Ubojice cvjetnog mjeseca, 27. film Martina Scorsesea, ekranizacija je bestsellera po istinitoj priči Ubojice cvjetnog mjeseca: ubojstva u okrugu Osage i rođenje FBI-a, američkog novinara Davida Granna koji je svijet podsjetio na još jednu zaboravljenu priču o hororu tihog genocida koji se, sudeći po izjavama Osage poglavice Georga Standing Beara, mjestimično i dalje indirektno provodi nad sjevernoameričkim Indijancima od strane Sjedinjenih Američkih Država.
Ubojice cvjetnog mjeseca progovara o zločinima koje su nad Indijancima u Osage rezervatu u sjeveroistočnoj Oklahomi dvadesetih godina prošlog stoljeća provodili Amerikanci europskog porijekla. Nakon drugog prisilnog preseljenja plemena od strane Sjedinjenih Američkih Država, ovog puta iz današnjeg Kansasa, Osage su zemlju u Oklahomi kupili od Cherokee Indijanaca 1872. godine i tu se permanentno nastanili. Budući da su se tako, za razliku od brojnih drugih plemena, pobrinuli da potencijalno pronađena mineralna i druga bogatstva na njihovoj zemlji budu njihova, pronalaskom nafte u doba booma proizvodnje automobila i prijelaza na korištenje nafte kao osnovnog goriva, Osage Indijanci postaju najbogatijim narodom na planetu. Pa ipak, odmah se pronalazi legalan način za pljačku i izrabljivanje proglašavanjem Indijanaca nekompetentnim za upravljanje vlastitim bogatstvom. Dodjeljuju im se najčešće bjelački skrbnici bez kojih nemaju pristup svojim financijama. Skrbnici se masovno upisuju kao nasljednici u oporuke pripadnika Osage plemena i vlasnike njihovih polica osiguranja te pobiru profit nakon njihove smrti. U takvoj organizaciji stvari, u rezervatu dolazi do niza misterioznih smrti. Po nekim procjenama, više od 200 pripadnika Osage Indijanaca umire pod sumnjivim i nerazjašnjenim okolnostima, a njihove smrti se, bez obzira na brojne apele indijanske zajednice, ne istražuju, dok na scenu ne stupi tek oformljeni FBI pod direkcijom Edgara J. Hoovera.
Iako bi bilo logično priču ispričati iz perspektive pripadnika Osage Nacije ili agenata FBI-a, Scorsese preuzima veliki rizik (po njegovim riječima, rizik je jedino što mu preostaje u tim godinama) pričajući priču iz pozicije centralnog ljubavnog odnosa između Ernesta Burkharta (Leonardo DiCaprio), bivšeg vojnog kuhara koji želi izgraditi novi život uz svog strica Williama Kinga Halea (Robert de Niro) i Mollie (Lily Gladstone), žene iz imućne Osage obitelji u koju se zaljubljuje kao njezin vozač. Već prije vjenčanja, Ernestov stric, koji inzistira da ga nećak zove King jer ga svi tako zovu, sugerirao je da je dobar posao oženiti Osage ženu, jer se tako postaje njezinim skrbnikom, a u slučaju umiranja ostatka njezine porodice pa i nje, sva prava na zemlju i naftu prelaze na skrbnika, odnosno, sve dolazi u obitelj, kako i treba biti. A Indijanci su ‘boležljivi’.
To je samo početak Kingovih ‘zdravorazumskih’ ‘sugestija’ kojima se nitko ne odupire, što zbog profiterstva, što zbog Haleove enormne moći i utjecaja (u kratkoj sceni kažnjavanja Burkharta saznajemo da je King Slobodni zidar 32. stupnja, a onda primjećujemo kako organizirani kriminalci jedan drugog tijekom filma oslovljavaju sa ‘brate’). Iako se za Mollie oženio iz ljubavi, glup, oportunist i neemancipiran kao čovjek, Ernest se polako ali sigurno uključuje u postojeći, isproban i siguran sistem eliminacije Indijanaca i prisvajanja njihovog bogatstva. Vrlo postepeno, Ernest postaje učesnik u ubojstvima, pa i najbližih članova Molliene porodice, dok ne počne, na nagovor strica, trovati i svoju od dijabetesa sve bolesniju ženu koju navodno voli i s kojom je u međuvremenu dobio troje djece.
Zaista, nije lako pratiti film iz perspektive likova kao što su vrlo odbojni DiCaprijev Burkhart i podmuklo-sofisticirano zločinački De Nirov King, ali srce filma je Mollie, Lily Gladstone, koja svojim tihim, ekspresivnim prisustvom magnetski privlači i održava gledatelja angažiranim tijekom cijelog filma. Gladstone će za svoje glumačko ostvarenje sigurno zasluženo požnjeti niz nagrada, što očekujemo i za De Nira kojeg dugo nismo vidjeli da glumi s ovakvim guštom. I DiCaprio je uspješno ostvario ono što se čini prilično fizički zahtjevnom ulogom Burkharta, još jednog u nizu DiCaprijevih potpuno neprivlačnih tupavaca. Žao nam je što su FBI agent Jesse Plemons nesalomljivog pogleda i John Lithgow u nježnijem izdanju na ekranu proveli premalo vremena. Nominacije i nagrade za Ubojice cvjetnog mjeseca očekujemo i u drugim filmskim kategorijama – kostimografiji, fotografiji, glazbi, a nadajmo se i montaži Scorseseove vječne suradnice Thelme Schoonmaker.
Scorsese je majstor povijesnih uprizorenja (The Age of Innocence, Gangs of New York, Hugo…), pa tako i Ubojice cvjetnog mjeseca odišu svim detaljima i ljepotom povijesnog perioda što je dobrim dijelom ostvareno i kroz izvanrednu kostimografiju Jacqueline West. U suradnji s pripadnicima Osagea, za potrebe filma, konstruirano je više od tisuću deka kojima se pokrivaju Indijanci, a koje na neki način služe kao afirmacija njihovog identiteta i oklop kojim se ogrću u kontaktu s bijelcima, a koji nose preko bjelačke odjeće koju su prihvatili. Ovisno o načinu omotavanja deke, poglavito kod glavne junakinje, kostimografkinja govori o njezinom osjećaju sigurnosti u datoj sceni. U sceni u kojoj Burkhart shvaća da će on biti iduća žrtva svog strica, obučen je u jaknu sašivenu od Osage deke, simbolizirajući tako trenutak njegovog nesigurnog prelaska na stranu Indijanaca. Možda je zaista upravo kostimografija ta koja najviše priča priču Osage Nacije. Tijekom filma, koji je u cijelosti rađen u suradnji i s podrškom plemena Osage, osim kostimografije, imamo priliku vidjeti i dio njihovih rituala, slušati njihov jezik, gledati Osage glumce, a Osage Indijanci u filmu su sudjelovali i kao dio filmske ekipe.
Čudesno lijepa fotografija Rodriga Prieta apsolutno zahtjeva gledanje filma na velikom platnu, dok je dužinom film prigodniji za gledanje kod kuće, preko streaminga. To je primijetio i filmski kritičar Mark Kermode, ukazujući na problem pred kojim se trenutno nalazi filmska industrija koja mora zadovoljiti potrebe oba kanala distribucije. Dužina filma (206 minute) u kinu je problematična, bez obzira na odličan tempo podržan glazbom nedavno preminulog Robbie Robertsona koji nas, kombinacijom usamljenog basa, ritmovima Američkih Indijanaca i bluegrassom na mala vrata uvlači i postepeno nam otkriva jezivu ‘normalnu’ pragmatičnost i lakoću sistema istrebljenja najranjivijih iz čiste pohlepe. Izbor moderne glazbe u nekim scenama (otkrivanje nafte) pomalo je nejasan. Scorsese se mjestimično, pogotovo u drugom dijelu filma, predugo i nemotivirano zadržava na pojedinim dijalozima i scenama (dijalozi između De Nira i DiCaprija, ponekad i neprimjereno humoristični, scene paljenja Kingovog imanja…), nepotrebno usporavajući i ometajući radnju filma.
Pomalo problematična je i Scorseseova povijest gangsterskih filmova pa prizori egzekucija povlače asocijacije na sve Scorseseove filmove u kojima su loši, simpatični momci obavljali svoj odvratan, vitalan posao pa i s dozom radosti, dok tome ni bi došao zaslužen, neminovan kraj. Iako i ovdje Scorsese suštinski priča o određenoj vrsti mafije, ta atmosfera priču o genocidu potiskuje u drugi plan, što svakako nije idealno za film s ovom temom. Ipak, uživali smo u tri moguća citata s De Nirom na Nedodirljive Briana De Palme, a u kojem je De Niro glumio Al Caponea – scena brijanja, scena razgovora s novinarima na stepenicama i scena u sudnici.
Za svaki film presudan je i odličan kraj, a kraj Ubojica cvjetnog mjeseca nagao je i neočekivan. Iako ga je moguće interpretirati na nivou efikasnog komentara i osobne posvećenosti Martina Scorsesea ovoj tematici, ne sljubljuje se sa stilom i nezgrapno odskače od ostatka filma.
Ubojice cvjetnog mjeseca važan je film o Americi, ali prvenstveno o izdaji povjerenja, permanentnom problemu sjevernoameričkih Indijanaca, u kontekstu najvećeg poznatog genocida u povijesti čovječanstva, čije nas epizode, samo s vremena na vrijeme izvučene od ispod tepiha, začudno i dalje iznenađuju i šokiraju. U tom smislu, pozdravljamo novi dokumentarac, Long Knife (Dugi nož) Grega Palasta, ovog puta u produkciji oca Leonarda DiCapria, Georgea DiCapria, a koji govori o svemu što se desilo u stoljeću nakon masakra prikazanih u Ubojicama cvjetnog mjeseca.
Prema riječima Osage poglavice Georgea Standing Beara, zločini u okrugu Osage nastavljaju se. Naime, zemlja koja pripada Osage plemenu, i dalje je pod kontrolom Biroa za Indijanska pitanja Sjedinjenih Američkih Država koji Osage zovu Ma-he-tah ili Dugi nož. George Standing Bear trenutno stanje poistovjećuje s vojnom okupacijom. Umjesto sheme sa skrbništvom, uvedena je druga, administrativno sofisticiranija shema. Vlasništvo nad zemljom pripada Indijancima, ali zemlju, kao i sve svakodnevne operacije i dalje kontrolira i provodi Savezna vlada. Do danas, poglavica George Standing Bear, inače uspješni odvjetnik, vodi se kao ‘nekompetentna’ osoba, kao i svi ostali, pa i sveučilišno obrazovani, pripadnici njegove porodice. Do distribucije filma, više o suvremenom izrabljivanju plemena od strane Getty Oila, ConocoPhillipsa, Sinclaira, Exxona i Koch Industries, možete pročitati u članku Grega Palasta objavljenom u The Guardianu (https://www.theguardian.com/commentisfree/2023/oct/20/martin-scorsese-killers-of-the-flower-moon-osage-us-government).
#Art-kino #Greg Palast #Martin Scorsese #Osage #Ubojice cvjetnog mjeseca
