Supilo i „Fin de siecle” na riječki način

Nakon što su se 1868. falsificiranjem točke 66 Hrvatsko-ugasrke nagodbe domogli Rijeke, Mađarima  su, po njihovim riječima na Rijeci ostala tri neprijatelja; hrvatska crkva, 79. Jelačićeva  pukovnija i hrvatska gimnazija. Dana 1. travnja 1896. gimnazija je preseljena u novoizgrađenu zgradu na Sušaku čime je trojno jedinstvo razbijeno. Četiri godine poslije, dana 2. ožujka 1900. u Rijeci je tiskan prvi broj Novoga lista. Nova nada

Godina je 1899., kraj „dugog“ devetnaestog stoljeća, grupa riječko-sušačkih Hrvata potaknuta razdorom u Hrvatskoj stranci prava i predvođena dr. Rudom Linićem (1861.-1937.) odvjetnikom, novinarom i pravaškim političarem s Trsata, započela je pregovore s urednikom dubrovačke „Crvene Hrvatske“, Franom Supilom (1870.-1917.) o mogućem dolasku na Kvarner. Koncem iste godine Frano Supilo je prihvatio poziv i došao na Sušak gdje se nastanio.

Premda je Novi list svjetlo dana ugledao na istoku Rijeke,  na Sušaku 2. siječnja 1900., na Rijeci je „prohodao“. Naime, poradi liberalnijeg mađarskog zakona o tisku u Rijeci, od onoga Khuenovoga iz Trojednice (važećeg  na Sušaku!) Supilo prelazi već u ožujku 1900. na riječku adresu Piazza Urmeny kbr.6. Početak novog doba, bio je početak Novog lista, a uskoro i politike Novoga kursa.

Tridesetogodišnji Supilo je na Rijeci zatekao agresivno državno mađarstvo i sebični lokalpatriotizam koji je potisnuo hrvatski element na marginu političkih događanja.  Bilo je to doba kada Fijumanisimi ne htjedoše više biti „Ungharesi di madre lingua italiana“ već „cittadini italiani di Fiume“, pa se oštrica sukoba prenijela na relaciju Rijeka-Budimpešta. Supilo i njegov Novi list dali su veliki doprinos afirmaciji hrvatstva u Rijeci, te je zahvaljujući njima Rijeka u pojedinim trenucima bila jači centar hrvatske politike i od Zagreba. „Rijeka- više no Sušak – postaje pravo nacionalno – političko žarište hrvatsko. Tu se izrađuju planovi i pokreću akcije velikih zamaha. Sva Hrvatska počinje upirati oči u Rijeku, sva Hrvatska stoji pod snažnim dojmom ove nove političke akcije…“ (Kazimir Vidas, Štampa, knjižare i društva u Rijeci, Zbronik Rijeka 1953.)

Stanje u Rijeci i riječkom novinstvu,  koncem XIX. stoljeća slikovito je opisao, prijatelj i sljedbenik Frana Supila, Viktor Car Emin. Naime, živeći na rapallskoj granici opterećenoj mučnim talijansko-jugoslavenskim odnosima, stariji poput Cara su se često prisjećali „idile“ iz vremena Franje Josipa Prvoga i nostalgično zazivali riječki belle epoque. (L’Austria era un paese ordinato!) . U Carovoj kolumni U sjeni sv. Vida otisnutoj u Mornaru 1935. nalazimo slijedeću zgodu:

„…Crni dani! Otvorite koje god ćete današnje novine i što ćete naći? Progon Židova i katolika u Njemačkoj, borbe komunista i nacionalista u Francuskoj, protestanata i katolika u Belfastu, katolika i komunista u Mehiku, papista i nacional-socijalista u Austriji, a svih protiv sviju u Španjolskoj, u Kini, u Grčkoj, pa dodajte k tome sve one elementarne nezgode, što kao iz »nekog inata drmaju ovim našim divnim planetom: poplave u  Kini, potresi na Formozi i u Japanu, suše, sunčanice, uragani, tajfuni, cikloni – ko da više? -i vidjet će te da je slika današnjeg tmurnog vremena sve drugo negoli potpuna.

A novine iz posljednjih decenija prošloga vijeka? Kakav kontrast! Ma to vam je bila čitava idila! Eno vam na priliku riječkih novina: »Bilancie« i »Voce del Popolo« iz ljeta Gospodnjega 1899! Listajte ih redom, pa što ćete naći? Kakvu ministarsku krizu, proglas Sv. Oca, da će god. 1900 biti proglašena svetom, po koju raspravu o razoružanju, ponešto o Derouledu i aferi Dreifus, koja postaje sve interesantnija i slično. Sve blago, mirno, pitomo – kao da su se novine onih zemana jagmile, koja će da djeluje većma umirujuće na svoje čitaoce – tempi di cucagna! – kako bi rekli moji Fijumanci.

A tek domaća kronika! Listajte pa da vidite! I ja prebirem i nerijetko i po »Bilanciji« i po »Voce del popolo« – i – treba reći – da isto tako nerijetko nailazim na stvari, koje me svojom prostodušnošću i bezazlenošću potiču na blagi, ublažujući smijeh.

Kako ste već razabrali, mi smo na Rijeci imali dva organa javnoga mišljenja: »Bilanciu« – vladin list i »Voce del Popolo« – glasilo autonomaša. Razlika između obaju glasila bila je u glavnome u tome. što su oni oko »Bilancije« imali časnija i unosnija mjesta i u Pešti i u gradu, dok su oni oko »Voce« morali često – da se zadovolje i mrvicama. Mislim da je tako svuda na svijetu! Nikakvo dakle čudo što su se obje novine, »Bilancia« i »Voce« gledale kao dvije kuje ne propuštajući zgode, da jedna drugoj ne podvali ma bilo što ili bilo u čemu.

Urednik »Voce« zvao se Chiuzzelin, a »Bilancie« Nereo Mayer. Tršćanski »Piccolo«, imao je, i danas ima, svoga Mayera, pa sve nekako izgleda da se — barem u ono vrijeme – bez tih Mayera nije  moglo ni u crkvu. Chiuzzelin — Mayer — dva kokota u »separatnoj« riječkoj kapuneri. Često su se ignorirali, ali ponekad bi se i počupali. »Bilancia« kao starija nastojala je da se drži u stilu: dostojanstveno-ironičnom. Njezina mlada posestrina »Voce« nije poznavala obzira, a katkada ni granica: umjela je ona da bude čak i nasrtljiva.

Jednog dana mlađoj se je posestrini desio malheur. Na prvoj strani u crnom okviru donijela je vijest, da je tadašnji riječki poslanik u peštanskom Parlamentu grof Teodor Batthiany — umro. Tu žalosnu vijest popratio je Chiuzzelin s nekoliko vanredno toplih riječi, kojima je izrazio i porodici pokojnoga grofa svoje duboko saučešće. Kako  je »Voce« izlazila u jutro, u času, kad je u gradu najživlje, možete sebi da zamislite, kakvu je senzaciju razbudila ona vijest o grofovoj smrti. I sve bi bilo prošlo i glatko i lijepo, da je grof zaista umro, ali »Bilancia« (večernji list!) donijela je još istoga dana drugu vijest, da je Batthiany- hvala Bogu! – živ i da je vijest, što ju je donijela »Voće« o njegovog smrti »une campee dans l’ air«, što bi se venecijanski reklo: »žnjaki ghe una in franceze!« Nato je »Bilancia« nadovezala dugi komenat pun – dakako – dostojanstva, ali i paprene ironije i sarkazma,

Građanstvo se dakako smijalo od srca i nestrpivo čekalo da iziđe novi broj »Voce del Popolo«, da vidi, što će nato Chiuzzelin. »Voce« je izišla i bila je – razumije se –  razgrabljena. U odgovoru Chiuzzelin se oborio u prvom redu na »Bilanciu« i na njezine redaktore, koje nazivlje: I pagliacci della stampa«. Među ostalim istresao je nekoliko naslova najviđenijih svjetskih novina: »Neue freie Presse«, »Temps«, »Figaro«, »Manchester Guardian«, »Independence Belge« i t. d. i veli da nema među njima ni jednog lista, koji nije barem jedanput doživio kakvu mistifikaciju. A što je do »Bilancie« – zar je »stara gospođa« zaboravila onu svoju famoznu! »kantonadu«, kad je donijela iz Splita vijest, da je u onoj luci potonuo neki parobrod, jer se na nj srušila zgrada lučke kapetanije?

»Bilancia« nije ostala dužna. Iznajprije ono o Splitu bila je, veli jedna nedužna aprilska šala (pesce d’aprile!) a i da nije — ništa za to— svi znamo-  nadovezuje »Bilancia – a i sam redaktor naše drage posestrine (nostra amabile consorella!) priznao je, da nema novine, koje nisu bile barem jedanput nasamarene (turlupinate) ali – est modus in rebus!  – dodaje mahom stara klasična »Bilancia«, to će reći da ima grijeha, koji se dadu lako opravdati, ali ima i takvih, koji bi morali da prođu kroz mnogo vode prije nego li će da naiđu na oprost. Sad ulazi »Bilancia« u potanju, čisto suptilnu analizu one vijesti o smrti madžarskoga grofa. U nekrologu stoji, da je vijest primljena u 8 sati i 25 u jutro i to od redovitog  dopisnika u Pešti. Pet minuta zatim (kako li je jadni Chiuzzelin bio točan -do naivnosti!.. .) stigla je »potvrda« one vijesti  i to  od  strane  izvanrednog dopisnika   (corrispondente  straordinario).  Nema sumnje, da je Chiuzzelin htio time malo da »blefira« jer svaka čast njegovim novinama, ali stara je iskusna »Bilancia« znala kakve muke mora -iako bogato  subvencionirana  i ona sama da muči, hoće li da poveže kraj s krajem, pa joj je već u prvi mah bilo jasno, da »Voce« ne može da drži u Pešti ni redovitog, a kamoli izvanrednog dopisnika, A to je znao i Chiuzzelin, pa za koga je vraga išao da nasjeda onoj lažnoj vijesti? Ima li pak »Voce« u Pešti zaista dva korispondenta, onda  treba joj zavidjeti, primjećuje  »Bilancia« fino, fino, i čestitati joj treba na takvim akvizicijama, na dopisnicima redovitim i straordinarijima koji je tako lijepo i valjano služe. Eto, a što je do onoga parobroda u Splitu, neka »Voce« više nikoga ne vuče za jezik, da ne dođe na tapet još i ona neka »Chiuzzelinova »kantonada« iz Žminja«.

Kakva je pak to bila »kantonada« iz Žminja nije mi pošlo za rukom da ispipam!

U  ono vrijeme bile su na Rijeci u modi dvije kavane: »Grande« i »Europa«, Vjerujte mi, da su se i ogledala u njima tresla od smijeha, što ga je u one dane budila ova afera! I cijeli grad se smijao, i Sušak i Kantrida, Kozala, Mlaka – cijeli korpus separatum.

 A znate ko je najzada bio svemu kriv? Pa kao uvijek — Hrvati! Naročito sad već pokojni  dr.Luttemberger. I Chiuzzelin, ne znajući što bi, potvorio ga je javno u kavani, da je on, dr. Luttemberger, auktor onih brzojava iz Pešte. I to baš on koji je poznat sa svojih šala (i sui scheeeerzi!)

 Dr. Luttemberger! Ko ga nije poznavao u gradu i nadaleko vani? To vam je bio jedan od naših najsimpatičnijih ljudi na Kvarneru, duhovit, veseo, zabavan, uvijek spreman na šalu, ali, dakako, sve u granicama. To, da bi on mogao biti auktor onih brzojva – nikako! I dr. Luttemberger ne budi lijen, već mahom na sud s tužbom protiv Chiuzzelina. Dva dana zatim eno Chiuzzelina na optuženičkoj klupi. Pristupio i dr. Luttemberger, ali ne sam: s njim je došao i njegov zastupnik, ča­sni starina dr. Erazmo Barčić. Chiuzzelin lomata rukama, da on nije ciljao ni na koga, samo je rekao, da su one depeše izišle »da quella solita combricola di briganti«, a dr. Luttemberger da je poznat sa svojih šala (i suoi scheeeerzi).

— Navedite jednu samu šalu … oglasi se dr. Luttemberger.

– Ne sjećam se …

A naš starina Barčić teško krijući svoju berekinsku ironiju: Non vi ha che un dilemma: o il querelato imputa al querelante la paternita di quei oppure non gliela imputa …

Chiuzzelin mijenja boje, a što je do ostalih teško je bilo sačuvati ozbiljnost pred strogim očima pravde, i ja mislim, da je to i razlog, što je sudac odgodio raspravu. Kako se stvar svršila – ne znam, ali »Bilancia«, kojoj očito nije bilo pravo, što je Chiuzzelin iznio onu njezinu splitsku »kantonadu«, nekoliko dana zatim, na l. aprila, donijela je ovu vijest: Danas u 3 sata poslije podne stigla je u našu luku američka ratna lađa, »Nasty Fog«, koja je u posljednjem američko-španjolskom ratu igrala veliku ulogu. Usidrena je uz obalu Zichy. Građena je čudnovato: gornji dio je sav od kristala. Oružana je sa dva topa za bacanje torpeda i četiri topa Hopsking. Večeras priređuje kapetan broda u čast građanstva banket. Za vrijeme jela svirat će orkestar, sami Crnci. Mletačke novine pišu, da je taj brod sa kristalnom nadpalubom izgledao u noći onako raskošno rasvjetljen vanredno fantastično.

Pet dana zatim javila je »Bilancia«, da je to bila – njezina aprilska šala, koja da je vrlo uspjela, jer je ono veče mnogo Riječana nagrnulo na molo Zichy da se naužije one fantastične rasvjete, a valjda i banketa…

Reći ćete: kretinerije. I ja mislim kao i vi, ali Rijeka se je onim kretinerijama smijala iz dna svoga srca i svojih prepunih trbuha. I ja vas pitam: kad je fijumancima bilo ljepše: onda ili danas, gdje svakog jutra sa strahom otvaraju novine tražeći jadni, nije li možda  već oglašen poziv njihova godišta, a drugi nije li kakva nagla promjena na burzi zahvatila i njih i ono nešto njihove »richezze mobile?«                                    

      Rokac

(MORNAR- POUČNI I ZABAVNI LIST ZA POMORSKI SVIJET, Sušak 1.rujna 1935., broj 9. ., godina Vii, str.5-6)

Po struci Viktor Car Emin (1870.-1963.) bio je učitelj, a po vokaciji književnik i pučki tribun, te je gotovo cijeli svoj radni vijek posvetio radu za „narodnu stvar“. Viktora Cara Emina u Mornaru nalazimo pod pseudonimima Rokac, Barba Šime, Dundo Simo, Lujo Dorčić i Kapitan Jadre. Na Sušaku se taj veliki kulturni radnik doselio 1929. kao prognanik,  kada je otjeran s rodne Liburnije. Djelujući u Sušaku bio je, među prognanim Istranima, nositelj optimizma i širitelj vjere u povratak. Bio je predsjednik Jadranske straže, predsjednik aerokluba Naša krila i počasni član Rotary kluba. Na Sušaku je živio do oslobođenja 1945. kada se vraća u svoju Opatiju.

Mornar je izlazio od 1929. do 1939. godine. Prvi urednik, zapravo prva četiri broja, bio je znameniti sušački inženjer brodogradnje Stanko Šilović (1900.-1984.).Od petog broja pa do njegova gašenja urednik je bio V. C. Emin. O listu Mornar vidi J. Karmelić, Mornar-poučni i zabavni list za pomorski svijet, Sušačka revija, br29. VIII (2000.), str.81-82

 Svakodnevica u kavani

„…U Sušaku su ljudi išli u urede, omladina u škole, no društvo se tražilo u Rijeci. Čitav niz kavana i manjih gostionica intimnog karaktera bijahu trajnim sastajalištem Hrvata svih društvenih slojeva, i intelektualaca i manuelnih radnika, stvarajući ugodnu atmosferu, koja je bila moguća samo u gradu, u kome su ljudi – makar i formalno bespravni – osjećali vlastitu snagu… (Antun Barac, Feljton o Rijeci, Matica Hrvatska Zagreb-Rijeka 1968. str 96)

Riječki Hrvati najradije su zalazili u kavanu Grand (na mjestu današnjeg središnjeg odjela Gradske knjižnice Rijeka) i u Panahov (Panachoff) na Fiumari.

Obzirom da se redakcija Novog Lista i tiskara Dioničarskog društva nalazila u današnjoj Zajčevoj ulici (nekoć Piazza Urmeny pa Via Verdi) preko puta kazališta, u Grand  je zalazio i veliki Supilo. Pa je o tome ostala legenda koja veli da je Supilo imao uvijek rezerviran stol u Grandu. Naime, po dovršenju uredničkog posla za sutrašnji broj Novoga Lista, Supilo je navratio u Grand za „svoj“ stol oko kojega bi se okupljali štovatelji i radoznalci kako će Novi list komentirati pojedine političke događaje.

Fiorello la Guradija (1882.-1947.) u svojim  Sjećanjima-The making of an insurgent,   prisjećajući se života u Rijeci spominje  popodnevni five’o’clock melange u Grandu i svoje susrete s Hrvatima. La Guardija piše o drugom elementu hrvatske trojne zajednice na Rijeci „najnundzipcigerima“, dragim mu  „Jelačićevcima“. Radilo se o 79. pješačkoj pukovniji baruna Josipa Jelačića čije se zapovjedništvo nalazilo u Otočcu, a u Rijeci je uvijek bila stacionirana jedna stanija. Činili su je domaći vojnici iz Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Like.

Fiorello La Guardija  uredovao je vis-a-vis Granda u kancelariji konzulata na početku Korzu, gdje su mu 17. studenoga 1949. prijatelji i štovatelji podigli spomen ploču (prvu!).

Jednom prigodom tridesetih godina XX.stoljeća La Guardija, tada već gradonačelnik New Yorka u susretu s jugoslavenskim konzulom, u duhu politike Novog kursa poručuje: Pozdravite mi Srbe, Hrvate i moje drage Dalmatince i recite im da se slažu i drže čvrsto jedni uz druge jer je tako mnogo bolje. Volio je temperamentne Dalmatince, volio je ljude poput Supila.  Spomenimo da je Jako Supilo, mlađi brat Franov povremeno  igrao nogomet za Club Atletico Fiumano , baš kao i  Fiorello La Guardia.

Premda su bili svi protiv svih, nije bilo slučaja poput tršćanskog „Caffe Chiozza“ koji je često bio pozornicom  talijanskih iredentističkih  manifetsacija. No, na vijest o objavi rata Kraljevine Italije Habsburškoj monarhiji u svibnju 1915. austrijske oružničke i redarstrvene vlasti su kavanu sravnile sa zemljom.

Protivno tršćanskom slučaju u Rijeci nalazimo slučaj kada urednik Novoga lista Frano Supilo često napada  vođu riječkih autonomista Riccarda Zanellu (1875.-1959.), iznoseći o njemu sasvim neistinite stvari, premda je Riccardo Zanella ishodio za Frana Supila stalni boravak u Rijeci i ugarsko državljanstvo, jer je Supilo kao Dalmatinac imao austrijsko.

No ipak, Supilo je gotovo svakoga dana sjedio za istim stolom sa Zanellom u Caffe Fiume poznatom stjecištu simpazitera autonomne stranke. Šalili su se i smijali poput najboljih prijatelja. To je odgovaralo duhu vremena i grada kakvim  je nekoć bila Rijeka.

Supilo i Zanella susreli su se posljednji put 1916. godine Italiji u političkoj emigraciji gdje su obojica agitirali, svaki za svoju stvar! Susret je bio prijateljski, premda je protiv Supila i „Jugoslavenskog odbora“ pokrenuta hajka pod pokroviteljstvom iredentističke udruge „Dante Alighieri“. Predvoditelji ove antisupilovske kampanje bili su dobro znani riječki iredentisti Icillio Bacci i Armando Hodnig. Riccardo Zanella se u svom članku „Italijani i Jugoslaveni za vreme rata“ objavljenom 1925. u zagrebačkoj „Novoj Evropi“,  ograđuje od objeda koje je „dvojac“ iznio na račun Supila.

„…Svi će sokolovi za te život dati!!!“

„…Kad   su   nakon   velebnoga slavlja sokolskoga sleta u Zagrebu, koje smo opisali u prošastom broju, dalmatinski, češki i poljski „sokoli” došli 4. pr. mj. na Rieku, da učine izlet u Hrvatsko primorje i Dalmaciju, sakupila se rulja riečke fakinaže, da demon­strira protiv Hrvata i njihovoj dragoj braći Slavenima. Iz novina je poznato, kako se je talijanska fakinaža poniela sramotno i „kulturnih” ljudi nedostojno. Hrvati su mirno trpili sve porugljive dovike, ali kad im je pogana ruka htjela skinuti svetu hrvatsku zastavu, onda su im vratili  milo za drago i to ljudski, kako su to i zaslužili. Ciela Rieka i Sušak, sve bijaše uzbudjeno, te su oblasti morale pozvati i vojsku u pomoć, da čuva na Sušaku Hrvate. Mi vidimo na slikama, koje donosimo, kako se i vojnički kordon i oblastnici na Sušaku i na mostu preko Rječine spriečili Hrvatima, da provale preko mosta na Rieku, — dočim su Talijani radili na Rieci što ih je bilo volja! Nemiri su ugu­šeni bojkotom na Talijane. (Prosvjeta, Zagreb 1906.,br.20 str. 647)

Obrnuto proporcionalno rastu hrvatske samosvijesti na Rijeci,  „cittadini italiani di Fiume“ osjećali su se ugroženima te su kao povod za osnivanje iredentističke organizacije „Giovine Fiume“ naveli buđenje hrvatskog nacionalnog osjećaja, (oni to nazvaše „nazionalismo slavo“). Doista, Konferencija na kojoj je donesena Riječka rezolucija održana je 2. i 3. listopada 1905. , a „Giovine Fiume“ je osnovana  8. listopada.

I dok je je „Giovine Fiume“ nastojala djelovati u okviru kulture i sporta, prigoda za izravnu i konkretnu akciju pokazala im se u rujnu 1906. nakon Svesokolskog sleta u Zagrebu.

Pripadnost „Sokolu“ u to vrijeme nije bilo puki trening  u sportskom klubu.  Naime, promovirajući sveslavensku solidarnost i uzajamnu pomoć unutar pojedinih nacija „Sokol“ je stvorio kult da se kroz iste odore, iste vježbe,iste rituale iskaže pripadnost istoj nacionalnoj zajednici. Bio je to put kojim su kročili naraštaji primorskih Hrvata ne bi li i na taj način iskazali moralnu obavezu prema obrani nacionalnih interesa i domoljublju.

„Sokolaš“ je bio sinonim borbe za nacionalnu stvar. Dakako, hrvatsku. Ukratko, raditi tjelovježbu značilo je stvarati naciju, što i jest jedno od najvećih dostignuća devetnaestog stoljeća. Primjerice „Giovine Fiume“, evidentno iredentistička organizacija imala je odjel za „calcio fiorentino“, baš kao što su Irci opirući se engleskoj invaziji „footbala“ stvorili svoj „Gaelic football“, igrajući i rukama, da bi pokazali da oni nisu nimalo nalik mrskim im Englezima. 

Domaći Sokoli su pratnji Dalmatinaca, Poljaka i Čeha su ponosno i prkosno promarširali svojom Rijekom izazvavši reakciju isprovociranih Talijana. Sve se završilo u velikim nemirima koje je vojska smirila. Tom prigodom je stradao Jako Supilo. Taj događaj zgodno je opisao Nedjeljko Fabrio u romanu „Vježbanje života“. Talijanski tisak je uvelike pisao o maltretiranju i zlostavljanju Talijana na Sušaku, te da su po neredima na Rijeci barbari Hrvati devastirali grobove Talijana na Trsatu!

 „La Voce del popolo“ nemilice je napadao  : „…Opet je dakle surova i divlja barbarska hrvatska rasa napala  mirno talijansko građanstvo grada Rijeke.“

ELITA NA KORZU

Premda je uvriježeno mišljenje da je „Narodna čitaonica riečka“ središte političkog i kulturnog djelovanja riječkih Hrvata. U stvarnosti to baš i nije bilo tako. Prema društvenom redu i pravilima kućnog odgoja Supilova doba, niži svijet, nije imamo  pristup u zgradu na Korzu kbr. 24.

Domaći rodoljubi, razni domoljubni ugledni trgovci, bankari, brodari, industrijalci i pomorci stvorili su sebi na samom Korzu elitistčki krug za kartanje, ćakulanje i zimske priredbe na kojima se više čulo talijanski, mađarski i njemački nego hrvatski jezik. Za puk je ipak bila Hrvatska čitaonica na Trsatu, pjevačko društvo Primorski Hrvat, Jadranska vila, Primorski sokol na Sušaku…

Evo kako je to Supilo rastumačio legendarnom Antunu Gustavu Matošu (1873.-1914.):

„Riječka politika je obično nasilje kako mi u podužem razgovoru reče i najkompetentniji poznavalac, urednik riječkog Novog lista, gosp. Supilo na našoj šetnji što i nehotice imađaše karakter interviewa.

– Vi vičete – reče mi otprilike g. Supilo – na riječke „kukuruzne špekulante“, an riječke hrvatske kapitaliste, zaboravljajući, da su to trgovci i da bi kao trgovci redom propali, stupivši na Rijeci. Otvoreno proti Mađarima. U Trstu oblast u poslovnim stvarima ne pita za političko mišljenje poslovnih ljudi. Ovdje je obratno. Izrazit Hrvat kao trgovac imao bi vječnog natezanja sa carinom, uskratila bi mu se državna spremišta, – u kratko: vlast bi ga tako dugo šikanirala dok ga ne bi kao poslovnog čovjeka sasvim onemogućila na riječkom tržištu. U takvim prilikama je oportunizam jedini oblik naše ovdašnje politike. Rijeku treba ekonomski osovjiti, kada je već tu samo ekonomski način borbe izvediv. Napadajima na hrvatske bogataše na Rijeci se njihov položaj tek oslabljuje, a nacionalni indiferentiste među njima se tako ojačavaju. Nije li bolje da riječkim trgom dominira hrvatska, ma i oportunistička financijska oligarhija, no da na njenim ruševinama zavladaju importirani židovski peštanski kapitaliste, koji ne bi dali hrvatskom življu ni onoliko zarade, koliko ima kod Ungaro-Croate?“

(A.G. Matoš , „Iz Primorja“, Obzor, br 39. od 9.veljače 1913.)

FUŽINSKA ILUMINACIJA

„Svake nedjelje Supilo je bio gost na ručku u obitelji Ružić. Kad su Ružićevi boravili u svom ljetnikovcu u Fužinama, Supilo ih je tamo posjećivao. Sate je provo­dio igrajući se s djecom. Jednom prilikom priredio je u Fužinama bakljadu. Bilo je to 18. kolovoza. Domaćica Jelena Ružić imala je rođendan. Šupilo je donio rakete i ispucavao ih pomoću svog ključa od redakcije, koji je bio neuobičajeno velik. Njegovoj razdraganosti pridru­žili su se i ostali, pa su rasvijetlili prozore.

Ta svečanost upala je u oči i tadašnjem gradonačel­niku Rijeke Valenčiću, ( Antonio de Vallentsits 1829.-1902. op.a) koji je sa svojom obitelji ljeto­vao u seljačkoj kući, tačno preko puta. Najednom su iz Ružićeve kuće članovi obitelji ugledali iluminaciju kod Valenčića — i iznenadili se. No, nesporazum je razjaš­njen. Istoga dana bio je i rođendan Franza Josefa pa je gradonačelnik mislio da Ružićevi i Šupilo slave carev rođendan. Logično, nije mogao dopustiti da Šupilo bu­de odaniji caru od njega!“ (  Duša Pavešić, Novi list 3.prosina 1970.)

MAGARAC S UČKE — KOALICIJA

„Svoje slobodno vrijeme Šupilo je provodio u priro­di, na kupanju, u šetnji ruku pod ruku s majkom, koju je obožavao. Omiljeno izletište bilo mu je Učka. Tada se polazilo na Učku vlakom do Matulja, a odatle pješice. S Učke se silazilo stubama do Ike. Budući da je na Učki

bio češći gost, na zidu u gostionici bila je njegova slika. Bečanin Adriani,(?-1944. op.a) koji je držao gostionicu i za koga se tvrdilo da je nezakoniti sin nadvojvode, tražio je od svo­jih poznatih gostiju sliku, i tako mu je i Šupilo morao dati svoju. Ali, posebno draga slika Supilu s Učke bila je jedna njegova fotografija na magarcu. Svojim prija­teljima je ovako komentirao: »Vidiš, ta slika je — politi­ka. Magarac je kaolicija, a ja sam je zajahao.“ (  Duša Pavešić, Novi list 2.prosinca 1970.)

EPILOG

Tako je riječka hrvatska trojna zajednica povratila nadu u opstanak Hrvata na ovim prostorima.

Kao dokaz možemo citirati službenu mađarsku stastitiku iz 1913.

Hrvati u Rijeci imaju dva dnevna lista sa zavidnom nakladom od 11.000 primjeraka i to; Riječki „Novi list“ 6.000, Riječke Novine 5.000 primjeraka. Uz ove listove u Rijeci nalazimo „Il Popolo“ nezavisni list u 5.500 primjeraka, „La Voce del Popolo“, glasilo Zanelline frakcije u 2.000 primjeraka, „La Bilancia“, list radikalnih talijanskih liberala u 1000 primjeraka, „Il Giornale“ mađarofilski list u 300 primjeraka, „A Tengerpart“ mađarski vladin list u 800 primejarka i „Fiumei Estilap“ mađarski dnevnik u 300  primjeraka.

Sarajevski atentat i pogibija Franje Ferdinanda, ultimatum i početka Prvog svjetskog rata likvidirali su Riječki novi list. Posljednji broj je izašao 19.prosinca 1915.

Uskoro će nestati sa Rijeke „svietla kruna“ i  Mađari, ali i „najnundzipcigeri“ i  hrvatska crkva.  

O nedaćama

“Sinoć pokazali riečki plaćenici najbolje svoju miroljubivost naspram Hrvatom na Rieci. Prolazeć ulicami, uz kanibalsku viku razlupaše prozore na hrvat, ‘čitaonici’, te htiedoše isto divljačtvo počiniti i na stanu odv. g. Barčića. Nu pošto su na prozorih bile rebrenice to kamenje nemože oštetiti stakla. Policija gradska, prem je ima dosta nije ni blizu se pokazala, dapače med izgrednici bio je jedan od viših policiotah. Uz takovu sigurnost nije ni život Hrvatah siguran pred onom prostotom, koja opojena za neznatnu plaću iz busije je kadra navaliti i ubiti čovjeka. Sudeć po grožnjah ovi neredi budu se i opetovati.”  Bilo je to oko jedanaest uvečer, 25. lipnja. Vikali su na sva grla: Eljen, Abbasso la ‘Sloboda’, Abbasso la Croazia, Morte ai Croati, Abbasso Lukanović. Udaljili su se tek pošto im je ‘assessore municipale’ Lettis blago naredio: “Ragazzi per questa sera il divertimento e finito.”

Istaknuta fotografija: Frano Supilo i Viktor Ružić na Učki 1908.

Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56