Vlado Simcich Vava poznato je lice riječke umjetničke scene. Osim glazbene karijere koja traje od kasnih osamdesetih i za vrijeme koje je djelovao kao gitarist u bendovima poput Laufera, En Facea, Blagdan Banda i Turista kao i solo izvođač, Vava je također i književnik i suosnivač neformalne književne skupine Ri Lit s kojom surađuje od njenog začetka 2012. godine.
Za potrebe ovog razgovora s Vavom sam prošetao kišnim Korzom do Robne kuće Ri, gdje smo u mirnom ambijentu porazgovarali o Ri Litu, Vavinom književnom stilu i temama kojima se bavi, ali i njegovim načinom rada kao glazbenika.
Koja Vam je bila misao vodilja kada ste postali jednim od osnivača književne skupine Ri Lit 2012. godine? Jesu li se Vaše prvotne ideje i ciljevi ostvarili u 12 godina postojanja Ri Lita?
Najvažnije mi je bilo stvoriti nekakvu platformu koja će objediniti riječke pisce. Naime, u osamdesetim godinama, kad sam ja bio mlad, s dvojicom svojih prijatelja dogovorio sam se da, kad mi budemo stariji, polu u šali a pola ozbiljno, mi ćemo biti ti koji će gurati kulturu van… Naravno, život nas skrenuo u druge smjerove, drugačije puteve. Njih dvojica su se našli u nekakvim drugim poslovima, jedan je novinar, drugi PR majstor, ali u meni se zakucala ta ideja u glavi i postojao je već taj tzv. riječki krug redom, koji je objavio i istoimenu zbirku, kompilaciju priča ’87./’88.
Dakle, vodeći se donekle tom zamisli, a poznavajući neke mlađe naše lokalne autore pisace, 2012. sam odlučio sazvati ‘sjednicu’ i predložiti im, jer zaslužili su, zajednički nastup. Želio ih postaviti na zasluženi pijedestal.
Onda sam zapravo posegnuo za najjednostavnijim mogućim rješenjem: prvo sam pozvao one koji su mi najbliži, drugim riječima, prijatelje. Enver Krivac, Zoran Žmirić, Tea Tulić… a oni su meni, pak, sugerirali još neke druge svoje kolege, pa smo na tom sastanku, nas desetak, sjedili i pijuckali čaj, kavu već prema afinitetu, i tad sam im obrazložio ideju kako zamišljam jedan nastup pisaca. Zamislio sam ga kao izlazak na binu rock koncerta, i rekao sam: „Ovo će biti bend. ‘Ajmo mi to napraviti tako da to izgleda i zazvuči apsolutno najbolje što može biti.“ Dakle, cijeli taj koncept mi je bio jednostavno zamišljen u glavi i čim smo ga realizirali prvi put znao sam da smo na dobrom putu jer baš taj prvi put, to je bilo stvarno nešto posebno, sjedeća mjesta sva zauzeta, okolo se stajalo… Znaš, kad napuniš Filodrammaticu s 250 ljudi ispada zaista kao nešto drugačije. Nažalost, mi, kao skupina nismo uspjeli privući dovoljno pažnje izvan lokaliteta, izvan Rijeke, iako smo nastupali i u Vukovaru, i u Zagrebu, i u Puli, i u Crnoj Gori, i u Splitu, nigdje to nije imalo takav efekt kao tu u Rijeci. Jednim dijelom sam, naravno, zadovoljan, međutim uvijek od sebe tražim više i bolje, pa se tako nadam da će biti i sada, ove godine. Imali smo mi pauzu od 3 godine zbog Covida, a ove godine sam odlučio, kad smo već krenuli u projekt i snimanja nekakvog filma i tako, da pokušamo dati mu još jednu nijansu više.
U vašem književnom stvaralaštvu koristite tzv. „jezik ulice“. Što čini takav način izričaja posebnim naspram ustaljene, propisane i standardne forme pisanja?
Upravo pokušaj da pobjegneš od tog nekakvog uštogljenog, dramskog serijala RTV Zagreba kao što je nekad bio. Nitko ovdje ne priča baš striktno pravilnim književnim jezikom. Riječani imaju specifičan naglasak, imaju specifične fore, specifičan humor i značajno mi je da tako nešto ostane zapisano i zabilježeno. Ne radi se samo o meni, mislim, velika većina mojih kolega zapravo i piše na takav način. Kad razgovaraš tim „uličnim stilom“ onda je puno jednostavnije i stvoriti karakter lika i na neki način se ipak približiti eventualnom čitatelju. Čim je tu jedan akademski, uštogljeni jezik na neki način, čini mi se da odbija ljude i mislim da je pomalo zastario. Vrijeme Krleže je odavno prošlo bez obzira što mislim da je on najvažniji i najveći hrvatski književnik. Jednostavno više ljudi ne razmišljaju na takav način, pa ako već pričaš ulično zašto ne i pisati tako. Takav je i moj nekakav pristup, da to bude što jednostavniji mogući rječnik. Ne kažem da ponekad moraš pribjeći i nekakvom pažljivijem izboru riječi i termina, pa i intelektualiziranju da bi u tekstu prikazao ono što zapravo i hoćeš. Recimo, u dijalozima se stvarno trudim održati što ljudskiji pristup.
Metafora disleksije srca, iako spomenuta samo jednom u Vašoj zbirci „Odstranjivač ljubavi (Amolitium Amoris)“, je i dalje sveprisutan, implicitan element Vašeg književnog stvaralaštva. Kako biste poistovjetili ovu „genetsku nepravilnost“ s užurbanim, uzburkanim životom u urbanoj sredini 21. stoljeća?
Teško. Ja sam čovjek iz 20. stoljeća i bojim se da mi je teško prihvatiti suvremeni svijet koji tako užurbano juri prema nekakvom distopijskom rješenju. Zaista nisam očekivao… krajem osamdesetih kad je naša generacija bila zanesena mislili smo da je pred nama stvarno cijeli svijet. Nevjerojatno je da se taj svijet počeo urušavati samo nekoliko godina poslije toga. Čak i kad je na neki način to sve prestalo, barem kod nas, entropija se nastavlja u tom smjeru da je meni teško shvatiti i još teže prihvatiti da uopće postoji ovakav svijet koji je bijesan, okrutan, i toliko brutalan. Nažalost, ja nemam protuotrov za tako nešto, nemam odstranjivač rata niti odstranjivač mržnje, ali kad bih ga mogao izmisliti onda bih ga proširio na najbrži i najefikasniji mogući način.
Vaša kratka priča „Odstranjivač ljubavi“ iz istoimene zbirke započinje ulomkom iz Goetheovog Fausta. S obzirom na ogorčenost i ljutnju naratora u priči, kakve sve faustovske dileme i unutarnja previranja proizlaze iz osjećaja da Vas vrijeme nemilosrdno gazi?
Odavno se osjećam da se nalazim na toboganu koji ima samo jedan smjer. Faustov život i taj lik kao takav, bez obzira čitaš li ga kod Goethea ili kod Thomasa Manna uvijek ima tu negativnu konotaciju, kao i kod Roberta Johnsona koji na raskršću potpiše ugovor s vragom. Dakle, svi smo mi ponekad barem u životu bili natjerani, valjda, napraviti pogrešan korak i osjetiti nakon toga ljutnju prema samom sebi. Ja sebi teško opraštam pogreške koje sam radio, vjerojatno ih niti ne opraštam, ali trudim se biti najboljom i najhumanijom mogućom osobom kakvom bih trebao biti, ali ne tvrdim da to uspijevam. Vrlo često mi se zna dogoditi da svu ljutnju i nezadovoljstvo samim sobom trpe svi moji likovi, i oni najčešće budu ubijeni na bilo koji način, ili su potencijalni samoubojice ili ih jednostavno netko smakne s lica Zemlje pa pretpostavljam da na takav način radim i sam sebi nekakvu katarzu. Još uvijek pišem na takav način i još uvijek moji likovi imaju sudbinu kakvu zapravo možda čak i ne zaslužuju. Naš život jednostavno nije superjednostavan, dapače, vrlo je kompliciran i vrlo ga je teško propisati, napisati definiciju kako bi trebalo živjeti. Da živim još jedan život možda bi mi bilo jednu mrvu jasnije, ukoliko bih imao svijest otprije, ali kako se svijest i savjest stječu godinama i iskustvom uvijek si zapravo podložan nekakvim uspomenama koje ne želiš da postoje iza tebe, i tu se uvijek posklizneš na samoga sebe, tako da nemam baš milosti prema sebi.
Koja biste djela suvremenih hrvatskih i regionalnih autora preporučili čitateljima?
Jako volim Marka Pogačara koji piše vrlo poetične tekstove. Ja sam prije svega prijatelj s ljudima iz Ri Lita, tako da ću njihove radove uvijek veličati. Čitao sam upravo novi roman Zorana Žmirića koji tek sad ide u tisak i koji je možda čak i njegov najbolji. Zaista je uzbudljiv, sjajan roman pun obrata. Krivčev pristup pisanju i crtanju je senzacionalan. On je nevjerojatno kreativan tip i imao sam sreću s njim snimiti ploču s Japanskim Premijerima. Poznavati njega znači dobiti sjajnu dozu humora, ironije i štošta se da naučiti od njega, bez obzira što je mlađi od mene. Tea Tulić koju stvarno jako, jako volim zbog njezine poetike i dinamike koju ima dok predstavlja svoj tekst. Tekstovi su joj uvijek puni ritma. Dunja Matić koju također obožavam i čiji sam roman „Mirovanje“ isto tako pročitao dok je još bio u demo fazi. Sjajna spisateljica koja ima i fenomenalno oko za urednički potpis. Doris Pandžić, dobitnica Gervaisa prošle godine. Igor Beleš koji je prošle godine zasjao nevjerojatnim sjajem sa svojim „Listanjem kupusa“. Ovako bih mogao nastaviti valjda do prekosutra. Oni su mi, naravno, najbliži, ali osim njih čitam i ostale hrvatske autore, i Marinu Vujčić i Roberta Perišića, i bio bih lud da to ne znam i da nisam upućen u njihove radove. Nažalost, ne stižem pročitati ama baš sve što bih htio, jer je to ipak obimniji posao negoli preslušati samo ploču koja traje 45 minuta. Uvijek ju možeš vratiti nazad, to je sve skupa 90 minuta, dakle kao gledanje jedne utakmice, a čitanje knjige je nešto u što se upustiš i dopustiš sebi da te tekst uzme.
Radili ste kao producent na velikom broju različitih ostvarenja hrvatske glazbe. Na koje elemente najviše obraćate pažnju kao glazbeni producent?
Uvijek mora biti pjesma na prvom mjestu. Ono što kod drugih zamjećujem mi je puno jednostavnije negoli na samome sebi kada radim vlastite pjesme. Volim imati treće i četvrto uho da mi skrenu pažnju na ono što sam ja propustio, a kad se od mene traži taj producentski pristup onda sam puno objektivniji i najčešće čujem ono što sami svirači ili autori ne čuju taj čas, i mogu promijeniti pjesmu tako da ne zvuči kao balada nego kao super brza stvar, samo zato što čujem da postoji tendencija kod pjevača da bi to moglo biti brže ili naprosto drugačije, tako da isprobamo uvijek nekoliko varijanti. Zadnje što sam radio, barem kao koproducent, je bio rad na novim pjesmama Parafa. Volim se zapravo zaigrati, čak i sa live albumima koje sam radio, kod Parafa i Urbana, posegnuti za nekakvim rješenjem koje na studijskoj snimci nije zabilježeno. Volim editirati, recimo to tako. Nisu to takvi zahvati kao što ih radi Rick Rubin, kao „sad ćemo sve pobrisati“. Kod nas ne postoje takvi uvjeti jer si uvijek ograničen s manje novca i onda zapravo prihvaćaš te nekakve poludovršene radove, iako s iskustvom kakvo imamo i ja i ostali stariji kolege, zapravo je teško napraviti nekakvu skroz ogromnu falingu. Možeš se katkad zeznuti, za neki dio misliš da je refren, a zapravo je kitica i naopako, i skužiš da se sve može promijeniti a pjesma može prodisati. Dakle, stvarno je važno da pjesma izađe van i da dikcija pjevača bude potpuno jasna.
Potpisani ste kao autor glazbenog aranžmana za dokumentarni film „Bosanoga (sasvim slučajna smrt)“ redateljice Morane Komljenović. Koji su, po Vama, najveći izazovi objedinjavanja prve umjetnosti sa sedmom?
Tu ti moram priznati, kad je već riječ o dokumentarcu, nažalost, da sam dobio zadatak praktički možda mjesec dana prije negoli je film bio gotov jer su oni imali dogovor s drugim izvođačem, ali se nisu uspjeli dogovoriti i onda je ovo bilo malo „na paniku“. Film nisam gledao nego sam probrao, otprilike na temelju scenarija, ono što bi moglo odgovarati dijelovima u naraciji, odnosno u cijeloj priči dokumentarca, tako da tu nisam sudjelovao od samog početka nego otprilike na trećoj četvrtini filma. Inače obožavam slušati odvojeno muziku i odvojeno gledati film, a kada ih spojim da to funkcionira fenomenalno. Morricone i Sergio Leone, to mi je jedan lik zajedno. „Bit će krvi“, taj je film isto strašan jer postoje oni dijelovi gdje je potpuna tišina kada bi trebala biti muzika, a ne pojavljuje se i onda kada je čuješ daje potpuno novu dinamiku. „Paris, Texas“ koja je meni stvarno fenomenalna kao soundtrack još uvijek mi predstavlja nekakav putokaz od dvadesete godine nadalje. Ry Cooder, Wim Wenders, apsolutno fenomenalni. Smatram da je muzika potpuno neodvojiv dio filma s tim da, naravno, ne treba pretjerivati s muzikom ni najavljivati unaprijed. Kada gledaš horor i čuješ karakterističan zvuk onda znaš da će biti nešto grozno. Zašto ne pustiti to prazno? Zašto ne pustiti nešto veselo pa da se dogodi jedan totalni twist? Ne treba sliku zasititi s previše zvuka.
Vaša solo diskografija je isključivo instrumentalna. Kako se, po Vama, može ispričati kvalitetna priča kroz glazbu bez teksta ili vokala?
Još uvijek radim na tome da od sebe izvučem najbolje što mogu. Instrumentalni albumi su mi jako važni zbog toga što u njima iskazujem potpunu golu emociju, ne moram tragati za riječima, dajem apsolutno sebe do kosti, nemam nikakvu kalkulaciju jer znam da instrumentalni albumi ne prolaze komercijalno, potpuno su nezapaženi u nekakvom medijskom smislu. Takvi materijali ostaju na margini, ili u najboljem slučaju negdje sa strane. Ono što trebam je da pročistim sebe od emocija koje sam akumulirao u proteklim razdobljima bez obzira jesu li ona bila lijepa, ali najčešće su malo turobnija, malo tjeskobnija. Ovo vrijeme zadnjih nekoliko godina, dakle Covid faza potpune izolacije i distopije, pa potom je uslijedio rat koji ti je zapravo tu blizu, u Europi. Dakle, konstantni strah i tjeskoba koja nas pritišće, hoćeš-nećeš, rezonira u meni, plus u sve to staviš nekakvu vlastitu emociju, svoju vlastitu situaciju i onda se to na neki način mora preslikati na stvaranje takve muzike gdje ponekad stvarno mislim da bi tekst bio suvišan. Iako sam na prvom svom instrumentalnom albumu ‘Soundtrack’ napravio kombinaciju koja mi je bila zanimljiva. Snimio sam najprije 3 ili 4 instrumentala, a onda sam počeo, paralelno s nastankom muzike, pisati i novelu. To mi je gotovo funkcioniralo. Čitao sam i slušao snimljeno, zaključio sam samozaljubljeno da postoji poveznica. Vjerojatno nisam do kraja uspio zalijepiti ova dva formata, ali svakako sam se morao upustiti u taj izazov. Ako već nitko ne pjeva, tu je barem tekst koji će ti donekle dočarati film koji je meni u glavi. Ja zapravo radim soundtrackove za ono što ne postoji.
S obzirom na Vaš dugogodišnji angažman na riječkoj glazbenoj sceni, koliko se ona izmijenila otkako ste postali njenim članom kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas?
Drastično u jednom segmentu. Uzmi svoj primjer, došao si iz Siska i snašao si se odmah, našao si ljude s kojima možeš komunicirati, s kojima možeš razgovarati i imate zajednički svjetonazor, imate zajednički pogled na rock ‘n’ roll, na muziku, štogod to bilo. Mi smo imali u sedamdesetima i pogotovo osamdesetima jedan melting pot, a to je bio Palach. U Palachu smo sretali stotine ljudi, s njih pet smo osnovali prvi bend, raspali se nakon 3 tjedna, pa sa sljedećim kandidatima napravili novi bend i tako unedogled dok nismo pronašli prave, odgovarajuće osobe. Na sličan su način mnogi proživljavali taj moment, a mjesto gdje smo se sretali bilo je važno, nešto poput katedrale. Na koncertima potpuno nepoznatih bendova, demo bendova, velikih bendova od Pankrta, Azre, ili ovih iz druge kategorije poput White Rabbita, Plastic Face za koji nikad nisam čuo prije niti poslije, ali odlazili smo na te koncerte i, hoćeš-nećeš, nailazili na čovjeka koji razmišlja na sličan način kao ti i ja. Ne znam postoji li danas mladi tako snažno gravitacijsko mjesto koje ih može na takav način spojiti i razdvojiti istovremeno, ali to ljepilo koje se događalo između nas, emocija plus senzibilitet, je bio stvarno važan moment i bili smo posvećeni da uspijemo u onome što smo htjeli. Mislim da smo imali tu veliku sreću. Smatram da su današnje generacije puno osjetljivije i imaju razloga biti takvima i na neki način ustrašene. Mislim da i vama zapravo ne ide na ruku ovakav svijet koji bi trebao biti miroljubiviji i ljepše zamišljen. U osamdesetima su nam punili glavu da će doći vrijeme Aquariusa, sreće i blagodati. Potpuna fulada. Ako se netko igrao Nostradamusa tu je falio sto na sat. Zaista, ne postoji, nažalost, takvo doba, čovjek je takva budaletina i neuništiva je naša glupost. Koliko možemo biti zli jedni prema drugima! Svejedno, unatoč svemu tome, mislim da još uvijek postoji kod jednog broja mladih zajednička crta koja ih povezuje i koja će ih uvijek moći odvojiti od onih koji su se tu, u nekom kulturalnom i supkulturalnom segmentu, slučajno zatekli. Tako je i kod nas bilo, uvijek su se ljudi motali koji su htjeli svirati i svirali su, ali nije ih zadržalo „to“. Zadržala ih je činjenica što si se mogao pojaviti na Ri Rocku i pogledati kakvu curicu. Mislim, svi smo krenuli na neku foru iz sličnog razloga, svi smo htjeli biti Mick Jagger, Marc Bolan, Jimi Hendrix, Jimmy Page, štogod, ali iza svega toga je postojala i ta neodoljiva želja da budeš na bini i da budeš zapažen, no nisu se svi snašli i jednostavno su otpali. Život rock muzičara je zahtjevan jer nije najjednostavnije preživjeti od tog poziva. Ali radi se o unutarnjem poslanju, onom kojem se ne možeš oduprijeti.
Razgovor s Enverom Krivcem pročitajte na sljedećoj poveznici.
#književnost #Noć velikog čitanja #razgovor #Ri Lit #Vlado Simčić Vava
