U tekstu za ovaj portal već je bilo načelno istaknuto kako je provokacija vrsta javnog djelovanja i komunikacije koja traži reakciju publike. Zato i međunarodno cijenjeni slovenski pjesnik Tomaž Šalamun piše svoju pjesmu “Zašto sam fašist”. Estetička provokacija nametnula se iz barem dva razloga. Od vremena Rabelaisa i Cervantesa roman se nametnuo kao dominantan književni žanr, a dugo vremena naklonost čitatelja sve do prosvjetiteljstva uživala je poezija. Uz to, nakon prosvjetiteljskog zahtjeva da svi građani moraju biti pismeni, cjelokupna se književnost našla na tržištu, bez imućnih individualnih ili kolektivnih mecena; sada su se pored dobrostojećih počeli kao autori javljati i građani koji više nisu mogli računati na ekonomsku podršku nekadašnjih dobročinitelja.
Kod Stojevića se estetička provokacija vrlo dobro može vidjeti u njegovoj ranoj pjesmi “Filozofija deminutiva” s uvodnim epigramom “kontrapunkt, gervais”. Radi se, naravno, o pjesniku antologijske dijalektalne pjesme “Moja zemja”: “Pod Učkun kućice/ bele/ miće kot suzice/ vele …”. To pjesnikovo miće, sitno, ekvivalentno je značenjski jezičnom deminutivu. Jednom je prilikom Umberto Eco ustvrdio, otprilike, da je kod ironije ironičaru ipak da sačuva od njezine jetkosti to što je izloženo ironiji. Drugim riječima, radi se o kompleksnijem odnosu nego kada se nešto “spusti” nekome ili nečemu. Usput, i takvo svojevrsno “spuštanje” svojom se logikom priklanja umijeću dvoglasja, ne radi se ovdje jedino o noti contra note. U svojem dvodijelnom Čakavskom pjesništvu dvadesetog stoljeća (sastoji se od panorame ili pregleda pjesničkih tekstova i popratne studije) Stojević, dotičući se pitanja zavičaja, znakovito zapaža “pasatistički anakronizam” i prema imenu mitskog junaka naziva ga Antejevim kompleksom čakavskog pjesništva: “Pod tim pojmom nećemo podrazumijevati anakronu ranjivost otcijepa od matere–zemlje, ne samo apsolutnu privrženost predodžbenim shemama kolektivne svijesti njena čakavskog poetskog toposa, već ćemo u Antejevu kompleksu čakavske poetike tražiti i mjeru unutrašnje destrukcije … ”. Antej je ovdje signal takve miće zavičajnosti čiji lirski govor obiluje deminutivima (npr. zidići, dolčići, putići …). Odabir toga mitskoga junaka je posve pogođen; kada bi Antej, polubog, skočio uvis da tako s visoka pobijedi protivnike postao bi slab poput običnih smrtnika.
Usput, izgleda da Stojevićeva “Filozofija deminutiva” nije pobudila interes kritike pa ako je taj uvid točan onda to baca svjetlo i na samu kritiku umjetničkog, a ne pučkog dijalektalnog pjesništva. Pjesma, dakako, govori drukčije negoli popratna studija u Čakavskom pjesništvu dvadesetog stoljeća. Međutim, ne radikalno drukčije – pjesnik si dopušta slobodu u kojoj proučavatelj ipak nema pravo uživati, a tiče se Antejevog kompleksa: “skoro uvik, stoji iza deminutivnoga mehkoga + ‘Ć’ +, ki j s vrimenom postal i simbol malaksalosti [kurziv I. M.], slipo črivo… ”. I još jednom usput: čini se da je Stojevićeva čakavština poput Krležine kajkavštine, jezična konstrukcija kojom se takoreći nitko osim autora ne služi. No, to bi valjalo provjeriti i naknadno argumentirati.
Radi se ovdje o pjesništvu (pre)punom deminutiva: “Deminutivih ki nisu samo gramatička umanjenica neg i gljedanje na jedan sasinsega fiktivan, glup život za ki bi se otelo da j realan ili da se, baren, poklapa s iluzijun o pisništvu s ‘Ć’ …osin deminutiva pokazalo [je] i njegovu sitnu dušu – filozofiju bez meri i određenj…”. Takvo pjesničko zapažanje otvara put zajedljivim prizvucima: “Ta groteskna niškorisnost, kot lak na pineli ili dinar v škrabici, mogla bi se reć evako: ni v rit ni mimo… Filozofija deminutiva ka logiki veli hodi spat, načinila j krabulju ka j ostala nje liçce”. Nije teško zaključiti da je recepcija te svojevrsne filozofije morala biti popraćena negodovanjima, zazorima i šokovima. Koliko god to zvučalo paradoksalno, dijalektalno pjesništvo time se priključuje modernom pjesništvu od Baudelairea nadalje. Valja se prisjetiti da se krajem 70–ih godina mladi pjesnici priklanjaju ili pjesništvu igre (npr. u pjesmi “Vatra” Edija Jurkovića: “Vatra nikad/ ne gori/ na/ mom ognjištu/ jer ga nemam”) ili semantičkom konkretizmu kao što je to vidljivo ovdje. (Tek će nešto kasnije istupiti skupina oko kolektivne pjesničke zbirke Insulae.) Ludizam je poveznica između tih dviju struja, no specifičnost semantičkog konkretizma leži u njegovom antitradicionalizmu i priklanjanja iskustvima povijesnih avangardi, od tzv. zaumnog jezika Velimira Hljebnikova i vizualno–tekstualnih kaligrama Gilliaumea Apollinairea do drugih. Dosljedno tome, u Stojevićevim Visećim vrtovima pojavljuju se i crteži strip autora Zvonimira Pliskovca. Provokacije semantičkog konkretizma barem su dvije. Prva se tiče ideje da se ne samo pjesništvo negoli i književnost u cjelini ne izlijeva iz korita smislene komunikacije, a druga da pravo, autentično i nepatvoreno pjesništvo jest pjesništvo srca i duše. To je, paradoksalno, cijena izlaska dijalektalnog izraza iz svijeta zavičaja. Drugim riječima, napuštanje spontanog kampanilizma i priključenja svijetu kojim npr. prometuju vlakovi, a ne mići karići, motorna vozila, a ne vozila na konjsku ili kakvu drugu zapregu.
Završni stihovi pjesme stoga i glase:
AH!
“Ć”!
kamo greš?
Nigdar nikamo!
#Ivan Molek #Milorad Stojević #provokacija #Umjetnost #umjetnost provokacije
