Ȃn Rika, se pote avzi ši vlåška limba kåra ganę nårodu če vire din Istrije, din selišta su Učka: Šušnjevicę, Noselo, Sukodru, Bȃrdo ši Letåj. Vlåška limba lingvisti kljemu istrorumunjska limba ȃn kåra spadvę ši žejånska limba kåra se ganę ȃn Žejåne, ȃn Opatijski kras. Noštri betȃri fost-a Vlåhi din Balkån. Jelj verit-a ȃn kråju de 15.-ti ali ȃn početȃku de 16.-ti vik din Dalmatinska zagora ši nestanit s-a ȃn ižola de Krk, ȃn Istrije su Učka, ši ȃn Žejåne. Nuškarlji verit-a ȃn Rika, ȃntru do gvere, ma majmund de jelj verit-a dupa Dova gvera, kȃn s-a ȃn Rika čeršit nårodu za lukrå ȃn porȃt, fåbrike ši ȃn kantierure. Verit-a ši ȃn Opatije ši okolica. Šå ši mę nona verit-a ȃn Rika de 1951-le ån ku me nono, kåre dobȃndita lukru ȃn kantier „Viktor Lenac”. Måjpȃrvo bivęjt-a ȃn „Citta vecchia”. Vut-a doj filj, mę čåče ši mę bårba. Kȃn am me jo naskut, mę nono već ur misec počivęjt-a pre cimiter ȃn Kozåla. Dila kȃn pametes, jo-m saka šetimåna ȃmnåt ku mę nona pre cimiter ȃnprinde lu nono luminu ši pokle se prošećęj pre Korš ši kumpåra tot č-a rabit pre mȃrkåt. Nona vut-a čuda prijåteljice ku kåre saka vota kȃn le trefija pre Korš ali pre mȃrkåt ganęja ali po fiumånski, ali po vlåški, ali po domåći (čakavski), šå ke tot smirom gambijęja limba. Mije n-å ča fost čudno ke ši ȃn kåsa se ganęja po domåći, vlåški ši vro vota ši tålijånski, kȃn verija la noj vro rodbina din Tålije, ke tetele de nona s-a ȃnsuråt ku Talijåni. Åsteze se ȃn Rika zålika åvde vlåška limba ke čelji majbetȃri åto n-uj, e čelji majtirari n-u s-a ȃnmecåt. Noj ȃn udruga „Spod Učke” ši ȃn Ekomuzej „Vlaški puti” lukrån radionice ši materijålu za ȃnmecavęj limba šå ke fečori ši tot čelji če vresu ȃnmecå vlåški, se potu ȃnmecavęj. Fakut an pre štorija de Ezop animęjt film „Čȃrčȃku ši furniga” pre vlåška limba kåre putec vedę pre link: https://www.youtube.com/watch?v=Y0kTaglhap4
Ȃn Ekomuzej „ Vlaški puti” lu vižitatori prežentęjn ši žejånska limba. Ȃnča-n dus rikordi de ferije de vęra la nono ši nona ȃn Žejåne kårlji pre žejånska limba zepisęjt-a Robert Doričić din Rika. Češći rikordi ku titulu Amev duljče madeleine mesa fåra ȃn đornålu Verso.

Prijevod na hrvatski jezik

U Rijeci se može čuti i vlaški jezik kojim govore Istrijani iz sela pod Učkom: Šušnjevice, Nove Vasi, Jesenovika, Brda i Letaja. Vlaški jezik i žejanski jezik kojim se govori u Žejanama u Opatijskom krasu, lingvisti zajednički nazivaju istro-rumunjski jezik. Naši preci su bili balkanski Vlasi. Oni su se krajem 15. ili početkom 16. stoljeća naselili na otok Krk, u Istru pod Učkom i u Žejane.
Neki su u Rijeku došli između dva rata, ali najviše ih je došlo poslije Drugog svjetskog rata, kada je u Rijeci bila potražnja za radnicima u luci, tvornicama i brodogradilištima. Došli su i u Opatiju i okolicu. Tako je i moja baka došla u Rijeku 1951. godine s mojim djedom, koji je dobio posao u brodogradilištu „Viktor Lenac”. Najprije su stanovali u „Citta vecchia” (Starom gradu). Imali su dva sina, mog oca i mog strica.
Kada sam se ja rodila, moj djed je već mjesec dana počivao na groblju Kozala. Od kada pamtim, svakog sam tjedna s mojom bakom odlazila na groblje upaliti djedu svijeću i onda u šetnju Korzom i u nabavku svega potrebnog na tržnicu. Baka je imala mnogo prijateljica s kojima bi svakog puta kada bi neku susrela na Korzu ili na tržnici govorila ili na fijumanskom ili na vlaškom ili na čakavskom jeziku, cijelo vrijeme bi mijenjala jezike. Meni to nije bilo čudno jer se i kod kuće govorilo čakavski, vlaški, a ponekad i talijanski kada bi nam došli rođaci iz Italije, jer bakine tetke su se udale za Talijane.
Danas se u Rijeci malo čuje vlaški jezik jer ovih starijih više nema, a mladi ga nisu naučili. Mi u udruzi „Spod Učke” i u Ekomuzeju „Vlaški puti” organiziramo radionice i izrađujemo materijale za učenje jezika za djecu i sve one koji žele naučiti vlaški jezik. Prema Ezopovoj priči „Cvrčak i mrav” napravili smo animirani film na vlaškom jeziku:

U Ekomuzeju Vlaški puti upoznajemo posjetitelje i sa žejanskim jezikom. Ovdje donosimo sjećanja na ljetne školske praznike kod djeda i bake u Žejanama koje je na žejanskom jeziku zapisao Robert Doričić iz Rijeke. Ova su sjećanja pod naslovom Amev duljče madeleine objavljena u časopisu Verso.

Istaknuti vizual: Aleš Suk