Javnosti poznat i kao glazbenik i kao pisac, i neodvojivo Riječanin, Vlado Simcich Vava kreira riječi i zvuk koji su postale sastavno tkivo našeg grada. Nakon svog prvijenca “Odstranjivač ljubavi” objavljenog 2012. godine, objavio je još pet naslova: “Srce od gume”, “Canzoni d’una volta”, “Podudarnosti”, “Kapetan onkraja” i najsvježiji “Vjetar i zastave”.
Što izdvaja novi roman s kojim se ovaj tjedan predstavio na Vrisku, kako gleda na vlastito stvaranje i u kojoj je fazi priča Ri lita – naše omiljene riječke književne skupine koju je oformio 2013. – ispričao je netom nakon književnog susreta u V.B.Z.-ovoj knjižari.
Počnimo od kraja i objave novog romana „Vjetar i zastave”. Po čemu se on najviše razlikuje od tvojih dosadašnjih romana?
– Rekao bih po striktno fikcijskom pristupu. Baš kao i kod prethodnog romana Kapetana onkraja, i u ovom sam se romanu držao podalje od bilo kakvih autobiografskih epizoda. Ili, ako ćemo baš preciznije, stvorio sam neku vrstu alternativne stvarnosti za sebe. Što bi se dogodilo da me je snašla Edova sudbina i da sam zaista gitaru, slijedeći savjete roditelja, poklonio prijatelju i postao roditeljem u ranim dvadesetim godinama? Bih li završio uopće faks, upoznao stotine kreativnih ljudi, uputio se na ovaj nepredvidljivi i trnoviti muzički put, a kamoli spisateljski? Postavio sam sebi neku okvirnu skicu s natuknicama i polako počeo dodavati dijelove koji su se vremenom počeli uobličavati u cjelinu. Stanovita rascjepkanost i kaotičnost prve verzije bila je nepodnošljiva i prije nego li sam razočarano htio sve uputiti u reciklažni bin zamolio sam kolegicu/prijateljicu Dunju Matić Benčić da baci pogled na rukopis. Puno njezinih sugestija i savjeta sam usvojio i mijenjao u tekstu, nakon čega je sve bilo puno lakše, a kao bonus sam zatražio i još jedno mišljenje kod Zorana Žmirića i tad sam se konačno pomirio sa sobom i odlučio objaviti roman.
Priča Ede i Lole otvara pitanje je li monogamija naše prirodno stanje ili nametnuti moralni okvir. Rekla bih da je riječ o nepresušnoj temi.
Naravno da ne mislim da je tema posebno originalna, štoviše! Međutim, nisam se navodio nikakvim tuđim tekstovima, dapače, u procesu pisanja sam u potpunoj izolaciji, baš iz razloga da ne povučem štogod iz nekog postojećeg izvora. Temu monogamije sam dotaknuo iz razloga što zaista ne mislim da je takvo stanje moguće održati bez strogo nametnog moralnog kompasa. Za kojeg smatram da ga svatko u nekoj mjeri ima, međutim, prirodno stanje, odnosno instinkt životinje koji se ponekad u nama probudi, može itekako pomrsiti i izbezumiti tu iglu, a kad se to dogodi sve je moguće! Staviti na kocku cijeli dosadašnji život ili ostati zarobljen u ritmičkoj svakodnevici? Svatko bira svoj odgovor, zar ne?
I jesu li sada stvari malo posloženije? Koliko ti pisanje o nečemu profiltrira i ‘razriješi’ stav ili pretpostavku, a koliko ih samo još više zakomplicira? Netko će reći da je pisanje terapija, a netko da su emocije ili misli i dalje itekako tu te smo ih riječima još i intenzivirali.
– Ako me pitaš o mom osobnom životu, onda više nemam dvojbi, zaista ne. Posložen sam i posvećen obitelji bez zadrške! Pogotovo stoga što vrlo rijetko upadamo u neku monotoniju, a ako i da, što je neminovno, uvijek se trudimo unositi još svježine u naše živote, začiniti ga stalnom dinamikom na razne načine. Svaka pretpostavljena komplikacija u tekstu, pa dakle i u životu, zatraži i neko objašnjenje, što ga čini zahtjevnijim, ali utoliko i zanimljivijim autoru, što vjerujem da znaš i iz vlastitog iskustva pisanja. Slažem se da vrlo često sam čin tipkanja proizlazi iz terapijskih razloga, što ne mora uvijek ispasti dobro, no svakako smanjuje pritisak kojem smo izloženi – pogotovo ako smo jedinke naglašenog senzibiliteta – zbog akumulirane količine neistrošenih ili pogrešnih emocija. Na primjer, moji su fikcijski likovi vrlo često izloženi pogibelji i najčešće ih unaprijed osudim na smrt. Je li u pitanju suicidalna tendencija ili naprosto hir, ostavljam na procjenu kvalitetnom psihijatru! Pa da.
Na koji je način ovoga puta tvoj glazbeni izričaj dio teksta?
– Gotovo uvijek kad pišem, paralelno počinjem raditi na muzici. Katkad je riječ o nečemu instrumentalnom ili cjelovitoj pjesmi, a to mi postane jasno nešto kasnije, kad se počinjem osjećati udobnije u tekstu na kojem radim. No, u ovom slučaju porinuće je došlo iz dva izvora: najprije mi se dogodila epifanija, s desetljećima ignoriranom pločom Idola, Čokolada, i njihove neodoljive novovalne balade Vetar i zastave, čiji sam naslov i prisvojio za ovaj roman, a druga je vezana uz grupu Paraf. Naime, za potrebe snimanja novog studijskog albuma napisao sam nekoliko tekstova, a među njima je i Čempresi rastu, s motivom, ha, pa naslućuješ da nije baš odviše radostan…
Postoje li uopće Vava glazbenik i Vava književnik, ili kreativa jednog i drugog ima isti izvor?
– U procesu sam pisanja jako spor. Volio bih reći lijen, ali nije to u pitanju, već nesigurnost. A to znam zbog toga što muzičke komade vrlo jednostavno izvlačim iz sebe. Neki ne opstanu, jasno. Bacam ih bez okolišanja u nepovrat. Možda si s vremenom i dvadesetim romanom nabildam veću količinu samopouzdanja. Rekao bih da se zaista iz istog dijela mozga javlja glas nemira koji me tjera da sviruckam i pišem. Da li mi istječe vrijeme ili je nešto drugo u pitanju, nemam pojma.
Koliko na taj izvor utječe Rijeka? Koliko ti se mišljenje o Rijeci promijenilo kroz godine?
– Nepresušno! Sasvim je svejedno je li katkad negativno ili pozitivno mišljenje, moj grad je mene formirao. Ovdje postoji cijela mreža ljudi koja me drži na životu, ne samo s rock scene, već i ove književne, filmske, likovne, a ta međusobna povezanost i potreba da si pružimo ruku u odsutnim trenutcima je potpuna, gotovo i bezuvjetna. Pritom uopće ne romantiziram! Volim riječku otvorenost i prihvaćanje, ono je dijelom identiteta i svjetionikom supkulture koja nas je okruživala od kraja sedamdesetih pa do danas. Nemam načina oduprijeti se tom zovu!
Jedna od riječkih konstanti u posljednjih desetak godina je djelovanje Ri lita. U kojoj je fazi ta priča?
– Od 2013., i našeg prvog nastupa, zaista je tako. Čini mi se da smo brendirali taj nazivnik, što ponajviše valja pripisati sjajnim fantastičnim individualnim uspjesima autora! I sljedeća godina bi trebala biti uzbudljiva. Ne samo zbog još jedne Noći velikog čitanja nego i zbog činjenice da s nestrpljenjem očekujemo premijeru dokumentarno eksperimentalnog filma redatelja Anđela Jurkasa, Stisni play – Ri Lit! Hoće li se to dogoditi na nekom od regionalnih festivala ili negdje u inozemstvu bolje bi bilo saznati od njega samoga. Znam samo da je uložen ogroman trud u snimanje, montažu i motiviranje svih nas sudionika pri izradi. Itekako smo mu zahvalni na tome. Vjerujem da će film dodatno pojačati interes za našom književnom skupinom.
A što je sljedeće u pisanju? Postane li s vremenom lakše izabrati o čemu pisati odnosno procijeniti koja je ideja vrijedna pažnje i vremena?
– Budućnost je, citirat ću Morrisona, nesigurna, stoga sam koncentriran isključivo na ovo sada! Teme se katkad same nametnu, ali najčešće ih moram dugo tražiti po svojoj svijesti, dakle, prepušten sam sebi. S vremenom će se možda nešto ukazati, ali nisam pretjerano depresivan ako ideje izostanu. Kreativnost je ionako teško definirati, ali kad me obuzme sjednem i iskopčavam se iz svijeta u korist onoga što se ‘kuha’ u meni.
U tijeku je Vrisak, more zanimljivih autora i novog štiva… Preporuka, dvije?
– Što se tiče autora s Vriska upravo bih rado preporučio talijansku spisateljicu Veronicu Raimo i njezin naslov ‘Lažem kad zinem’, koju sam imao prilike čitati i nalazim je zabavnom i iskrenom, pretpostavljam, s pričom utemeljenoj na biografskim podacima. Što se ostalih naslova tiče evo: Boris Perić – Trauma, David Mitchell – Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta, Knausgard – Jutarnja zvijezda i Vukovi iz šume vječnosti, Shehan Karunatilaka – Sedam mjeseci Maalija Almeide.
A što je u uhu?
– U tom sam svijetu ipak u rikvercu pa se uglavnom oslanjam na provjerene izvođače. Izdvojit ću Tangerine Dream koje sam napokon uspio slušati i gledati uživo i njhov posljednji album Raum, odlični engleski bend Slowdive s istoimenim albumom iz 2017., Tears for Fears – Tipping Point, XTC – Nonsuch, Ultravox! i njihov eponimni debi, The Cure – Songs of a lost world.
Istaknuta fotografija: Blagoja Pešić
