Riječka autorica Doris Pandžić domaćoj je publici poznata po zbirkama “Iskrivljena ogledala”, „Bizarne crtice iz antiživota“ i “See more…”, proznom rukopisu „X√X“ , tekstovima objavljenim u raznim časopisima, kao i svom djelovanju u neformalnoj književnoj skupini Ri Lit. Godine 2017. dobila je stipendiju za promicanje književnog stvaralaštva koju dodjeljuje Grad Rijeka, a ove joj je godine u ruke stigla nagrada Drago Gervais. Roman “Vi niste ovdje” je tako friško objavljen u izdanju Gradske knjižnice Rijeka, nudeći čitateljima izravni uvid u kaotičnost, monotoniju i egzistencijalna propitivanja s kojim se autorica suočavala tijekom pandemijskog lockdowna.
Roman “Vi niste ovdje” proizašao je iz sakupljenih dnevničkih zapisa, fragmenata svakodnevice koju smo svi na ovaj ili onaj način proživljavali kada je svijet zahvatila pandemija koronavirusa. Pandžić ovdje izlaže svoj način, premda on na momente zvuči toliko poznato da je neizbježno zapitati se: jesmo li se svi u nekom trenutku pretočili u jednoličnu masu razmišljanja i osjećanja? Baš kao što pri početku romana autorica čuje: “Mrzim to romantiziranje ove situacije. Nazvali su me s nekog portala da dam intervju i pitaju me kako provodim svoje vrijeme tijekom ovog korona lockdowna. I što da im kažem, kako ga provodim? Ujutro se probudim, doručkujem, serem. Kao i svi drugi.”
S obzirom na autoričinu vještinu pripovijedanja, svladavanja jezik na jednostavno i nužno ali efikasno i zvučno, gotovo poetično, ne bi bilo sasvim pogrešno pomisliti da se i ona zatekla u romantiziranju vlastite situacije. Međutim, ispisani isječci svakodnevice ne djeluju kao da su uljepšani ni na koji način, samo nisu izloženi u sirovom obliku kakav dojam primjerice odaju knausgardovski tekstovi i druge slične autofikcije. Vidi se da se autorica poigravala slaganjem svojih misli u strukturu koja stoga ima glavu i rep i teče glatko, vrlo ugodnim ritmom. U pripovijedanju ništa nigdje ne zapinje, nema nepotrebnih dijelova, u maniru pisanja kratkih priča, a tok misli zaigran je, duhovit i životan, zbog čega ikakva sumnja da bi čitanje o pandemijskoj izolaciji moglo biti zamorno pada u vodu.
Daleko od toga da roman ne otvara egzistencijalne teme i budi osjećaje koji su suštinski nelagodni, jer u tom je razdoblju svima realnost bila krajnje neobična. Neki su se s njom nosili na teži, a neki na neopterećeniji način, ali neovisno o tome kakve su nas okolnosti zadesile, u zraku se osjećala neka začudnost. I baš je ta začudnost u ovom romanu itekako opipljiva, izrealizirana na organski način, prvenstveno iznošenjem crtica iz svakodnevnog života i s povremenim uplivima filozofskih promišljanja i emotivnih kolopleta. No i te su emocije iznesene veoma promatrački, ni u kojem se trenutku ne pretvarajući u narativno preglumljavanje ili larpurlartističke opise. Zbog tog zdravog doziranja introspekcije, sagledavanja međuljudskih odnosa i opisa situacije u svijetu (spominje se samo letimice, u svrhu stavljanja dana u vremenski kontekst), Pandžić je uspjela stvoriti atmosferu kakva je, barem ako vjerujemo romanu, bila prisutna i u njenom životu tada.
Čitajući ovaj roman, s vremena na vrijeme nije teško pomisliti kako čitamo čistu beletristiku. Lik Malog iz romana komotno može biti lik koji je prikladno stvoren kako bi činio kontrast rastresenom i zabrinutom umu glavne pripovjedačice, K. je odlično poslužio za priče o lockdown igrama i druženjima, a pisma razmijenjena s prijateljicom Ninom fino razbijaju tok pripovijedanja. U konačnici, i sama se realnost u izolaciji mogla činiti fiktivnom, pogotovo onima koji su skloni pretjeranom razmišljanju, ili koji su se u karanteni zatekli potpuno sami. Tu se brišu granice normalnog i nenormalnog, kao što se brišu granice stvarnosti i fikcije, i mi u svakom trenutku jesmo i nismo ovdje.
“Ovo ‘ovdje’ upravo je to – hologram koji naš mozak odbija prihvatiti kao stvarnost. San u kojem sanjamo da smo akteri filma katastrofe koji smo pogledali večer prije i posluvjesno čekamo buđenje znajući da nismo ‘ovdje’.”
Priča staje baš ondje gdje bi se mogla ušuljati prva pomisao da bi se nešto negdje trebalo prelomiti. U rijetkim uplivima svjetske politike, spominje se napad Rusije na Ukrajinu, što upotpunjuje osjećaj da previše postaje previše. Ne toliko u smislu priče koliko u autoričinoj svakodnevici i njenom pribjegavanju suočavanja sa samom sobom. Osim toga, sada znamo da smo bili na pragu izlaska iz službenih lockdowna kao takvih. Znamo da smo se poslije vratili u normalu, što god ta normala značila. Roman “Vi niste ovdje” podsjeća na to koliko nitko od nas to nije mogao znati. Naslućivali smo da će nam početi biti svejedno, da strah od nepoznatog ima svoj rok trajanja, i da u kontekstu stalne utrke s vremenom sve to zapravo možda nije niti važno. Ali nismo mogli znati, i zato je tek sada, kada su iskustva malo odležala, idealno vrijeme za čitanje ovakvog romana.
“U dva ujutro, dok nas taksi čeka ispred K.-ove kuće, mi se oblačimo, pospremamo stvari, a potom se, vrlo nećudoredno, vrlo suberzivno, grlimo za rastanak.”
#Doris Pandžić #recenzija #roman #Vi niste ovdje
