U Lipi postavljena izložba Nakon zadnji aprila: materijalnost pamćenja, traume i sadašnjosti u fotografiji i tekstu

Svi oni koji su u utorak svjedočili komemorativnoj svečanosti obilježavanja 80. obljetnice stradavanja Lipe, odnosno stravičnog zločina počinjenog nad Lipljanima, imali su prigodu obići i Memorijalni centar Lipa pamti, ali i izložbu autorskih fotografija i tekstova o suvremenom životu Lipe i Lipljana autora Karla Čargonje i Gorana Ferčeca.

Čargonjina i Ferčecova izložba, naslovljena „Nakon zadnji aprila“, jer „zadnji aprila” je sintagma kojom stanovnici Lipe označavaju dan povijesnog stradanja sela pa obično kažu „na zadnji aprila“ ili „pokle zadnji aprila“, postavljena je u okviru umjetničkog programa „Prepoznavanje odsustva“, kojega je kustosica Vana Gović Marković pokrenula 2017. godine.

Smještena u malom prostoru prizemlja Memorijalnog centra, izložba nije pretenciozno postavljena, ali je atraktivna onoliko koliko posjetitelja zanima ova tematika, Lipa, stradanje Lipe i naročito svakodnevni život u Lipi danas, koji je bio početna točka ovog rada. Riječ je o cjelogodišnjem istraživanju, rad na projektu započeo je u rujnu prošle, a završit će u rujnu ove godine pa ova prostorna instalacija predstavlja te prvu fazu projekta, što će biti dovršen objavom knjige. Služeći se medijem fotografije i teksta, autori kroz projekt preispituju materijalnost pamćenja, traume, ali i materijalnost sadašnjosti u istraživanju povijesnog diskursa i naslijeđa Lipe.

– U okviru „Prepoznavanja odsustva“ čitavo smo vrijeme nastojali odsustvo stradalih učiniti dijelom našeg života, radili smo to u suradnji sa suvremenim umjetnicima. Do ove godine to su uglavnom bile intervencije u javnom prostoru, projekti kratkog trajanja i privremenog karaktera. Ovo je prva godina da radimo sveobuhvatno, da imamo cjelogodišnje istraživanje. Karlo i Goran će godinu dana biti na terenu, razgovarati s ljudima, bilježiti tekstualno i fotografski život Lipljana pa je program „Prepoznavanja odsustva“ na neki način nadograđen. Naravno da je povod za ovaj projekt bila 80. godišnjica stradanja i spomena na stradanje, ali smo to željeli zabilježiti promatrajući jednogodišnji period u životu četiri generacije stradalih Lipljana. Završni čin ovog projekta bit će izdavanje knjige, što znači da će „Nakon zadnji aprila“ ostati trajno prisutan, pojasnila je Vana Gović Marković.

U projektu „Nakon zadnji aprila“ Karlo Čargonja koristi medij fotografije, Goran Ferčec teksta, u Memorijalnom centru upravo je njihova međusobna komunikacija ponuđena posjetiteljima da, žele li to, samostalno slože vlastiti narativ, odnosno da samostalno uspostave dramaturgiju kretanja kroz instalaciju, koja tako dobiva i na interakciji i na dinamičnosti. Oba autora suglasna su da je bilo prilično izazovno u ovu priču ući na ovakav način, komemorirati žrtve zločina, ali ne vezati se na sam tragični događaj, već na ono što Lipa danas jest.

– Prvenstveno smo željeli pokazati da nakon kiše dolazi sunce, da se nakon svake teške situacije život može obnoviti. Bilo je izazovno, jer ovo je vrlo potresna i tužna tema, ali u isto je vrijeme bilo i jednostavno, jer mještani su jako dobro reagirali na naš boravak u Lipi, bili su pristupačni i za priču i za fotografiranje, naglasit će Karlo Čargonja, fotografije kojega prikazuju lipajsku svakodnevicu, fragmente sadašnjeg života, potpuno odvojenog od zločina počinjenog prije 80 godina, ali ih upravo saznanje da su snimljene u Lipi, mjestu nevjerojatnog stradanja, čini i vrlo dramatičnima i poprilično sugestivnima.

Za razliku od Čargonjinih fotografija, koje pokazuju sadašnje vrijeme, Ferčecovi tekstovi obrađuju i arhivski materijal, i sjećanja, i dijelove prošlosti s naglaskom na sve što se događalo nakon stradanja. Fotografije funkcioniraju zasebno od tekstova, ali su u isto vrijeme povezane s tekstovima, međusobnu komunikaciju autori su ostvarili tako da su neki fotografski motivi crpljeni iz tekstova, a neki tekstovi usko su vezani uz fotografiju.

– Bavimo se svime što se dogodilo nakon stradanja, stradanjem kao takvim ne. No, bavimo se memorijom stradanja i životom kakav je danas. Jesam li zadovoljan odrađenim? Zadovoljan sam. Kada radiš izložbu završava jedan projekt i uvijek se pitaš što je moglo bolje, što se moglo napraviti drugačije. No, mi smo na sredini projekta, napravili smo najbolje što smo mogli do sada, ali sada ćemo imati prilike uočiti neke stvari koje možda funkcioniraju, neke koje možda ne funkcioniraju. Za jedan rad ovo je super pozicija, pojasnit će Karlo Čargonja.

Najteži dio posla kojega je odradio Goran Ferčec, prema priznanju samog autora, bio je zaboraviti na element inspiracije kao pokretača svakog napisanog teksta. 

– Nije ovdje riječ o umjetničkom nadahnuću što  dovodi do tekstualnog rješenja, inspiracija je u ovom slučaju potpuno sekundarna. Tekstovima je prethodio proces istraživanja, urona u dokumentaciju, faktografiju, činjenice, iščitavanje toga i kreiranje određenog pogleda, određene perspektive. Ta moja stvorena perspektiva ima sadržaj, ali pritom  nije subjektivna i u njoj ne pričam priče. Kako sam to postigao? Prebacio sam subjekt u poziciju objekta kao dominantnog promatrača, pa mjesto počinje uspostavljati čitanje ove priče iz pozicije sadašnjosti, iz nevremenske pozicije nejasne topografije i kronologije, a sve u ideji da iz različitih perspektiva stvorim neku vlastitu, reći će Goran Ferčec, koji se s lipajskim zločinom prvi put susreo kada se uključio u ovaj projekt. 

– Nije mi bilo jasno kako nisam mogao znati za jedan ovakav trenutak, a govorim to kao vrlo otvoreni antifašist i kao netko tko se kroz posao kojim se bavi, a to su kazalište, pisanje, dramaturgije, susreće s prostorom traume. Ne nužno ratne, ali traume kao izvorišta teme. Bilo mi je čudno da me je to zaobišlo, jer to je vrlo aktivan prostor i u nekom prostoru promišljanja, antifašizma, ali i umjetničkom prostoru. Projekti koji se ovdje rade, u kojemu se traume prebacuju u umjetnički gestus, su godinama prisutne. Sve to me je na neki čudan način zaobišlo, priznat će Ferčec.

„Nakon zadnji aprila“ službeno će okončati onoga trenutka kada svjetlo dana ugleda umjetnička knjiga, kojom će se zaključiti period obilježavanja 80. obljetnice stradavanja Lipljana. U mnogim ovakvim slučajevima pribjeglo bi se izdavanju prigodne monografije ili nekog sličnog povijesno-dokumentarnog izdanja, u Memorijalnom centru „Lipa pamti“ odlučili su se pak na jedan sasvim drugačiji pristup. Bitno je ono što je danas.

– To je na tragu koncepta muzeja, koji nije zamišljen da bude posvećen isključivo stradanju. On primarno čuva sjećanje na taj dan, ali je zamišljen da bude muzej zajednice, da govori o životu Lipe prije i nakon stradanja, a upravo s preživjelima u fokusu. Cilj muzeja je bio da posjetitelji iz njega izađu sa spoznajom da je taj dan trajno i bolno obilježio zajednicu, ali nije niti početak niti kraj Lipe. Lipa se obnovila. To je poruka u budućnost, pogled u budućnost. Jedna iskra je dovoljna. Postav sugerira dihotomiju crnog i bijelog, sve se radi oko života i smrti, u konačnici je taj život prevladao. Opstanak ljudi koji danas ovdje žive. Naravno da kroz čitav ovaj projekt isplivava trauma, to je nešto što ne možeš izbjeći, ali na jedan diskretniji i suptilniji način. Bitno je danas, pa se onda kroz današnju perspektivu vraćamo, zaključila je Vana Gović Marković.

Fotografije snimio Aleš Suk

#Goran Ferčec #Karlo Čargonja #Lipa #Prepoznavanje odsustva #Vana Gović Marković