Nekada: „Trst je naš“! Onda u Trst po rebatinke, cipele, čizmice, košulje i majice i/li odijelo za maturalac. Jedna Fioruccijeva majica mi je trajala 20 godina, nosiva jednako zadnje kao i prve godine. A jedan džemper na skopčavanje bio je trajan koliko i lijep pa je izazivao zajedljive komentare, iz zavisti, mojih splitskih vršnjaka. Da, moja odjevna estetika me je, još od osnovne škole, uvijek izdvajala – pa i odvajala – iz društva ekipe s ulice. S jedne strane me ograničavala i sputavala u igranju i zajebavanju s vršnjacima, a s druge strane me je – kao druga, deblja koža – čuvala od njihova prevelikog negativnog utjecaja. Tomu imam zahvaliti mojoj pokojnoj majci koja je budno pazila da joj sin i kći budu u čistoj i lijepoj odjeći. Kao prava Dalmatinka, koja drži do sebe i svog izgleda, držala se one da odijelo čini čovjeka.
Kao klinac i pubertetlija nisam mogao to razumjeti pa sam joj zamjerao da pretjerano cijeni formu. Pokojni otac je pak držao do sadržaja pa bi jedno odijelo nosio dok bi trajalo. Tada nisam mogao znati da je forma vanjski sadržaj, a da je sadržaj unutarnja forma. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim, prihvatim i promijenim činjenicu da sam očev i majčin sin te da je moj domaći rad okončati tu stalnu svađu forme i sadržaja, pomiriti ih u sebi i dovesti ih do harmonije, koju mi je svjedočiti svojim životom i djelima. A to je umjetnost! Valjalo se truditi i ne odustajati, ostati ustrajan, dizati se nakon svakog pada, vraćati se na pravi put nakon svakog skretanja. Art of living as living art. Nije to išlo ni lako ni brzo: naslijeđena svađa forme i sadržaja morala je, u meni, eskalirala u rat (ko će koga!), a ja sam morao postati ratnik.
Rat je trajao sve dok je bilo municije kod obje zaraćene strane. Onda smo morali stati, sjesti i iskreno do kraja porazgovarati: Ante i Kuštre, Forma i Sadržaj. Bilo je i tada još malo onog povuci-potegni (kao jeke stare loše navike), ali na kraju smo se zagrlili u Ljubavi: nema Forme bez Sadržaja (ona bi bila prazna bez njega) kao što nema Sadržaja bez Forme (on bi bio bezobličan bez nje). Riječju, jedno drugo čuvaju, podržavaju, održavaju na životu. Ili to ili total split: cijepanje, ništavilo, smrt. Trenutak odluke se događa u split second, život ili smrt! Ili pogađaš u sridu ili u ništa, kazano po alkarski. Sinjski korijeni mog pokojnog oca pomogli su mi da mi ruka ne zadrhti i da kopljem (u mom slučaju – perom) pogodim u sridu. Onda nešto mora puknuti, kao što u Sinju, na Alci, pukne maćkula /top s Kamička.
Iako mi se činilo da sam na tom putovanju, do te točke puc/a/nja najčešće bio sam, nikada to nisam bio zaista, uvijek su tu blizu bili older brothers and sisters in arts. Kao npr. Leonard Cohen, koji na pitanje novinarke zašto nikada nije nosio jeans, odgovara otprilike ovako: „Pa moj je otac bio krojač“! Moja majka je bila domaćica-krojačica, učila je iz „Burde“ kako krojiti i šiti, a bila je za to nadarena i u tome vrlo marljiva. Njezin sin je, naravno, nosio jeans (i još ga ponekad nosi), ali nikada pocijepan i prljav, a uvijek u svom stilu. To znači biti i ostati autentičan, a to znači biti sin svoga oca i majke i dijete Kulture koju su predstavljali.
Moj je otac sudjelovao, kao partizan, u uličnim borbama u Trstu i u njima je bio, kako mi jednom reče njegov stari ratni drug, „brz i precizan“. Obično preciznost ne ide uz brzinu, ali kod njega su išle zajedno. Kao, uostalom, i kod mene: što sam brži, to sam precizniji. On onda mecima, ja sada riječima. Majka je, naravno, bila sporija na riječima, ali brza na djelima – i držala je svoju riječ, a riječ je držala nju. Riječju, tko se svađa – taj se voli! Znanje francuskoga („Qui s’aime, s’ sagasse“) mi je pomoglo da shvatim taj njihov način izražavanja ljubavi; nisu znali drugačije, nitko ih nije tome naučio.
Ili učimo jedni od drugih ili jedne druge mučimo. Pa opet, i u tom mučenju je neko važno učenje. Stoga da vas ne mučim više s ovim pre/dugim (?) uvodom: kada sam saznao da se u Trstu održava izložba Van Goghovih slika, znao sam da je moram posjetiti, sooner or later, pa sam to nekidan i učinio. Nije bilo teško: pokojni otac je odradio svoj tršćanski domaći rad u ratu, pokojna majka u miru (jednom je, sa mnom i sestrom, čak i potegla busom do Trsta po robu), a na osnovu njihova minuloga rada meni je preostalo samo da mu pridružim dodanu vrijednost: nekoliko stranica teksta i par fotografija.
UMJETNA I UMJETNIČKA INTELIGENCIJA
A šta se mora, nije teško. To ne znači da je lako, nego da je prolaz između dualnosti lakog i teškog. Kada ono što moraš i želiš i trebaš, onda to činiš cjelovit, usuglašen s hijerarhijskom vertikalom (odozgo prema dolje: moram-trebam-želim) pa putuješ po horizontali spreman (manje-više) na sve nepredvidljivosti, koje svako putovanje donosi. I dok putuješ u autu (sa sestrom i nećakom), kao suvozač, zavojitim cestama šumovite Istre, imaš posla (najviše, naravno, onog unutarnjeg). Mozak ti ni tada nije na paši iako je gusto zelenilo i slijeva i zdesna, a Umjetna inteligencija na/vodi auto pravom rutom. Njen jednolični ženski glas svako malo prekida razgovor, šutnju ili muziku ali, jebiga, misliš u sebi, to je cijena komoda i sigurnosti, priviknut ćeš se.
I jesi, donekle. Dokle? Do Trsta. U samome gradu, gdje se nećaka/vozačica našla prvi put, AI nas je par puta zavrtjela u krug: njen glas je govorio jedno, slika rute na GPS-u drugo, a moj osjećaj za prostor treće. Ukratko, došlo je do kolizije glasova u autu, do porasta nervoze i vodostaja u mokraćnom mjehuru pa je nećaka odustala od traženja predviđenog parkirališta te se parkirala na prvo slobodno mjesto u sljedećoj ulici. Naredni korak je bio parkirati naša tijela za stol nekog restauranta, posjetiti WC, naručiti piće i jelo te zapaliti i smiriti se. To nam je govorila naša prirodna inteligencija, a kako nije više bilo glasa umjetne, poslušali smo prvu bez prigovora. Sjedi, popij i pojedi nešto i opet ćeš doći sebi, čovječe, pa ćeš se spojiti sa svojom prirodnom inteligencijom; ona je tvoj vodič koji te nikada neće napustiti. Opasnost dolazi od tebe, ne od nje, ti si taj koji je napuštaš i prepuštaš se Umjetnoj da te vodi. A ona te ne vodi slobodi već ovisnosti o njoj.
Da skratim: ručak je bio vizualno atraktivan (svaki tanjur je zaslužio fotkanje i objavljivanje na Fejsu), ali tanak. No, zato je cijena bila odeblja. Jebiga, svako je nestrpljenje, kao odbijanje još malo trpljenja (da se pronađe manja i jeftinija, a jednako ukusna, gostiona u nekoj pobočnoj ulici). Tko se vježba (svakodnevno) duljem trpljenja tj. odgađanju užitka, taj ne samo da prođe jeftinije nego i više uživa (u hrani, piću, seksu, ljepoti…). Jednako tomu, tko jede sporije, više gušta u spizi, a manje pojede pa mu je kilaža manja. Ja sam, od nekadašnjeg šampiona brzog jedenja (ubacivao sam u sebe hranu kao vozač Formule 1 benzin u svoj bolid) evoluirao u najsporijeg jedača od svih koje znam i s kojima redovno ili povremeno jedem i pijem. Dakle, možeš ako hoćeš, gdje je volja, tu je i način. Što se tiče začina, koristi/m najbolji za sve vrste jela – a to je glad!
Trst kojeg sam usput vidio nije onaj koji sam viđao kada sam u njega dolazio u shopping: taj je bio limitiran na famozni Ponte Rosso i njegovu okolinu. Ovaj mi se, naravno, više sviđa: to je lijep grad. Nešto malo od njegove ljepote sam vidio kada sam 90-ih, kao filmski kritičar „Slobodne Dalmacije“, bio na filmskom festivalu „Alpe-Adria“. Tom prilikom sam upoznao Antuna Vrdoljaka, a on me – nakon što me čuo na pressici poslije njegova filma „Gospoda Glembajevi“ – pozvao na ručak, na kojem sam više govorio nego jeo. „Ajte, gospon Ante, navalite: kad ovca bleji, zalogaj gubi“! Nije djelovalo na mene: „Šjor Tonči, nema veze, nisam ja ovca“. Ali to je neka posve druga priča; Vrdoljak je tada bio drugi čovjek države.
Hoću zapravo reći da, nažalost, malo tko sluša Umjetničku inteligenciju. Danas većina sluša Umjetnu i/li samo svoju vlastitu (iskrivljenu ideologijom, politikom, interesom, religijom, nagonima…). Ili jednu i drugu, pomiješane pa se lako izgube ne samo u bespućima povijesne zbiljnosti nego i u neozbiljnosti post-povijesnih putova. Umjetna inteligencija ništa ne osjeća (jer u njoj nema nikog tko bi osjećao) i zato želi shvatiti osjećaje. A to je gotovo isto kao da ja želim shvatiti more, a da se u njemu nikada nisam okupao (jer nemam tijela pa nemam čime doživjeti to iskustvo). Kada se društvenim inženjeringom, preko medija, stimulira želja za puštanjem mozga na pašu kod većeg broja ljudi, onda je pravi trenutak da im se uvale razni tehnološki surogati i invalidska pomagala, a AI je kraljica svih njih.
TURISTI I AVANTURISTI
Umjetnička inteligencija ne puši tu priču, pardon, ne duva taj narativ! Njoj se ne mogu uvaliti muda pod bubrege. Zato jer ima i muda i bubrege i dobro joj funkcioniraju pa ih zna dobro razlikovati, kao i prihvaćati sve unutarnje organe u njihovoj složnoj raznolikosti. Mnogobrojni turisti u Trstu, kao i bilo gdje drugdje, izvanka su svi različiti (bojom kože, nacionalno i klasno itd. Itsl.). Vanjštinom šareni, untrašnjošću su jednolično sivkasti – oni su samo turisti! Nisu avanturisti. Pa ih je najbolje izbjegavati, naročito kada su u većim skupinama (jer se u njima osjećaju jačima nego što su ponaosob).
Avanturisti su pak neupadljivom odjećom svi nalik jedan drugome, ali je svaki, tijelom i duhom, priča za sebe. Pa je njih ne samo vrlo zanimljivo slušati nego je i korisno poslušati ih: oni znaju svoje znanje. Turistima pak priče pričaju turistički vodiči i oni se kreću utabanim sigurnim stazama; zato njihove priče nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu. Tek kad razbiješ sva njihova jaja, možeš napraviti hranjivu kajganu. S druge strane, od jednog avanturističkog jaja na oko možeš se nasititi za sljedeću etapu svoga životnoga putovanja. Ukratko, oni su umjetnici života, a turisti su tek njegovi konzumenti. Drugim riječima, avanturist je pisac (via Mark Twain, Jack London and comp.), turist je samo čitatelj (knjiga iz kioska).
Kao što se turist ne bi ugodno osjećao da se nađe među avanturistima, tako je i ovaj umjetnik/avanturist osjetio jaku neugodu i nervozu kada se našao okružen turistima na četvrtom katu Muzeja Revolltella, gdje su izložena Van Goghova djela. Prvo na fizičkoj ravni radi vrućine (ili je klima slabo radila ili nije radila uopće), zamračenog i uskog prostora (kojim je trebalo navigavati između mnogobrojnih arturista ) te zbog nemogućnosti dužeg zadržavanja pred slikama i njihova kontempliranja. U jednom sam se trenutku osjetio kao da sam opet u shoppingu, u nekoj robnoj kući, žureći da što prije iz nje izađem s robom koju sam došao kupiti. Samo što ovaj put to nisu bile rebatinke nego slike slika: snimci mobitelom Van Goghovih djela. To su, uostalom, i radili ovi oko mene, a s nekima sam se morao dodirnuti u prolazu, što me je dodatno iritiralo.
Pritisak i brzina ponekad dovode do uvida koje bismo inače previdjeli. Pa Vang Gogh je najveći radnički slikar na svijetu! – sinulo mi je. Te figure pognutih seljaka na njivi, taj radnik za tkalačkim stolom, ta trudbenička izborana lica, sav taj teret potlačenih i obespravljenih, ta njihova opora jednostavnost, sve to dolazi iz svijeta poljoprivrednoga i manufakturnoga rada, kojemu je Van Gogh bio tako (bolesno?) sklon. Zemlja i zemljoradnici – i nebo nad njima! To je trojstvo on slavio: konkretno, opipljivo, znojno i mirisno božanstvo siromaštva. Pastorov sin, užarenoga vjerničkoga srca, tražio je patnju i patnike, od rudara do ratara, da dijeli s njima bol i težinu života pod kojima se leđa pogibaju prema zemlji. Stoga su njegovi nanosi boja zemljano gusti i kada slika nebo. Nema tu nigdje eteričnosti; svugdje je samo energija i energičnost. I sinergičnost koja obuhvaća sve u jednom zagrljaju prihvaćanja svekolika života: od Sunca i zvijezda do kafanskog stola i blatnjavih cokula.
Dakle, natural born outsider od početka pa do samoga kraja. Zanimljivo je da neke ljude ne baca nedostatak nečega na krajnje rubove društva nego previše svega: osjećaja, empatije, vjere, strasti, talenta, radišnosti. Društva se organiziraju i održavaju na umjerenim temperaturama, a kad su građanski situirana onda su mlaka. Ilitiga: razumna. Van Gogh je bio vruć, prevruć za sve (počevši od svoga oca), čak i za najbližega od svih, Gaughina. Slikao je udarnički, pod vrelim suncem Juga, znajući da neće tako moći dugo. Da je rođen u drugo vrijeme i na drugom mjestu, recimo u poratnoj Jugoslaviji, možda bi njegovo nasmijano lice bilo na onoj hiljadarki, a ne lice Alije Sirotanovića. Vincent van Sirotan! Sveti Vinko od kista!!
Tko bi mogao takvoga podučavati slikarstvu?! Meni je nezamislivo da bi jedan takav naš Vinko mogao diplomirati na ALU u Zagrebu, ako bi ga uopće primili. Morao je, po svojoj unutarnjoj konstituciji, biti autodiktat. A to podrazumijeva veliku usamljenost, proporcionalnu neshvaćanju i neprihvaćanju, Samoću s velikim „S“. Upravo iz njenog žarećeg središta je zračila njegova veeeelika potreba za zajedništvom, za umjetničkom komunom i otuda je došlo to veliko razočarenje i bol kada je Gaughin, koji je preferirao jeftino vino i jeftine kurve, odbio njegovu ponudu. Drugo uho mu nije trebalo kad je ostao bez druga. Bez druga kurvara i bez kurve kao životne družice. Što mu je preostalo? Ludilo i smrt. This is the end, my friend!
THE END & THE BEGGINING
Malo toga sam mogao doživjeti na četvrtom katu Muzeja Revoltella, zbog malo vremena i skučenoga prostora. Dobro, ja sam preosjetljiv pa sam ga doživio klaustrofobično. I stvarno je u njemu bilo pretoplo: toplina Van Goghovih slika traži manji broj posjetitelja i širi veći prostor, da bi se u njemu mogla širiti. A konzumerizam, pa i umjetničkih djela, traži više zgusnutih brojki, profita radi. Na takve situacije reagiram kao konj na prljavu vodu; nastojim odgalopirati što brže i dalje. Na zrak, en plain air, as soon as possible! Uf, kako atelje, galerija i muzej znaju biti zagušljivi. Braco Dimitrijević je izjavio da je ulica njegov atelje, Van Goghov je bilo polje; prvome Društvo, drugomu Priroda. Drugi se u prvome nije snalazio, prvi bi se u drugom izgubio. Ja li u tomu sva bitna razlika između konceptualne i prirodne umjetnosti?
Bilo kako bilo, Van Gogha nisam zapravo doživio ni u njegovu muzeju Amsterdamu ni u muzeju Revoltella u Trstu nego u Ermitageu u Lenjingradu (tako se onda zvao današnji Saint Petesburgu). Kao apsolvent Pravog fakulteta u Splitu, na ekskurziji. Sjećam se toga dobro: crvenokosa vodička zelenih očiju nas je, po sovjetskom protokolu, linearno vodila od jedne dvorane do druge, a meni je to bilo dosadno pa sam skrenuo s (partijske) linije i otišao svojim puteljkom. Intuicija je bila moj vodič. Prošao sam kroz nekoliko dvorana (ne sjećam se uopće što sam tamo vidio) i onda sam banuo u veliku dvoranu s Van Goghovim slikama. Ostao sam zatečen, na trenutak ukopan na mjestu, nisam imao vremena ništa misliti, samo sam osjetio da me neka neobjašnjiva sila vuče prema najbližoj slici.
Primicao sam joj se kao hipnotiziran, bez ikakve misli u glavi, bez riječi, poluotvorenih ustiju najvjerojatnije, s ispruženom desnom rukom, vučen k tomu platnu, kao onaj majmun iz „Odiseje u svemiru“ monolitu. Morao sam dotaknuti kažiprstom površinu platna. Možda sam bio naježen, ne znam ali znam da sam bio u posebnom duhovno-energetskom stanju, kakvo mi se više nikada ni približno nije ponovilo. Nisam bio svjestan ničega oko sebe niti sam ikoga i išta vidio. Takav sam se primicao slici. I onda, na centimetar od platna, nečija je ruka uhvatila moju i zaustavila je, a ja sam začuo glasno, zapovjedno: „NJET“! Prenuo sam se, okrenuo glavu nadesno i ugledao široko, slavensko, strogo lice postarije muzejske službenice (tada u Sovjetskom savezu nije bilo nezaposlenih). Njene oči su neumoljivo gledale u moje i ja sam povukao ruku, pa čitavo tijelo i udaljio se od slike. Ostale sam obišao, u slow motionu, zdesna nalijevo, potom izišao iz dvorane i pridružio se u prizemlji svojoj grupi. Takav je bio moj Doživljaj Van Goghove Umjetnosti.
I što ćemo sad? Vratiti se iz Trsta u Pulu, iz koje smo i došli, na/vođeni Umjetnom inteligencijom, koja će nam na auto-putu pokvariti raspoloženje svojim kontradiktornim uputstvima pa ćemo, nakon zaustavljanja radi smirivanja i osvježenja, nastaviti putovanje starim, zavojitim i dužim putom. Ljepšim i ovjenčanim zelenilom. Da se pitalo moju Umjetničku inteligenciju, novim i ružnijim ne bismo ni pokušali ići. Tako to biva: tek poučeni lošim i bolnim iskustvom po/slušamo svoju ili tuđu intuiciju, koja je koliko bezglasna toliko slasna. Nismo žurili jer kada se krećete kroz ljepotu Prirode ne dajete gas: uživate u Ljepoti. A to je nepobitan dokaz da ste ipak zdravi i normalni, ma koliko izgledalo – vama ili drugima – da niste. To što nismo gledali prvo poluvrijeme utakmice Španjolska : Hrvatska, mala je cijena za tako veliki dobitak.
