Gorski kotar ističe se svojom prirodnom, kulturnom i dijalektalnom raznolikošću. Nedaleko od kapitalnog Zagreba s jedne, te Rijeke s druge strane, svoj je identitet gradio po sebi znanim pravilima. Naposljetku, u svojoj je biti ostao vjeran folklornom nasljeđu, a opet dovoljno susretljiv i otvoren okolnim utjecajima. U Gorskome kotaru oduvijek se pjevalo, sviralo i plesalo, sve u cilju očuvanja kulturne baštine kraja, ali i u cilju osvješćivanja i obrazovanja nadolazeće mladeži.

U razgovoru s trojicom mladih glazbenika, nakon zajedničkog druženja i koncerta povodom glazbeno-zabavne manifestacije Mladi Mladima koja se početkom prosinca održala u Ravnoj Gori, dotakli smo se teme gorskokotarske glazbene kulture i njezine evolucije. Marina Komadinu, Frana Grenka i Franka Cuculića vežu isti počeci bavljenja glazbom, a sukladno vlastitom razvitku identiteta i glazbenog stila, razlikuju ih žanrovske putanje kojima su krenuli. Sjeli smo na obližnje klupice pored pozornice krajem večeri, dok je publika polako bila na odlasku.

Marine, ti i Franko ste sa svojim bendovima nastupili na Mladi Mladima, kada ste oformili svoj prvi bend i gdje si započeo sa sviranjem?
Marin: Flanera mi je prvi bend u kojem sviram bas-gitaru i oformili smo se oko 2012. godine kada sam imao 12 godina. Svi članovi benda proizašli su iz ravnogorskog tamburaškog orkestra HKD Gora, u to sam se društvo učlanio sa sedam godina. Tamo smo pohađali tečaj sviranja tamburice (gdje sam usporedno s time učio svirati i saksofon), no s vremenom smo se opredijelili za gitare i bas-gitare, shvatili smo da želimo rock´n´roll.

Što je vas privuklo glazbi? Jesu li to bili školski utjecaji, obiteljski…?
Fran: S glazbom sam okružen otkako znam za sebe. To se uvijek nasljeđuje obiteljski, a kod nas se uvijek nešto sviralo. Sa sedam godina krenuo sam u osnovnu glazbenu školu s gitarom kao instrumentom, koju sam potom i završio. U Gorskome kotaru je uvijek bilo rock bendova pa sam i ja sukladno time provodio vrijeme svirajući i istražujući rock i alternativne žanrove. Rock događanja su uvijek bila glavna okupljališta mladih u Gorskom, a posebno lijepa sjećanja pamtim sa Rock Potoka u Delnicama i Mladi Mladima u Ravnoj Gori.
Franko: Ja sviram od svoje devete godine kada sam kao mali preslušavao kazete Zeppelina i Aerosmitha, doma, u Mrkoplju. Kada sam čuo kako sviraju, poželio sam isto. Otac je zaslužan za to.

*Phonophobes, Greenlight Collective,* fotografija Goran Telak

Vaše je glazbeno obrazovanje potencirano od strane obitelji i škole. Marine, ti se profesionalno baviš glazbom, opiši nam ukratko svoj glazbeni razvoj, od rocka do jazza. Što te motiviralo na odabir ove profesije?
Marin: Na preporuku svoje učiteljice glazbenog u OŠ, Nedeljke Poljančić, upisao sam glazbenu školu u Karlovcu, a zatim Conservatorio di musica Giuseppe Tartini u Trstu, smjer saksofon. Već sa 14 godina znao sam da se želim ozbiljnije baviti glazbom. Tamo sam studirao klasični saksofon, no krajem studija opredijelio sam se za jazz. Osobno nisam ljubitelj jazza, no privukla me njegova kompleksnost; sviram sve žanrove glazbe, ali da bi se svirao jazz, treba uložiti godine truda, slušanja, vježbe. Osobito jazz, nije popularan žanr, kako u svijetu tako i u Gorskome kotaru. Moj cilj je zvučati drugačije pa elemente jazza koristim u sviranju ostalih žanrova bližih samoj publici (pop, rock, narodna glazba).

Slijediš li onda glazbene trendove i preferencije publike ili slijediš svoju strast pri stvaranju i sviranju u javnosti?
Marin: Ljudi poput mene kojima je glazba profesija, danas nažalost moraju svirati isključivo ono što publika traži – kako bi preživjeli. Ako publika cijeni i traži, primjerice, rock, rock bendovi će dobro živjeti. Kada bi danas došlo do pojave iznimno talentiranih bendova poput Nirvane ili GunsN‘ Rosesa, siguran sam da na sceni ne bi preživjeli mjesec dana. To je zapravo priča o glazbenom obrazovanju.
Smatram da je glazbenoj kulturi potrebna reforma u osnovnoškolskom obrazovanju i u nastavnoj izvedbi. Govorim o publici koju smatram važnijom od samih izvođača! Jer, publika je ta koja prati i procesuira, i bez nje nema niti izvođača. Bit publike leži u njenoj mogućnosti ili nemogućnosti razumijevanja onog što čuje – to je ono što presuđuje kod definiranja što je „dobra“ glazba, a što „loša.“

Franko, kako Marin teži sinergiji jazza i popa, pa i narodne glazbe, i ti si poznat po eksperimentiranju u glazbi. Sviraš u nekoliko rock bendova, ali soliraš u svome – black metal projektu Hysteria. Odakle motivacija?
Franko: U Hysteriji sam sviram, snimam sve instrumente i vokale te pišem tekstove. Razlog tome je taj što se sam najlakše snalazim u svojim idejama. Iskreno, nikad nisam razmišljao o tome da imam aktivne članove benda. Jedino kod live svirki, a u bliskoj budućnosti do toga još neće doći, upravo zato što je dosta teško na području Gorskog kotara naći ljude koji bi svirali takav stil glazbe.

Koliko je tebi bitna publika, korespondiraš li s njome ili pratiš svoj izražaj neovisno o njoj?
Franko: Ne fokusiram se na publiku, imam nekoliko rock bendova čiji je doseg publike mnogo veći (Flanera, Sultans of Pink i Compass) nego u Hysteriji. Više eksperimentiram sa zvukom i sa žanrom i radim glazbu koja je privlačna mome uhu i ukusu te ljudima koju su zaljubljenici u melankolične note black metala. U našoj zajednici dosta je mali broj takvih ljudi, to je društvo s kojim sam prije desetak godina izlazio van i slušao takav đir muzike.

U black metalu je izražen koncept mračnog, ali i prirodnog. Smatraš li ulogu područja na kojem se nalaziš zaslužnim za inspiraciju?
Franko: U tom projektu, Gorski kotar mi predstavlja veliku inspiraciju zbog šume i netaknute prirode. Najviše inspiracije mi dolazi iz kiše i iz snježnog, zimskog vremena, što je očito u mojim tekstovima i u tonu. Nadam se da i slušaocima daje takvu atmosferu.

A sada zaokret – Fran, od gitare do DJ kontrolera… kakav je tvoj odnos s publikom i prema publici?
Fran: S obzirom na to da sam i sam gitarist, a moj otac bubnjar, u mom glazbenom okruženju uvijek su bili prisutni ‘klasičniji’ instrumenti. Ono što meni čini underground elektroniku i DJ-ing posebnim je ta činjenica što želim publici predstaviti nove, neistražene pjesme koje su me oduševile, umjesto da se držim već prepoznatljivih hitova. To je nešto čemu se uvijek teži kad istražuješ novu glazbu, jer stvarno je dobar osjećaj kada netko upita: „Kako se zove stvar koju si upravo pustio?”. Kroz DJ-ing, imaš priliku voditi publiku kroz dugotrajno glazbeno putovanje, i poseban je osjećaj kada se i ja i publika uspijemo razumjeti. Nema ništa bolje od trenutka kada publika prepozna neki skriveni dragulj među tvojim odabranim trakama.

Jedan si od osnivača elektro-kolektiva koje nosi prepoznatljivo ruho Gorskog kotara. Odakle ideja?
Želeći spojiti prirodu Gorskog kotara i elektroničku glazbu, srednjoškolske kolege (Andreas Lenac i Marko Ivošević) i ja smo došli na ideju organiziranja malih privatnih zabava. Jednu takvu večer organizirali smo na Lokvarskom jezeru za vrijeme epidemije covida-19, na kojem se okupilo preko 150 posjetitelja. Oduševljeni reakcijom na taj događaj, odlučili smo ozbiljnije se posvetiti organizaciji takvih događaja te smo osnovali Greenlight Collective. Od tada su nam se pridružili DJ-evi iz Rijeke i okolice, Ian Staraj, Andrija Mlacović i Ivan Erjavac, te zajedno činimo ‘motor’ kolektiva. Greenlightova misija je poticanje underground kulture te njezino sjedinjenje s dizajnom prostora kroz umjetnost biljaka i zelenila. Događaje organiziramo na jedinstvenim lokacijama, pretvarajući naizgled ‘obične’ prostore u zanimljiva mjesta kroz različite koncepte. Iako Greenlight ne organizira uvijek događaje u Gorskom kotaru, kroz zelenilo nosimo dašak Gorskog kotara sa sobom na svakom našem događaju. Cilj nam je privući posjetitelje ne samo zbog glazbe, već i cjelokupnog vizualnog dojma.

I jazz i black metal teško nalaze put do punog ostvarenja na gorskome području. Kako je s elektronikom?
Glazbena scena u Gorskom kotaru nažalost je skromna, baš kao što smo i sami ograničeni po veličini. No, to ne znači da ne postoji. Svjesni smo da Gorski kotar jednostavno nema dovoljno ljudi koji slušaju ili čak imaju priliku čuti takvu glazbu. Unatoč tome, uvijek ćemo se truditi organizirati događaje na domaćem terenu, čak i ako to bude samo jednom godišnje. Primjerice, u Delničkom Pool baru su se održavale house večeri, što je pohvalno. Nadam se da će se ta praksa i dalje nastaviti. Održani su i neki festivali na ovim prostorima s ovakvom glazbom. Posebno nas raduje što primjećujemo da na svakom našem događaju, bilo gdje da se održava, uvijek pronađe put barem nekoliko zaljubljenika u glazbu iz Gorskog kotara. Želimo im se zahvaliti na podršci. Većinu svojih nastupa imam u Rijeci, s obzirom na to da ovdje postoji znatan broj ljudi koji cijene ovakvu glazbu, a i zbog fakulteta, provodim ovdje najveći dio svog vremena. Stoga Greenlight većinu svojih događanja organizira u Rijeci.

Gorski kotar ima suviše prostora za festivale različitog tipa, jeste li do sada organizirali išta sličnog ili tek planirate?
Planiramo organizirati open air događaj u Gorskom kotaru jednom godišnje, budući da naša regija obiluje predivnim lokacijama koje treba iskoristiti. Ove godine smo priredili Lakeside, smješten uz ispražnjeno Lokvarsko jezero, gdje smo ugostili Bronskog iz Rijeke te stvorili ugodno druženje s našim DJ-evima i prijateljima. Iako smo još uvijek relativno neiskusni u organizaciji festivala, nikada ne reci nikada!

Franko i Hysteria: https://hysteria4.bandcamp.com/album/anthems-of-pain
Fran i Greenlight Collective:
Facebook
Instagram
Greenlight – YouTube

lakeside event : https://fb.me/e/Q6RpR8Os

Istaknuta fotografija: Damjan Jurković