“Sigurna kuća” Marine Vujčić – poziv na žensku solidarnost

Brojne žene i jedan jedini muškarac sudjelovali su na promociji knjige Sigurna kuća Marine Vujčić uz neformalni okrugli stol udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava jučer, 11. ožujka, u Palachu. Razgovor je moderirala volonterka udruge i književnica Aleksandra Filipović, a uz autoricu, u razgovoru su sudjelovale psihologinje udruge SOS Rijeka, Mia Mudri i Lorena Zec.

„Udruga SOS Rijeka već dugo ima jednu skrivenu želju, a to je da ugostimo Marinu Vujčić u našem gradu. Smatramo da je fantastična spisateljica. Važno nam je promovirati ženske spisateljice, ne samo zato što su žene, već zato što su fantastične. Sigurna kuća spisateljice Vujčić progovara o temi nasilja prema ženama, a to je ono čime se naša udruga bavi, podrškom žrtvama. Knjiga je toliko dobro napisana da smo i mi koje dugo djelujemo u tom području bile ne samo dirnute, već osupnute“ izjavila je Lorena Zec.

Postoji li sigurna kuća u ovoj državi?

Hrvatska raspolaže jednim krevetom u skloništu za žene na 11.163 stanovnika. S obzirom na istraživanje Tematski fokus Indeksa rodne ravnopravnosti za 2024. godinu čiji su podaci da je svaka četvrta žena u Hrvatskoj doživjela fizičko ili seksualno nasilje od svoje 15. godine te da se na milijun stanovnika događa 6,5 femicida, brojnim ženama u Hrvatskoj obiteljski dom nije sigurno mjesto. Niti u školama, na fakultetima, na radnim mjestima. Spore institucije dokazuju da je pravda spora, često i nedostižna, a ono što dovodi do nasilja zakopava žrtvu i nakon dobivenih borbi. Mentalitet. Okolina koja će reći „Ona je kriva“, „Sigurno ga je isprovocirala“. Ili „Znaš kakav sam ja kad popijem. Ja sam bećar, ja tebi ne želim tebi zlo. A to što ponekad dobiješ neku šamarčinu, pa što je to? To nije strašno, to je normalno!“ što je izjavio poznati hrvatski zlostavljač Alojz Tomašević koji je nastavio obnavljati dužnost požeškog župana nakon prijave.

Mentalitet koji normalizira nasilje očituje se i klečavcima koji se čak mole za vrijednosti koje feministkinje ugrožavaju. U zabavnim pjesmama („Bit ćeš moja ili ničija garavušo garava“ ,Hajde, lutko, samo ljuljaj, kao lud sam pa se čuvaj“). U narodnim mudrostima („Tko se tuče, taj se voli“).

Unatoč edukacijama koje udruge provode (konstantno i udruga SOS Rijeka), znanje se povećava, no ne mijenjaju se stavovi.

„Ja bih im poručila da šute i trpe“ izjavila je Mara Tomašević kada ju je novinarka upitala što bi savjetovala svim ženama koje trenutno prolaze nasilje. Jer ono što također nije nikada zaživjelo je ženska solidarnost. Osuđivanje.

Sigurna kuća nije samo svjedočanstvo o patnji i borbi žena, već i poziv na buđenje svijesti o tome koliko je važna podrška i solidarnost među ženama. Jer, dok šutimo i trpimo, nasilje neće nestati. Ovaj roman nas poziva da ne šutimo, da ne okrenemo glavu, već da se borimo za promjene. Ženska solidarnost mora postati naš odgovor na svakodnevne nepravde i nasilje koje se prečesto ne vidi. Neka Sigurna kuća bude podsjetnik na snagu koju imamo zajedno, snagu koja nas može osloboditi. Ako zaista želimo promjene, moramo početi djelovati; sada, svi zajedno!

Istaknuta fotografija: Iva Radić

#Centar za nenasilje Rijeka #Marina Vujčić #Palach #Sigurna kuća #Udruga SOS