Vozeći se, krajem prošle godine, centrom grada naletjela sam na Teu. U moru radio stanica i svakakvih čudesa usidrio me Tein postojan i mekan glas u rečenicama koje je čitala iz tek objavljene knjige „Strvinari starog svijeta”. Divan trenutak.
Tea Tulić rođena je u Rijeci gdje je i odrastala, u centru. Za grad kaže da je njena ishodišna točka, u njemu je u mislima dok piše, šeće njegovim ulicama, ispija kavu u riječkim kafićima i razgovara s ljudima.
Radovi su joj objavljivani u različitim domaćim i inozemnim književnim i kulturnim časopisima. 2011. osvaja Prozak, književnu nagradu za najbolji rukopis mladog autora, što rezultira objavljivanjem njezine prve knjige, fragmentarnog romana „Kosa posvuda”, čiji se engleski prijevod našao u polufinalu nagrade EBRD Literature Prize i Warwick Prize for Woman inTranslation. Tein drugi roman „ Maksimum jata” objavljen 2017. našao se u širem izboru za nagradu Tportala za roman godine. Djela Tee Tulić obilježena su karakterističnim spojem poetike i sirove emocionalne dubine, a dobila su kritičko priznanje kako kod kuće, tako i u inozemstvu.
Članica je neformalne riječke književne skupine RiLit, a 2014., u suradnji s kolegom iz Ri Lita Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri, objavljuje spoken word album „Albumče” na Bandcampu.
Upravo su Ri Lit i Noć velikog čitanja vol.9 bili povod našem virtualnom razgovoru.
Tea pozdrav i hvala ti na vremenu!
Kao književnica i autorica kratkih priča, smatraš li jedan oblik pisanja izazovnijim ili nagrađujućim od drugog i zašto?
Pronašla sam se u hibridnoj formi, u poetskoj prozi. Koliko god plivala u njoj, i dalje mi je jednako izazovna i nagrađujuća. To ide jedno s drugim. Najveći izazov mi predstavljaju teme i postavljanje likova iz kojih radnja teče. Također, tu je i pitanje kako najbolje ući u jezik da radi za ono o čemu pišem.
Osvojila si književnu nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis autorice ili autora do 35 godina za roman radnog naslova „Soba za rakove”. Taj naslov si poslije promijenila u „Kosa posvuda”? Kada odlučuješ o naslovima, kako biraš tih nekoliko riječi koje bi trebale predstavljati ono unutar korica?
Tijekom stvaranja, svaki moj rukopis ima neki radni naslov pa pričekam da mi se onaj definitivni ukaže po putu. Naslove za drugu i treću knjigu sam tako pronašla. Naslovu prve knjige kumovao je moj urednik Kruno Lokotar. Naslov Strvinari starog svijeta stigao je u zadnji čas. Naslovi mi ne dođu dok sjedim i intenzivno razmišljam o njima, već upravo onda kad im se najmanje nadam – prilikom istraživanja za građu romana. Što se tiče radnih naslova, kod njih odmah znam da nisu oni pravi jer najčešće ne odražavaju knjigu čvrsto, nemaju tu energiju. Volim intrigantne naslove, ali da su opet jednostavni i pamtljivi. Ako pritom stvaraju i neku mentalnu sliku, to je to.
U svojim djelima pišeš o obitelji, odnosima, klasi, egzistenciji, pojedincima na periferiji društva. Precizna si u pisanju, a bitno ti je i ono nenapisano. Kako pristupaš istraživanju dubokih emocionalnih i psiholoških aspekata likova u svojim pričama?
Nenapisano je bitno jer imam potrebu ostaviti „bijeli prostor” za čitatelje i čitateljice, za njihove misli i doživljaje. Još od malena sa zanimanjem promatram ljude oko sebe i samu sebe. Pokušavam razumjeti ljudske postupke, kompleksnost našeg bivanja. Pisanjem dodatno ulazim u stanje intrigiranosti i fasciniranosti svim onim što je ljudsko. Čitam i literaturu iz psihologije i filozofije. Zanima me velika siva zona u kojoj se naši životi odvijaju, sve te proturječnosti u nama. Ponekad je dovoljno i samo ljude promatrati i zapisati ono površinsko što vidimo, ono što nam ljudi pokazuju, bez donošenja ikakvog našeg suda, da bi nam se u zapisanome otvorio čitav svijet misli o nama kao ljudima. Naravno, ja idem i dalje od tog imaginarnog i intuitivnog pa puno istražujem kad pišem o onome o čemu imam tanje znanje, kao i onome što već dobro poznajem iz vlastitog iskustva. To učenje nikad ne prestaje.
Što misliš o terminima ženska književnost i nezavisna scena?
Ovdje bih radije spomenula termin žensko pismo koji se mnogima čini suvišnim jer nikad nismo imali termin muško pismo. Ali žensko pismo ima svoj kontekst, važno značenje u povijesti književnosti i u teoriji. Taj termin je nastao još sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ključan je za osvještavanje i poimanje ženskog iskustva u životu i književnosti.
Kao što postoji nešto što smatramo univerzalnim ljudskim iskustvom, tako postoji i specifično žensko iskustvo koje je tjelesno, psihološko i društveno, a koje u književnosti (i ne samo u književnosti) jako dugo nije imalo mjesto, barem ne iz autentične ženske perspektive. Čitali
smo o ljudskim iskustvima gotovo isključivo iz muške perspektive. Ta perspektiva se uzimala kao opća, stoga nemamo termin muško pismo. Žensko pismo karakterizira upravo osviješteno ispisivanje ženskog iskustva u patrijarhalnom društvu. Ono nije slučajno i treba prestati banalizirati taj termin. Napisano je dosta stručne literature o tome.
Što se tiče ovog drugog termina, ako govorimo o nezavisnoj kulturnoj sceni, on najbolje opisuje scenu i kulturu koja nije institucionalna. Ali i pomalo nesretno kad shvatimo da je ta scena uglavnom financijski zavisna od institucija. To je tako i svakako ne bi valjalo da je prepuštena vjetrometini kapitalizma. Kulturna politika jedne države kroji se i odozdo i odozgo.
Kako bi opisala riječku i hrvatsku književnu scenu i sebe unutar nje?
Uzbudljivom! Lokalno i na razini države, produkcija je bogata, tematski i stilski raznovrsna. U protekle dvije godine objavljeni su kvalitetni, vrlo zapaženi naslovi naših sugrađana i sugrađanki: Igora Beleša, Envera Krivca, Dunje Matić, Dore Šustić, Zorana Žmirića, Eve Simčić.
Ako sam nekoga u ovom trenutku zaboravila, neka mi oprosti. Što se tiče poezije, svakako bih preporučila i nove zbirke pjesama: Marije Andrijašević, Marka Pogačara i Katje Grcić. Ne bih opisivala samu sebe unutar lokalne ili nacionalne scene, to ostavljam drugima. Možda mogu
samo reći kako osjećam da imam neko svoje mjesto.
Kako je počela tvoja priča s Ri Litom te na koji način je utjecala na riječku scenu, a kako na tebe?
U Ri Lit-u sam od samog početka, od naše prve Noći velikog čitanja, pa sve do danas pozitivno začuđena i fascinirana konstantno velikim odazivom publike. Ja sam se na prvi Vavin poziv odmah odazvala zato što ga cijenim i volim kao čovjeka i umjetnika. Zato što je to, uz potrebu
da se našem gradu ponudi sadržaj kroz jedan jači književni događaj, otpočetka jedna prijateljska priča. Ta manifestacija i naša okupljanja i druženja izvan nje su doprinijela osjećaju zajedništva među nama. Pisanje je vrlo samotnjački proces pa nam takvo povezivanje puno
znači. Mi se međusobno podupiremo, a to stvara odličnu motivaciju za daljnji rad. Pisala bih i objavljivala i da nije Ri Lit-a, ali ovako je puno, puno ljepše. Smatram da Ri Lit može djelovati poticajno i na one koji nas tek prate, a i sami žele pisati i objavljivati.
Je li Ri Lit kumovao nekim suradnjama s drugim književnicima, primjerice na suradnju koja se dogodila na spoken word albumu naziva Albumče ?
Albumče je nastalo malo prije Ri Lita, dok sam ja boravila na književnoj stipendiji u Beogradu. Enver Krivac i ja se poznajemo još iz doba Katapulta. Upravo je Katapult za neke od nas bila prva platforma za književno povezivanje. Ta udruga u Rijeci je djelovala između 2006. i 2013.
godine. Tamo smo organizirali književne događaje, radionice pisanja, objavljivali knjige, učili se uredništvu, lekturi… Eto, kako se nešto ugasi, tako nešto novo i osvane. Nakon Katapulta – Ri Lit.
Albumče je za sada jedina takva moja suradnja s nekim tko je i član Ri Lit-a.
Htjela sam te pitati za trenutne i buduće projekte, no hajdemo izbjeći taj termin. Rekla si da, kada radiš na nečemu, ili to osjećaš ili ne, te da imaš volje, srce i prave ljude. Ako želiš, reci nam gdje si sada, na čemu radiš i je li možda i neka nova suradnja na vidiku?
Sad sam svugdje. Otkad sam objavila novu knjigu dosta vremena provodim na putu, imam predstavljanja knjige kao i neke druge angažmane. Pomalo sam već i iscrpljena. Zbog svega toga trenutno se ne uspijevam posvetiti novom rukopisu, makar u mislima. Imam osnovnu ideju, čak i naslov. Veselim se toj novoj avanturi, iako znam da mi opet slijedi period izolacije, nesigurnosti pa i zbunjenosti u javnom prostoru. Pisanje je intenzivan rad, traži veliku predanost. Zato mi dobro dođu veće pauze od rada na nekoj knjizi, vrijeme za akumulaciju i kontemplaciju. Što se tiče novih, potencijalnih suradnji, pričekala bih s najavama.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Razgovor s Milanom Zagorcem možete pročitati na sljedećoj poveznici.
