DRAWINGS AGAINST METHOD – SHORT CUTS – MIXED MEDIA

IN OPEN CIRCLE GALLERY OK, RIJEKA, JANUARY 12, 2024

Polazeći od iskonskih starokineskih i modernih dadaističko–anarhoidnih pojmova „crteža” i „crtanja” u jesen davne 2001. započeo sam pisati svoj Predgovor za 15. međunarodnu izložbu crteža – „Crtež nasuprot metodi”, „Drawing Against Method” (MG-MMSU, Rijeka, 28. studenog 2001.–28. veljače 2002.), uputivši publiku, čitateljice, čitatelje, na jedno potresno sjećanje odnosno ispovijest velikog pisca i zanimljivog „crtača” i istraživača leptira – Vladimira Nabokova: „Prvi otkucaj Lolitina bila osjetio sam u Parizu, potkraj 1939. ili 1940. dok sam ležao shrvan jakim napadom međurebrene neuralgije. Koliko se sjećam, prvotni srh nadahnuća bio je na neki način potstaknut novinskim člankom o majmunu u pariškom zoološkom vrtu, koji je, pošto mu se neki znanstvenik više mjeseci umiljavao, napokon proizveo prvi crtež što ga je ikada nacrtala jedna životinja: kroki je prikazivao rešetke kaveza tog jadnog stvorenja./…/”(izvor: Vladimir Nabokov, „L’Affaire Lolita”, 1957 – „The Enchanter”, 1986 – „Čarobnjak”, Autorova bilješka, Zagreb, 2000., str. IX).

Svrha gornjeg citata – Nabokova i vlastitih misli o tome davnog listopada 2001. nije u tome da veličam Pariz kao stari, prošlostoljetni art centar svijeta već da odmah u uvodu, u formi „motto”-a, slikovito ocrtam jedno od virtualnih izvorišta (lat.: origo) fenomena zvanog u nas „crtežom” (eng.: drawing).

Što li je, u stvari, potstaklo „prvotni srh nadahnuća” u tog nevoljnog „crtača” (Majmuna), te u Nabokova, i kao pisca i kao crtača i otkrivača Lolite, slavne „leptirice” (Nabokovljev leptir, vrsta)?

To je pitanje. Bilo i ostalo.

Naime, i starokineski mudraci i jedan Derrida* (O gramatologiji), a u svakom pogledu i stari „pas”, pardon, „kinik ”Diogen iz Sinope (Diogenes The Cynic), s pravom bi osporili brzopleti Novinarev zaključak da je taj famozni Majmun bio autor „prvog crteža što ga je ikada nacrtala jedna životinja” (kako prenosi tu tezu Nabokov)! „Crtež”, „tragovi”, „pismo”, „Razlika“ („La Differance”) i „rad razlike” prethode čak i tom veoma inspirativnom „majmunovom” crtežu na koji upućuju Novina (-r/-ka?) i Nabokov.

U svom kapitalnom djelu „O gramatologiji” („De la grammatologie”, 1967) francuski poststrukturalistički filozof Jacques Derrida itekako solidno argumentirano podvrgava kritici/dekonstrukciji uobičajeni – krajnje ograničavajući, etnocentristički i isključiv pojam o pismu, tragu, a tako i –„crtežu”. U tu svrhu upućuje na razumijevanje koncepcija i praksi drugih naroda/kultura/tradicija, primjerice Nambikwara – Indijanaca (čiji izraz „iekariukedjutu” nipošto nije identičan s našim „crtežom”, što ne znači da je uži ili „lošiji”! ), a posebno Kineza. Kao nit vodilju pri percepciji i razumijevanju različitih koncepcija crteža ne bi bilo loše uzeti barem u obzir Derrida-ov stav da se podjednako dobro koliko i riječ „crtež” može, teorijski mišljeno, rabiti riječi koje kažu „grepsti”, „urezati”, „oguliti”, „zasjeći”, „ucrtati”, „utisnuti” i tako dalje („tetovirati”, na primjer, izvesti „pirsing”!): „kao da u svojoj metaforičkoj jezgri „pisati” znači nešto drugo”.

„Valja li zaključiti da su Kinezi narod bez pisma, ako riječ WEN označava mnogo toga drugog nego pismo u užem smislu?“ (Derrida). Kao što kaže Gernet: Riječ WEN znači skup obilježja, obično u značenju pisma. Ona ulazi u pore kamenja i drveća, u zviježđa, predstavljena crtovljem koje povezuje zvijezde, u tragove ptičjih nogu i četveronožaca na tlu/KINESKA TRADICIJA DRŽI DA JE ZAMJEĆIVANJE OVIH TRAGOVA SUGERIRALO IZUM PISMA (istaknuo: B.C., „Kinik”), u tetoviranje ili na primjer u crteže koji ukrašavaju oklop kornjače („Kornjača je mudra – kaže jedan stari tekst – to jest obdarena magijsko – religioznom sposobnošću – jer ona na svojim leđima ima „CRTEŽE” (WEN). Riječ WEN je, u širem smislu, označila književnost i uljudnost u običajima. Njeni su antonimi riječ WU (ratnik, vojnik) i ZHI (sirova materija, još neobrađena i neukrašena)/… /”. Toliko, zasad, o tim činjenicama, mislima, riječima iz davnih vremena (iz prošlih i s početka trećeg tisućljeća). Ususret skoroj izložbi posvećenoj „WEN” – u značenju „pisma” odnosno „crteža”, traga, „znakova pokraj puta” (vidi: Ivo Andrić). Pripreme su u tijeku.

U međuvremenu i u „interzoni” (vidi: W.S. Burroughs) pratimo kako Vlast s institucijama „pravi majmune/-ice”, očito, vidljivo i nevidljivo, eksplicitno/implicitno, manje – više, u nas i u inozemstvu. Dok građani (ne-)pokorni, da ne bi ispali – „nepodobni” (ne daj Bože!), izigravaju „Tri majmuna” kao da ništa niti vide niti čuju niti imaju za reći u smislu „anticipacije krize” postupanja s ustanovama i upravljanja i ravnanja njima.

Nema na fasadi/-ama, niti u pozadini (neuređenoj, naravno, i dalje!) već dulje vremena famoznog PUN MI JE K…. (T. Gotovac), pravog KINIČKOG uratka, koji je uvelike obilježio stilsku epohu 2017. – 2021. (uoči i tijekom EPK Rijeka 2020). Niti borbenog poziva/usklika: BUDIMO BENČIĆ. Sve su pokrile magle, plime, paprati i šaš…Slušajmo INDEXE, BULDOŽER (NOVO VRIJEME)! U ove siječanjske post-blagdanske („postraumatski” – stresne) dane/noći. Može i Franka Zappu, recimo „Pingvina u kavezu”. Crtajmo – REŠETKE. Raster. (vidi: Majmun!). Čitajmo Kafku, Umjetnika u gladovanju. Gledajmo domaći classic na Klasik TV: „Živi bili pa vidjeli”!

Sretna nam i berićetna 2024.!

Branko Cerovac