Sting je već vrlo čest gost u Hrvatskoj – jučerašnji koncert u Pulskoj Areni održao je samo mjesec dana nakon nastupa u Zagrebu, u sklopu turneje STING 3.0, a ispunjena Arena dokazala je da ga se obožavatelji ne mogu tako lako zasititi.
Zajedno s gitaristom Dominicom Millerom i bubnjarem Chrisom Maasom, donio je presjek svojih bezvremenskih hitova i poveo vjernu publiku alejom glazbenog sjećanja kojeg nije omela čak ni izvanprosječna večernja vrućina.
Trojac je koncert, kao i u Zagrebu, otvorio s Message in the Bottle, s preciznim početkom u 21 sat. Kroz približno sat i pol svirke, izveli su pjesme Stingove solo karijere poput Fields of Gold, Englishman in New York, Shape of My Heart, Desert Rose i Brand New Day. Tu su naravno i hitovi Policea: Roxanne, So Lonely, Every Breath You Take, i druge.
Pjesme su se pretakale jedna u drugu, u Stingovoj karakterističnoj opuštenoj, kliznoj i nježnoj maniri, a njegov glas, unatoč povećoj kilometraži iza sebe, i dalje itekako nosi glazbu. Pjesme također prolaze test vremena, kao i test ovakvog formata gdje nema back vokala, popratnih vizuala i pregršta instrumenata, već samo tri iskusna, vješta glazbenika koji vjeruju u ono što sviraju. Da su okolnosti bile drugačije ovo je mogao biti koncert ljeta, no jučerašnjoj je izvedbi ipak nešto nedostajalo da se s tom titulom smjesti u naše pamćenje.
Sting i njegova publika se vole, to je već neupitno, pa čak i kada nastup ne dosegne razinu koju su možda njegovi prijašnji nastupi na našem terenu nosili. Možda je do umora i zasićenosti izvođača, pa sve na trenutke djeluje kao puko odrađivanje, uz najbolju volju i želju da bude drugačije, ali i ponavljajuće turneje mogu imati svoju cijenu.
Sting je i dalje prisutan, karizmatičan i profesionalan lik, no načelni dojam je zapravo bio mlak, barem u usporedbi s onime što njihov koncert (čak i u ovoj ogoljenoj postavi) može biti. Možda je i do razglasa, zvuka koji nije bio dovoljno pun i moćan, pa su neke pjesme, pogotovo one življe i dinamičnije, zvučale isprazno. Najbolje su zapravo zvučale mirnije akustične stvari kao Shape of My Heart i Fragile, dok je primjerice Desert Rose bila nezapamćeno beživotna.
Ovakve manjkavosti u konačnici ne moraju pokvariti doživljaj koncerta. Pjesme su i dalje tu, kao dio bezvremenskog opusa kojeg cijenimo i volimo. I biti dio momenta gdje slušamo čovjeka koji je toliko obilježio suvremenu glazbu, i koji se opire tome da kaže da bi sada bilo dosta, jer u tome uživa, jednostavno je lijepo. Šteta je doduše da jučerašnji koncert nije donio onu katarzu i ljepotu koju smo svi možda priželjkivali, no vjerojatno niti to neće spriječiti da ga nastavimo toplo dočekivati kad god se ukaže prilika.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#Arena #Pula #Sting
