Pisma iz Pekinga, novi autofikcijski roman bivšeg novinara, diplomiranog kulturologa, autora, a trenutačno i političkog PR-ovca Vida Barića, otvoreno progovara o opadanju polemike i smislenog novinarstva. Članci postaju roba, novinari u velikim redakcijama su primorani podilaziti sistemu hiperproizvodnje, a kvalitetne rasprave neistomišljenika gotovo pa niti nema. Premda se čini kao tema koja nije nepoznata, roman je ipak, netom nakon izlaska, izazvao i neodobravajuće reakcije.
S Vidom smo porazgovarali o tim prvim reakcijama i tome zašto se odmaknuo od novinarstva, kakvo zadovoljstvo pronalazi u autofikcijskom pisanju, postoji li zamagljivanje granice između njega i protagonista, i koliko je istine u svijetu, a koliko u književnosti.
Kakve su prve reakcije na Pisma iz Pekinga?
Roman je izašao pred nešto više od mjesec dana, i nema još kritičke recepcije. To obično s knjigama ide sporo, ali zato i volim knjige, jer se ne događa sve od danas do sutra. Što se čitateljica i čitatelja tiče, redom hvale roman, ali većinu tih ljudi i poznajem, pa to moram uzeti s rezervom.
U romanu je jasna kritika medija – o tome progovaraš iznoseći vlastita iskustva rada u novinarstvu, i koliko god je takav pogled autentičan i svjež, on zapravo ne nudi istinu koju netko s kritički osvještenom perspektivom već ne zna. Unatoč tome, izazvao je reakcije…
Da, roman je kritičan prema medijima, ali mislim da ne iznosim ništa što ljudi već ne naslućuju ili ne znaju da se događa. Ne sjećam se takvog romana od ranije, ali puno hrvatskih pisaca i spisateljica su se bavili novinarstvom, pisali o tom životu u redakcijama, pružali suptilnu kritiku medija, ali kod mene je to ipak jedno od tematskih sidrišta čitavog romana. Mislim da sam iznio neke točne ali neugodne stvari o modelu funkcioniranja medija i njihovoj hiperproizvodnji, i neki mediji su se na to uvrijedili, otkazali su mi čak intervjue. Onaj tko upre prstom u slona u prostoriji ipak plaća neku cijenu, ali nemam problem s time, najvažnije mi je pisati direktno ono što mislim i znam. U medijima sam proveo dobrih deset godina i mislim da sve što o njima pišem ima vjerodostojnost i legitimitet.
Osim kritike medija, kroz tekst se zrcali i tema polemike, odnosno njen nedostatak. Kuda se kreću polemika i mogućnost zdravim rasprava u našem društvu?
Mislim da je očigledno da je kultura dijaloga i polemike u opadanju, a jednako to pripisujem i desnici i ljevici. Mislim da su ljudi sve skloniji penjati se na barikade, etiketirati i prozivati one koji drugačije misle, u nastojanju da se popnu na vlastite moralne Olimpe. Čini mi se da je potpuno jasno da ta kultura propada, i da su ljudi sve ratoborniji jedni prema drugima. Čak i oni koji stoje na istoj strani. A ako pogledamo kako razgovaraju neistomišljenici, vidjet ćemo da viču jedni na druge pred sveučilištima, maltretiraju se, vrijeđaju, i onda to prenose na Internet, gdje se nastavljaju zauzimati pozicije na barikadama. Ne znam gdje to vodi, ali mi se ne čini da ide u najboljem smjeru. Mislim da su kultura dijaloga i polemika jedno važno civilizacijsko pitanje.
Koliko su ti Kulturalni studiji pomogli u oblikovanju okvira razmišljanja prema kulturi i medijima? Ipak je to jedan od rijetkih fakulteta koji izravnije brusi tu kritičku crtu.
To je interdisciplinarni fakultet koji nudi specifičan pogled na svijet i neke naočale kroz koje ga promatraš. Drugo, na neki te način nauči kulturi dijaloga i polemike, naučiš i o silnicama postmodernog svijeta u kojem ne postoji jedna istina i gdje su različite interpretacije događaja, teza i ideja podložne međusobnoj interakciji. Mislim da je to važna točka u mom obrazovanju koja mi je dala mogućnost percepcije da ono što mislim možda nije jedina točna stvar.
U romanu si napisao da sve oko nas ide prema propasti i pitanje je tko će na tom putu prema dolje pokazati zube. Ti si na neki način to radio kroz novinarstvo – je li odmak od tog svijeta pomirenje, preslagivanje prioriteta ili nešto treće?
Ako pričamo o novinarstvu, pokušao sam kroz svoj način doprinijeti novinarskoj sceni i kulturi, i to sam radio u doba kad su mediji počeli najviše propadati. Otpor sam pokazivao pišući promišljene autorske tekstove u eri gdje nije važno je li tekst promišljen, barem ako govorimo o komercijalnim medijima. Puno sam puta dolazio na posao i radio gomilu gluposti u tih osam radnih sati, a onda došao kući i pisao taj tekst koji sam htio napisati i kojeg je objavio taj isti portal koji mi nije dao da ga pišem dok sam zapravo tamo. Nakon deset godina mi se više nije dalo boriti s vjetrenjačama i odlučio sam otići iz novinarstva. Novinarstvu sam dao puno prilika, a nailazio sam najčešće na iskorištavanje i tapšanje po ramenu, a povrh svega tu su i očajni financijski uvjeti. No, što se tiče financijskih uvjeta, novinari nisu jedini u problemu, mislim da je to simptom i mnogih drugih profesija, pa i onih važnijih za društvo od novinarstva. Dovoljno je pogledati kolike plaće imaju ljudi koji nam obrazuju djecu ili koji nas liječe, da bismo mogli dijagnosticirati jednu vrstu sveopće propasti u kojoj se nalazimo.
Gdje je tu književnost? Gledaš li na nju kao prostor kritike i otpora ili umjetničku formu? Može li se to objediniti?
Sad smo pričali o novinarstvu, hiperproizvodnji i količini maltretiranja u tom sektoru. Književnost je kontrapunkt toj čitavoj kulturi. Knjige se pišu sporo, ne moraju biti objavljene isti dan, i ne moraš je uopće objaviti ako nisi zadovoljan napisanim. U književnosti pišeš samo ono što želiš pisati, ne moraš se povijati uredničkim zahtjevima koji su često na rubu inteligencije. Kako čitateljeve, tako i onih koji tekstove piše. I zato mi je osvježavajuće pisati knjige u toj eri banalnosti, hiperprodukcije i osipanja vrijednosti teksta. Može li se knjigom pružiti otpor i vikati protiv te propasti? Mislim da može, ali također mislim da to nije neki veliki otpor. Ali, i dalje je otpor.
I našao si se u autofikciji. Koliko ti je stvaranje u tom žanru prirodno? U romanu govoriš kako ne možeš pronaći jezik o Evi, koliko ti je teško pronaći jezik o sebi?
O sebi mi je bilo lako pronaći jezik, i moj prvi roman „Fiumanski, opet lažeš” je djelomice autobiografski roman, iako nije klasična autofikcija, ali i tu je bilo dosta mene. Nakon tog romana pokušao sam pisati kompletnu fikciju, ali bio sam nezadovoljan, nije to bilo iskreno i autentično, pa sam bacio taj roman u smeće.
Pisac uvijek na neki način piše o sebi, samo je pitanje distance. U ovom sam romanu odlučio da će ta distanca biti minimalna, nisam se trudio zamagliti granicu Vida iz romana i mene, iako puno pisaca to radi, ali mislim da je to greška – autofikcija mora inzistirati na znaku jednakosti između autora i protagonista. Uplivao sam u to bez razmišljanja, bez fige u džepu, kako mislim da bi kod snažne autofikcije trebalo biti.
Koliko s autofikcijom uspijevaš razriješiti vlastite polemike, definirati si odnose i razmišljanja? Ili ih time još više zakompliciraš? Neki kažu da je pisanje terapija, a drugi da je daleko od toga jer pisanjem samo intenziviraš proživljene osjećaje.
To je jedno klasično pitanje o kojem sam i ja puno razmišljao. Ova teza da je pisanje nekakva terapija… ne bih išao toliko daleko. Idem kod svog terapeuta relativno često, a svakodnevno se bavim pisanjem. Nema tu ni katarze niti mirakuloznog oporavljanja od trauma. Uostalom, da je ta „terapijska“ teza točna, pisci bi bili redom sretni ljudi. No među piscima ja ne poznajem baš puno sretnika. Dobro je da je tako, u suprotnom ne bi nitko ni pisao. O čemu da piše sretan čovjek?
Ono što autofikcijsko pisanje nudi – ako već ne terapiju – jest jedan distancirani pogled na traumatske događaje, ali i povratak kontrole nad stvarima koje su ti se dogodile. Mozaično složiš proživljeno u roman, i tako kontroliraš taj narativ, vraćaš ga pod svoje „uzde“, što u svijetu izvan književnosti najčešće nije moguće napraviti.
Spomenuo si da voliš čitati autofikciju – koliko te inspirira tuđe pisanje, čime se puniš da stvaraš?
Slabije čitam žanr, uvijek posežem za knjigama u kojima naslućujem neko proživljeno iskustvo. U stvarnosti smo bombardirani lažima, obmanama i simulakrumima svih vrsta, pa mislim da tražim istinu u književnosti.
Kao da se sve obrnulo, sad eskapizam u književnosti postaje odlazak u stvarnost.
Da, taj svojevrsni obrat se dogodio jer u svijetu više nema ničeg stvarnog i autentičnog. Nekad smo išli eskapistički u književnost po nove obrasce i izmišljene svjetove, dok danas – budući da živimo u „izmišljenom svijetu“ – u literaturu odlazimo po istinu.
Ja volim čitati takve romane, u kojima osjetim da netko piše iz proživljenog iskustva, Padaju mi napamet Bekim Sejranović, Annie Ernaux, naravno i Knausgard. U Hrvatskoj u tom okviru djeluje i Drago Glamuzina, kako u pjesničkoj tako i u proznoj svojoj produkciji. Odličan mi je i roman „Knjiga za Maju” Marka Tomaša. To su neki pisci koje čitam ako govorimo o autofikciji. I iako se brendirala u posljednje vrijeme kao trendi žanr, ona je tu oduvijek – i Jack Kerouac i Marcel Proust su na ovaj ili onaj način stvarali autofikcijska djela. Spomenuo bih i Antuna Gustava Matoša koji mi je također veliki uzor, on je isto skakao na glavu u to što piše, uključivao se u razne polemike… Mislim da je važno za spisateljicu ili pisca da budu all in u onome što rade.
Razmišljaš li o budućnosti svog pisanja i djelovanja, u smislu vizije i želja?
Ne razmišljam puno o budućnosti, više o prošlosti. Strahujem od sutra. Ali pisat ću i dalje. Prepoznao sam se u autofikcijskom pisanju i vjerujem da će moj književni rad nastaviti u tom smjeru. Ljudi su skloni reći da se autofikcija brzo iscrpi, ali meni se čini da je nepresušni izvor.
Istaknuta fotografija: Klara Stilinović Tušek
#intervju #Pisma iz Pekinga #Vid Barić
