dolazi iz samih temelja lutkarstva, a to je animacija dijelova tijela. Iako je ustaljena percepcija lutkarstva kao isključivo namijenjenog djeci, ono je puno širi izvedbeni medij, a animator (lutkar) ne oživljava nužno lutku ili predmet. Animacija dijelova tijela je upravo metoda kojom Ruža unosi samo-sabotažu u svoje postupke, a uz hipernaglašavanje fanatičnog poštivanja mjera i pravila, često stvara komične, apsurdističke slike, nudeći tako jednu humorističnu refleksiju na pandemijsko vrijeme. Osim lutkarstvom i pokretom, Ruža se koristi i glasom, hladnim i impersonalnim, kojim uglavnom citira korake, preporuke, pravila, zna sve brojke, ispravan redoslijed i trajanje svake radnje, ali s vremenom gubi svoju objektivnost izražavajući iritaciju kao reakciju na nepoštivanje takvog mehanicističkog pogleda na življenje koju provodi suprotstavljena strana.

Pretjeranost u preporukama kako što činiti, koje sežu do krajnjih detalja svakodnevnih radnji, poput jedenja keksa ili kuhanja instant-kave, naglašena je i ritmičnom zvonjavom alarma te se zapravo može iščitati i izvan same pandemije kao ekstremnu potrebu za kontrolom. Sve se kroz 40 minuta odvija „u četiri zida“, na što ukazuju i naslov (samoizolacija) i scenografske postavke – stol i stolice, ladičar, tabure. Mnoštvo je i rekvizita, od šalica i kuhala za vodu do neizostavnih rukavica, maskice, higijenskih papuča, sredstva za dezinfekciju. Trvijalne svakodnevne kućne radnje, kao i borba protiv virusa čišćenjem, brisanjem, dezinfekcijom, Ružin lik izvodi kao da je u laboratoriju. Kada izvana nametnute procedure kontaminiraju našu svakodnevnicu, postavlja se pitanje jesmo li u takvoj samoizolaciji ustinu sami. Kao da nije samo virus ušao u naš životni prostor, već i vlada sa stožerom civilne zaštite. Koliko god sve te naporne procedure onemogućavaju opuštenost i spontanot „normalnog“ života, protuargument ipak ostaje odgovornost koju imamo prema drugima. Ruža zbog toga ne nameće samo jedan pogled na pandemijski život već je u stalnoj potrazi za prostorom pomirbe.

Osim lutkarskom tehnikom, radi to i uz elemente suvremenog plesa, dramskog i fizičkog teatra te slapsticka. Iako najpoznatiji iz nijemih filmova s početka 20. stoljeća (Chaplin, Keaton, Stanlio i Olio), prepunih gegovima, potjerama i ozljeđivanjem likova, slaptick se kao element fizičke komike zadržao u komediji sve do danas, a Ruža ga je odlično ukomponirao u svoj rad. Kako izvedba teče, tako se povećavaju tenzije, ubrzava se dinamika i sve je više naglih pokreta na rubu akrobacije, čijom dinamikom izvrsno zadržava pažnju, a dijelomično se koristi i improvizacijom. Usred zbrke posljednje scene, kada je sve već „rastureno”, Ružin lik konačno ludi i svlači odjeću, pravila su pala u vodu, kao da je ipak u konačnici prevladao kaos. Ovaj svestrani mladi izvođač jedan je od rijetkih koji je (barem na našoj lokalnoj sceni) ponudio predstavu koja tematizira način na koji smo gotovo tri godine živjeli „novo normalno“, čime nas potiče da sada, s odmakom, promišljamo o pandemiji. Tko nije stigao na riječku izvedbu, može ovu predstavu pogledati u Varaždinu u Gllugl teatru, kao i drugu Ružinu autorsku predstavu „Morphin“. Nakon izvedbe, uslijedio je i ugodan razgovor s autorom koji je moderirala Klara Peranić, a iduće što nas očekuje na programu TranziTa je još jedan istraživački lab. “The Bells” (Zvona) istražuje moć zajedničke zvonjave i vraća se kazalištu kao obredu i ritualu, počecima iz kojih je i nastao, a prijave su još u tijeku.