Tijelo kao interpersonalni, a ne intrapersonalni medij

Galerija Pasaž ove je godine otvorila vrata izložbi “Wiki i Sylwia” poljske fotografkinje Joanne Watale. Projekt se održava u sklopu programa “Ogledi u vizualnom”, a gledatelji će rad umjetnice imati priliku pomno promatrati od 18. do 30. rujna.

Njezina životna priča započinje rođenjem u Wroclawu 1969. godine kada je Poljska imala velikih gospodarskih problema te su siromaštvo i glad bili dio ljudske svakodnevice. Unatoč tome što je željela pohađati školu gdje bi se naučila baviti fotografskim zanatom, morala je odabrati praktičnost i sigurnost medicine te je tako postala anesteziologinjom. Njezinu ljubav prema vizualnom mediju ponovno je rasplamsao jedan novinar koji ju je, vidjevši njene slike s odmora, nazvao “nebrušenim dijamantom” koji će svoj pun sjaj i potencijal ostvariti naobrazbom. Te je riječi iskoristila kao poticaj te je tako u dobi od 49 godina krenula u dvogodišnju školu u Wrocławu, koju je i završila. Svoj je put nastavila na češkom Sveučilištu u Opavi, Institutu za kreativnu fotografiju koji se, prema riječima Poljakinje, smatra jednom od najprestižnijih škola za tu vrstu umjetnosti.  

Što se tiče početaka svoje strasti prema slikanju fotoaparatom, ona navodi svog oca i trenutke gdje su  bili u kupaonici s upaljenim crvenim svjetlom pod kojim se pred njenim očima odvijala magija. Također, spominje kako su je roditelji u dobi od 10 godina poslali u kamp s 40 zlota odnosno 10 eura koji su joj trebali poslužiti za sladoled ili piće, a ona je još kao mala djevojčica odmah investirala u svoju prvu kameru, plastični AMI 66, koji se još uvijek nalazi u njezinom posjedu.  

Oživljavanje umijeća kamerom donijelo je sa sobom objavljivanje knjige “Wiki i Sylwia” u Francuskoj 2020., prvu samostalnu ekshibiciju 2021. u poljskom Książu pod nazivom “Oblici ljepote”, u slovačkoj Bratislavi  projekt “Tvar v tvari ” gdje su bile prikazane osobe kojima je za pomoć pri disanju bio potreban respirator, a u Olomucu je tijekom travnja 2024. predstavila svoje stvaralaštvo pod nazivom “Paralelni svijet” koje je govorilo o djeci s bolešću i invaliditetom te njihovim suočavanjem sa svakodnevnim životom. 

Kreacija po kojoj se, ipak, istaknula je “Sylwia i Wiki”. Ona simbolizira prihvaćanje i savršenost u nesavršenosti. U njoj su se ispreplele Joannine dvije ljubavi, medicina i fotkanje. 

Navela je da su obje žene, po kojima je ovaj izričaj dobio ime, puno više od modela i njihovog izgleda što se predstavlja u njihovom karakteru jer su obje bile spremne skinuti odjeću i u punoj prirodnosti stati pred leću svjesne onoga što bi ljudi mogli reći o njima. Bitno je napomenuti da nas je, unatoč tome što se trudila povratiti svoje zdravlje i snagu te dobiti na kilaži, Wiki zauvijek napustila krajem trećeg mjeseca 2023., no njezin doprinos će uvijek živjeti u ovom hvalevrijednom stvaralaštvu.

Iako je u komentarima znala biti optuživana za iskorištavanje djevojaka kojima je potrebna pomoć i promociju poremećaja u prehrani, vizualna umjetnica svojim djelovanjem želi poručiti upravo suprotno, a to je nikad se ne predati društvenim normama koje nastoji utisnuti u jedan kalup kao i prihvatiti drukčije. U razgovoru s novinarkom Annom Jastrzębskom, koja ju je upitala bi li zbog medicinske pozadine reagirala na nekoga tko si nastoji oštetiti tijelo, komentirala je da bi tu osobu pokušala spriječiti ukoliko se radi o adolescentu. Podijelila je priču o prijateljici svoje tada osamnaestogodišnje kćeri koja je razvila anoreksiju i čija ju je majka pitala ukoliko bi joj mogla predložiti ginekologa jer je njezina kći imala menstrualnih problema. Ona je gospođi objasnila da njezinoj kćeri treba psihijatar i tek nakon nekoliko mjeseci, majka prijateljice je shvatila stanje u kojem se njezino dijete nalazi. No, da je riječ o odrasloj osobi koja je svjesna svojih postupaka i ima slobodnu volju, navela je kako ona ne bi mogla djelovati.

Može se uočiti kako se u procesu oblikovanja svog umijeća vodila empatijom, sviješću i realizmom koji su udahnuli život neklasičnom aktu.

Detalje o programu unutar kojeg se održala ova izložba, suradnji, procesu organizacije i cilju događaja podijelio je voditelj galerije, Ivica Nikolac. 

„“Ogledi u vizualnom“ su moj autorski projekt kojeg sam prvi put ove godine prijavio na sufinanciranje za javne potrebe Gradu Rijeci s namjerom da riječkoj publici predstavim drukčije estetike, ne samo u fotografiji, nego i općenito u umjetnosti tako da smo ovdje imali dvije slikarske odnosno kiparske izložbe i naravno fotografske jer je ovo pretežito fotografska galerija. Polazište je bilo pokazati ono što se inače u Rijeci ne može vidjeti tako često i to na način da predstavimo jednog riječkog ili hrvatskog autora i jednog autora iz inozemstva. Ovo je šesta po redu izložba, imat ćemo još dvije, jednu novosadsku umjetnicu i jednu riječku do kraja godine. A za iduću godinu pripremamo nešto još luđe. 

Mi smo u programu za ovu godinu predložili osam izložbi s time što smo dobili novac za relativno pet. Međutim, ja sam se stegnuo koliko god sam mogao da održim šest, no organizirat ćemo svih osam. Otpala nam je jedna izložba gdje smo trebali imati jednog splitskog autora koji nije mogao doći iz osobnih razloga. I onda sam tražio zamjenu i naletio na slike Wiki i Sylwie. Kontaktirao sam Joannu  i rekao da bismo joj napravili izložbu u Rijeci. Ona je mislila doći u sedmom mjesecu, ali nije bilo slobodnih termina. Rekao sam da joj mogu dati termin u devetom mjesecu i ona je direktnim letom došla iz Wrocłava. Poslala je fotografije ranije, mi smo napravili prostor, tiskali katalog i mislim da ćemo ovom izložbom postići drugu estetiku ženskog tijela od onog klasičnog gdje se gleda akt. Ovdje, osim akta, ima jedan drukčiji pristup estetici, a to je estetika tijela koje pati. Mislim da će svatko tko dođe na izložbu shvatiti što je Joanna Watala htjela reći i ono što smo mi htjeli reći time što smo ju doveli.“

Više o fotografkinji i njezinom ciklusu radova te poruci iznijela je kustosica i povjesničarka umjetnosti, Katarina Podobnik. 

„Fotografkinja Watala je došla po pozivu Ivice Nikolca, voditelja galerije “Pasaž”. Ono što je zanimljivo iz same biografije autorice jest što ona po svojoj struci nije akademski obrazovani umjetnik, već je anesteziologinja; dakle fenomen Sylwie i Wiki se sagledava iz medicinske struke, odnosno kroz biološku medicinsku sferu pretilosti i anoreksije. Tu bih se teorijski nadovezala da ona ima uporište iz 60-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme drugog vala feminizma kada se tijelo zapravo pretendira pokazati kao sredstvo na koje se prelama ta čitava moć i kojim se vlada i kojem se nameće standard. Problem pretilosti i prvenstveno izgladnjivanja promatra se kroz estetiku. Ono na što se ovom izložbom želi ukazati jest da pitanje odbijanja hrane ili prekomjernog jedenja nije isključivo izbor subjekta, već je rezultat puno šire konstalacije, začaranijih i zamršenijih odnosa moći i da je zapravo ono kao takvo uvjetovalo da dođe do jednog takvog fenomena. To se ne može gledati kao estetski odabir, već kao činjenica. U tom vidu i umjetnica poziva na šire razumijevanje i prihvaćanje raznolikosti koja je prikazana kroz subjekt Sylwie i Wiki.”

Nekoliko riječi o suradnji s dvama modelima i što želi publici reći svojim radom u kratkom razgovoru rekla je i sama umjetnica.  

Kada ste i kako imali priliku upoznati svoja dva modela i kako ste počeli surađivati s njima? 

To je bilo 2020. kad smo se upoznale na radionici. Pošto volim ljude i puno sam razgovarala, stupila sam s njima u kontakt i odlučila ih fotografirati nakon te radionice. One su došle u moj studio, ja sam ih fotografirala solo, pa sam ih odlučila postaviti zajedno i ovo je bio efekt.  

Što je za Vas predstavljala kolaboracija s djevojkama?  

Željela sam prikazati ljudsko tijelo, ali kako ne volim ona savršena tako sam pokušala ne koristiti takve modele. Moja fotografija pokazuje ono što se ne vidi i htjela sam prikazati nešto drukčije. U modelima na Facebooku i Instagramu vidimo trendove kako bi ljudi trebali izgledati. Moraju biti lijepi, imati idealno lice i tijelo. Ja volim totalno drukčije tako da mi je drago što su mi odlučile pokazati svoje tijelo. 

Koju pouku želite prenijeti svojim kreacijama? 

Da prihvaćamo druge ljude koji nisu idealni ili lijepi te da ih ne osuđujemo. Značenje je da prihvatimo druge bilo da su manji, veći, lijepi ili ne, imaju ili nemaju bolest. Također, riječ je i ispitivanju nas samih, tko nam se sviđa i koga prihvaćamo.  

Izgladnjivanje i prejedanje, dvije strane medalje obojene suprotnošću, oštro i oblo utkani su u kreativni izričaj koje bi društvo trebalo iskoristiti kao ogledalo u koje će se pogledati i postati svjesno onog što jest, a ne ono što bi trebalo biti.