Uskrs je apsolutno najveći skandal u Povijesti! Tu ni Trump ne može ništa, nijedna njegova izjava i nijedan njegov potez se ne može mjeriti sa skandalom Isusovog praznog groba. Isto tako, svi skandali koje su, ponašanjem i umjetničkim djelima, izazvali i proizveli dadaisti i nadrealisti premalo su skandalozni prema skandalu Uskrsa. Upravo na njemu pada ili prolazi čitavo kršćanstvo: ako Isus nije uskrsnuo od mrtvih, kao Prvijenac, onda su kršćani najbjedniji ljudi na kugli zemaljskoj i nijedan od njih neće uskrsnuti: uzalud su vjerovali, molili, postili, kajali se i sudjelovali u euharistiji. Aktualizacija tog ultimativnog skandala događa se svake godine početkom travnja i uvijek iznova nas suočava s tim pitanjem svih pitanja i s temeljnom postavkom kršćanske vjere.
Dok je Božić blagdan mira i topline obiteljskog zajedništva, kojim se slavi Isusovo rođenje, pa ga svi vole, svima je ugodno i drago božićno raspoloženje (a trgovačkim lancima i industriji zabave vrlo korisno), Uskrs je posve drugačijeg ugođaja jer mu prethodi Isusova muka i smrt, a te dvije stvari ljudi (po svojoj naravi) nikako ili jako teško prihvaćaju pa je atmosfera Uskrsa teška; nema poklona već se traži korizmeno odricanje, s/trpljenje, duboko ispitivanje vlastite savjesti i tome slične zahtjevne i neugodne stvari. Uskrs, za razliku od Božića, nema gotovo ničeg komercijalnoga, osim uskršnjeg turizma po raznim svetištima i religioznim gradskim centrima. On je, u odnosu na Božić, kao heavy metal (štoviše, kao death metal) u odnosu na sladunjavi pop. Zato nitko nikada nije ni poželio da je Uskrs svaki dan, a mnogi bi da je svaki dan Božić.
Jesus Christ & „Gerald Ford“
Aktualni boravak najvećeg nosača aviona na svijetu „Gerald Ford“ u splitskoj luci tj. ispred nje daje ovom Uskrsu dodatnu težinu. Njegova teška, horizontalna kontura podsjeća nas na stanje u svijetu (a svijet je uvijek, manje ili više u ratnom stanju), na blizinu naše individualne smrti kao i one masovne, kolektivne (kojoj G. Ford“, svojim atomskim naoružanjem, može dati značajan doprinos), a svijest o vlastitoj smrtnosti (kao jedinoj potpunoj izvjesnosti u našim životima) osim što nas pokreće na zahvalno i odgovorno življenje, potiče na razmišljanje o uskrsnuću od mrtvih, tjera nas da se odredimo, po vjeri ili nevjeri, spram tog Događaja nad svim događajima. Američki nosač je već drugi put, u razmaku od šest mjeseci, bacio sidro u more pred Splitom, a ako to napravi i treći put postat će ovisnik o „najlipšem gradu na svitu“ (Split addict). Jedan najveći, drugi najlipši: pravi su (karmički?) par.
So, Split happens, ne samo metaforički i lokalno već i doslovno i globalno. Zapadni saveznici se odvajaju od Amerike i Izraela po pitanju vojnog sudjelovanja u deblokadi Hormuškog tjesnaca, milijuni američkih prosvjednika ovih se dana odvajaju od Trumpove politike i njega osobno, a sve je teže odvojiti istinu od njene lažne medijske slike (generirane Umjetnom inteligencijom). Neke stvari su ipak jasne i nedvosmislene: Kreta je šutnula američki nosač iz svoje luke (gdje se prvo htio malo odmoriti i sabrati), ali je zato splitski gradonačelnik, gospodin Šuta, rado primio u posjet njegovog zapovjednika. Ne radi se samo o tome da su stanovnici Krete „kreteni“ (kako je glasno objavio šetačima jedan pijani glas na splitskoj Rivi), a Splićani tradicionalno gostoljubivi, naročito prema mornarima ratnih brodova, već se tu radi i opipljivoj, materijalnoj koristi koju će oni donijeti splitskim trgovinama, a po Plenkovićevim riječima čitava Hrvatska ima koristi od rata na Bliskom istoku. I tu se državna i lokalna politika i ekonomija susreću i istoj interesnoj točci. Po toj financijskoj logici nama bi u interesu bilo da rat protiv Irana što dulje traje i da „Gerald Ford“ što duže ostane ukotvljen u Bračkom kanalu (kao pionir ratnog turizma).
Tu su stvari, dakle, jasne. Nije pak jasno što se u stvari dogodilo američkom nosaču dok je bio na ratnom zadatku na Bliskom istoku: je li ga pogodila neka iranska raketa, da li je na njemu spontano izbio požar (uslijed nekog kvara na električnim instalacijama) ili je stvarno došlo do začepljenja njegova sanitarnog čvora (što je službena američka verzija)? Shit happens? Ako se o tomu radi, onda je splitski akvatorij (i sve u njemu) u velikoj opasnosti od zagađenja: nosač se ne može vratiti na svoje ratno mjesto prepun fekalija, mora ih negdje i nekomu ostaviti (a mi smo, kao dobri domaćini, izgleda pred/određeni za to). Never mind. Imali smo mi ovih dana važnijeg posla od bakteriološke analize mora u Bračkom kanalu: u gradu nam se događala dodjela nagrada Porin, a američki marinci su izvršili desant na splitske butige pa se nitko ne žali na izgledne kolateralne žrtve morske fore i faune (naročito ne praktikantice najstarijeg zanata na svijetu).
Patti Smith & sv. Tereza Avilska
Biti svoj je opasna zanimacija. I kada netko na tome sa/gradi svoj život i iz/gradi svoju svjetsku karijeru, neka ozbiljna pitanja ostaju visjeti u zraku. Je li to imalo pravoga smisla, je li cijena bila previsoka i je li uopće dobro toliko inzistirati na tom imperativu, toj opsesiji. Dubinski vjernik će ići tragom sv. Pavla: umirati sebi, da bi Krist živio u njemu. Formula je tu jednostavna: što je manje mene u meni (moga „ja“), to je više Boga u meni. Sv. Tereza Avliska je to sažela u jednu kratku rečenicu: „Ja sam ništa – plus grijeh“. S druge strane ogledala su rock zvijezde, o kojima David Bowie „Mi smo lažni proroci“. Točno, samokritički i u ležernom tonu, popraćeno zubatim osmijehom i kroz oblak dima cigarete. Takvi likovi (i likuše) su idoli milijuna mladih. Idoli. Znamo što Biblija kaže o idolima i kakvu im sudbinu namjenjuje („Kill your idols“). Idoli traže prinošenje žrtava: stari u krvi, moderni u vremenu i novcu. Idolima su se u drevna vremena prinosile dječje žrtve, a ta je praksa službeno zabranjena od Najvišeg autoriteta kada je životom platio jedan ovan, zapleten u granje, umjesto Abrahamova sina Izaka.
Na ova razmišljanja me navode Uskrs i dokumentarac o Patti Smith, naslovljen „Electric Poet“, a prikazan ovih dana na HRT-u. Prisjećam se nekih dječjih žrtava (ne namjernih, naravno) iz muzičkoga svijeta. Robert Plantu je umro petogodišnji sin, a on nije stigao na vrijeme kući da se oprosti s njim. Nakon toga je izgubio interes za slavu i prolazne užitke koji su ga do tada držali pod visokim naponom (shvatio je). Nick Cave je izgubio dva sina u razmaku od sedam godina. Mogao bih još primjera navesti ali čemu, i ova dva su dovoljno potresna i poučna. Biti roditelj i biti rock zvijezda su često nespojiva dva bitka: i jedan i drugi traže potpunu posvećenost. To je kao da ste sluga dvojici bogova pa nijednome ne možete pokloniti cijelo srce, a geometrijska sredina je nemoguća (barem 1% srca će više ići na jednu stranu). Ponekad je to kobnih 1%. Hemingwayev sin je javno izjavio da je veliki pisac bio mali otac („piece of shit“). Da, Hadjadj ima pravo: umjetnici bi se trebali čuvati slave prije smrti kao što se vrag čuva tamjana. Iako, nad/naravno, ima iznimaka: Bach je imao osmero djece, a sam Hadjadj desetero. Marina Abramović nijedno: Ulay je želio imati djecu s njom, a ona je materinstvo žrtvovala umjetnosti. I to je bio pravi, dubinski uzrok njihova rastanka.
Patti Smith u jednoj pjesma kaže: „Isus je umro za grijehe nekih. Za moje nije. Moji grijesi su samo moji“. Dalje spominje veliko kameno srce, a onda kreću električne gitare i – njena se umjetnička karijera uspješno kotrlja po svijetu. Kao klinka je bila Jehovin svjedok, kao djevojka vjeru tog tipa je zamijenila umjetnost na njen ekscentričan, ali i autentičan način. Kada se udala i rodila dvoje djece, karijera je stala i ona je krenula učiti kućanske poslove od nule. Kasnije se opet vratila na scenu; „umjetnici ne odlaze u mirovinu“. Djeca su preživjela, umro joj je muži u dobi od 46 godina, zatim brat pa najbolji prijatelj, fotograf Robert Mapplethorpe. Cijena je ipak morala biti plaćena.
Kao što napisah, vrijeme je Uskrsa, a najveći nosač aviona na svijetu je pred splitskom lukom. Pred nama su bitna pitanja: komu/čemu dajemo prednost, ovom ili onom životu, vertikali Uskrsloga ili horizontali razornoga. Stoga je tekst ovako intoniran.
.
#Ante Kuštre #Gerald Ford #Split #Umjetnost #Uskrs
