Jarry-jev Otac odnosno Kralj Ubu (Pere Ubu, Ubu roi), Baudelaire-ov „Spleen Pariza“ i Radikalna Dosada Heideggerova „Nichts“, Ništa/tu/bitka, na lutanjima bespućima „postblagdanske“ Rijeke 2024. (ili „postmetafizičke“ Njemačke kasnih ’20-ih prošlog stoljeća)
Ovu kolumnu možete i „smijete“ čitati i kao ogled o postmetafizičko – post- prazničkom („radnom“) SITE – SPECIFIC – riječkom iskušavanju netom zaključene Čarlijeve izložbe – aukcije „Ništa“, a i kao moje upute/digresije o (post-)urbanom svagdanjem iskustu bezdane čamotinje, dosade, zdvajanja, tjeskobe „ničega“ bivstvovanja „tu“ na svijetu, na lutajućoj planeti, usred nevidljive „ crne rupe“ (o kojoj sam već napisao dosta, a i ilustrirali smo to nezaboravno iskustvo divnim Šokčevićevim fotkama jame Sovjak; čitaj: Sovjak Story).
Elem, „zloglasni postmetafizički mislitej“, njemački, po prirodi stvari, Martin Heidegger održao je tamo negdje davne 1929. i ’30. predavanja publicirana pod naslovom „Što je metafizika?“ Was ist Metaphysik?), prema jednom predavanju u Freiburgu iz ljeta 1929. Ovdje je zanimljivo barem spomenuti da je taj mislitelj iskustvo odnosno spoznaju „ništa“ (koje nipošto ne znači nepostojanje ničega, svekolikog svijeta iskustva) doveo u najužu vezu i odnos s radikalnim iskustvom – dosade. Ne tek bezazlenog dosađivanja na štufnim, praznim, nikakvim provincijskim željezničkim postajama (može i na autobusnim, recimo na Žabici u Rijeci, ne?) ili na ubitačno „zabavnim“ i „otmjenim“ gospodskim domjencima. Neee … Radikalna Dosada se iskušava usred bivstvovanja svega i svačega (svakoga i svih, „svašta nešto“ po „riječki“ ): SVE skupa što bivstvuje, samo Bivstvovanje (Sein) je – „ništa“, a ne da je nešto dosadnije, a nešto zabavnije. Ništa bi, dakle, bilo ništa samoga bivstvovanja, a nešto tamo negdje „drugo“, „odvojeno“ od pojma Bitak. Eee, to, „tubitak“ s Ništa uokolo, tjeskoba, to su nezgodna egzistencijalna iskustva. Čemu to uopće spominjati?
Pa mi Riječani imamo non-stop upravo idealne uvjete za to duboko, korjenito, „autentično“ iskustvo. Dok šetamo amo-namo od Pećina preko Delte do veličanstvene ruine – „Feniksa“ Teatra Fenice (u kojem i s kojim ne da se ne događa već se non-stop događa najštufnije moguće – Ništa, velikim slovom, jasno!); pa sve do slavne Ex – Lansuirne Rampe Ex – tvornice „Torpedo“, u terminalnoj fazi raspadanja, ali s prelijepim pogledom na more, na Kvarnerski zaljev, uzduž i poprijeko! Ma ki to more platit, te gušte!? NIKI, ćo! Krepat ma ne molat! „ŠTA DA?“, ha, ha, ha! Nego da da. DADA. Riječka.
A u meditacijama o domaćoj, centralnoj i lokalnoj političkoj eliti (jet-setu), te njenom odnosu prema svekolikoj prirodi i društvu, kulturi i umjetnosti i „zabavi“ – sve na račun brižnih stanovnika, kojih je sve manje i manje, naravno, „u centru grada koji teče“, simbolično, alegorijski pače, pripomoći nam može nekoliko ART BRUT – „prikazanja“ nacrtanih u tehnici akrilik na papiru (bijelom),sa samo crnim („crno“ je, naime, „NE-boja“, nije uopće „boja“, AKROMATSKE su CRNA i „sve-i-ništa“ ne-boja BIJELO) i crvenom, inače veoma znakovitom i afektivno (s-) poticajnom BOJOM, o koju se brojni „spotiču“, sa svih „strana“ barikada od kontejnera i vrećetina sa smećem. Te „alegorije“, groteske & arabeske, koje sam svojeručno nacrtao, naslikao, našarao ili urezao u linoleum i otisnuo kao linoreze – od ranih ’80-ih prošlog stoljeća do recentnih uradaka koje od sredine ovog siječnja crtam, kolažiram, kombinirm, mix-am i tome slično u Galeriji OK, preobraženoj tako u privremeni TAZ – atelier, u osebujnu Privremenu Autonomnu Zonu, Temporary Autonomous Zone (Hakim Bey) za slikarske i talk-show i poetske „fluxusovske“ performance, ti crteži i sva dešavanja u interieuru i eksterieureu tog Ateliera G. OK, simbolično sam posvetio likovima i djelima dvojice velikana Moderne – Charlesu Baudelaire-u i njegovim pjesmama u prozi: „Spleen Pariza“, te Alfredu Jarry-ju, njegovu „Kralju Ubu-u“ – kojeg treba čitati kao IBI, nikako s „U“, „O“ ili nekakvim drugim autokratskim samoglasnicima! MeRdRI! – da parafraziram malo besmrtni Ubu-jev (nipošto „Obijev“) uzvik – urlik – beštimu, kojom genijalno započinje, otvara tu predstavu!
Ovom izložbom i slikarskim performansima odajem počast svim „degeneriranim“, „izrođenim“ artistima s „Entartete Kunst“ izložbe, čija su tijela, a tolikima i djela, „prohujala s vihorom“ prošlog stoljeća.
Izložba – kao svojevrsni Work in progress rad-performans-dešavanje – u Galeriji OK traje i nastaje do 20. siječnja 2024. Osjećajte se pozvanima. Dobro došli. Sve slučajnosti su, naravno – „slučajne“! Koliko i ovakav grad i univerzum.
Branko Cerovac
Istaknuta fotografija i ostale fotografije: Zlatko Tot
