Neki tvrde da Šibenik ima tri skaline više od Dubrovnika. Nisam brojao ni jedne ni druge, samo sam se njima uspinjao i spuštao i u tome su moji mišići guštali: volim se kretati po vertikali. U Splitu se krećem horizontalno, a to je opasna navika i ja se na nju nisam navikao. Kao ni na viku. Pa kako da se onda naviknem na otrovanu Liku! I na toksično smeće, naročito ljudsko. Hm, kad smo već kod njega i moje averzije prema njemu, pada mi na pamet jedna „piromanska“ epizoda iz moga ranog djetinjstva. Nisam imao više od osam godina…
Živjeli smo u potkrovlju jedne kuće na Pjaci, ona je imala (i još ga ima) službeni naziv Narodni trg. I zaista je bio narodni: svake večeri ispunjena ljudima različitih generacija (naročito mladima), kao šipak pun koštica, kao pčelinjak pun pčela (s ponekom osornom osom, tu i tamo). Tu su se Splićani svake večeri sastajali da bi se družili, razgovarali i zajebavali, otprilike od osam do deset, a potom bi se, u grupama, razilazili u raznim pravcima da bi nastavili zabavu na drugim lokalitetima. O tome je detaljno pisao Milorad Bibić u knjizi „Zakon Pjace“. Da, Pjaca je bila zakon, bila je cool. Kada bi se strani turisti zatekli na njoj bili bi začuđeni pa bi pitali lokalce o kakvim je to demonstracijama riječ, protiv koga/čega to demonstriramo.
A mene bi svaku večer uspavljivao žamor s Pjace, bio je godinama moja umirujuća uspavanka. Samo ga nedjeljom nije bilo i ta bi me tišina uznemirila. No, imao sam tada svake nedjelje matineju u kinu „Balkan“ pa bi mi Indijanci i Vikinzi, Herkul i Winetou pomagali da podnesem nedjeljnu tišinu i prazninu. Od ponedjeljka bi narod opet bio opet na Pjaci u punom sastavu i život bi se vraćao u normalu. Danas je za to potreban Normabel, a narodne trgove možemo vidjeti pune naroda samo kada se ovaj protiv nekoga/nečega buni. Kao nekidan u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, koji je tada opet bio Narodni trg. Kao što bi svi trgovi takvi trebali biti. A nisu. Jer su, u međuvremenu, postali trgovi za turiste. A Hrvatska je postala U-služna država.
Vatreno o zagađenoj vodi
Smrdjelo je u Splitu i tada, naročito portun moje kuće (od rigotine pijanaca), a bilo je i smeća (samo što je ipak prevladavala sreća). A ja sam, klinac, istraživao grad, njuškajući uokolo. Tako sam jednoga dana zašao u neko malo vanjsko dvorište u Bosanskoj ulici i vidio kako škovace nadvisuju pregradni zid od cigala. Dakle, mjera je bila prekoračena. I što sam napravio (naravno, bez razmišljanja)? Upalio sam kutiju šibica i bacio je iza zida (pa bio sam tek dječak). I odšetao dalje. Kada sam opet prošao tuda, nakon 15-ak minuta, vidio sam vatrogasna kola na vrhu ulice, čuo zavijanje sirene i premro od straha. Kidnuo sam s lica mjesta, crven u licu. Požar je, naravno, bio brzo ugašen, nije se proširio, samo je sve smeće izgorjelo i vatra je ostavila crni trag čađi na zidu te kuće.
Ovu bi pričicu mogli nazvati „Dječak sa šibicama“. A koja bi bila njena poanta? Pa ta da kada je smeća (škovaca, otpada) previše, toliko da ga se više ne može sanirat, i onda preostaje samo pročišćujuća vatra. Uzmite na primjer „vatrene“. Njihovi nogometni uspjesi donijeli su toliko katarzi hrvatskome narodu do sada da je od sada normalno očekivati buđenje i demonstriranje glavometnog naroda. Da „vatreni“ nisu podbacili na Mundialu možda uopće ne bi došlo do tolikog okupljanja ljudi na Jelačić placu. Da su na primjer osvojili zlato, dočekalo bi ih tamo više ljudi nego Thompsona na Hipodromu i od toga bi živjeli zadovoljno i mirno sljedeće četiri godine. Nikakvi masovni protestni mitinzi ne bi dolazili u obzir pa makar se kancerogeni otpad masovno istovarivao u Savu. Takva je moć nogometa kao opijuma za narod. Ovako, em se Modrić i ekipa vratili doma bez medalje, em turistička sezona podbacila, em Liku kontaminirali toksičnim otpadom. Pa što je previše, puno je! I evo Hrvata na Narodnom trgu bana Jelačića – za Liku spremni!
Postoje rezne vrste ekonomije. Pa tako i ekonomija pažnje. Ona danas kolo vodi, a algoritmi vrebaju čemu na internetu dajemo pažnju pa nam to serviraju. Drugim riječima, podilaze nam. Da bismo dali glas ovome, stas onome, naručili ovo, kupili ono. Dakle, „pomažu“ nam da bismo donijeli odluke „slobodnom voljom“. I zato samo u tolikoj nevolji, nevoljeni i od samih sebe. Nenad Vidaković je ekonomski stručnjak sa smislom za humor (zato na svojim predavanjima ne umara publiku), sa smislom za scenski nastup (zato se dobro kreće pozornicom) i sa smislom za ekonomiju pažnje (zato sam njegovo predavanje na FALIŠ-u pažljivo slušao). Naslovio ga je „Geopolitika i nejednakost“. I odmah, po završetku uvodnih riječi, izbacio veliki adut pred publiku na trgu Mala lože: „Geopolitika i nejednakost je jedno isto“! Malo kasnije je parafrazirao Marxa: „Povijest nije klasna borba već borba nacija za primat“. Da bi nam pažnju održao skroz budnom (više od jednoga sata) poslužio se i Trumpom: „On je jedini normalan“!
Ekonomija pažnje i politika Apokalipse
Iako većini izgleda kao lud ili barem ozbiljno poremećen. I iako ga je vlastita majka smatrala idiotom koji će, bude li se bavio politikom, značiti katastrofu. No, majke znaju često pretjerivati (naročito majke Dalmatinke) po pitanju svojih sinova (kako u negativnom tako i u pozitivnom smislu). Po Vidakoviću, Trump samo želi da Amerika ostane prva i najmoćnija sila svijeta, kao i do sada, i zato uzima Venezuelu, želi Grenland, započinje rat s Iranom, sprema se za iskrcavanje na Kubu itd. itsl. Kina mu, naime, puše za vratom i prijeti preuzimanjem vodeće svjetske sile, a to se do sada nikada prije nije dogodilo – da netko izvan zapadnoga svijeta preuzme čelnu poziciju na planeti. I nikad se nije dogodilo da se netko odrekne prvoga mjesta i svih povlastica koje uz to idu: moć navike vladajućih da vladaju drugima (oduvijek i zauvijek) je tolika da jedino ona vladajućima vlada. Pitajte nekog uglednog hadezeovca, on će vam to potvrditi bez krzmanja.
Svijetom su vladale – i vladaju – zapadne nacije (kroz kapitalizam, imperijalizam, kolonijalizam, neokolonijalizam, trumpizam…). I nisu imale konkurenciju. Sada imaju. Volkswagen je prije držao 50 posto automobilske industrije u Kini, za nekoliko godina će Kinezi imati 15% te industrije u Njemačkoj. „Gube bitku na vlastitom terenu i zato ne znaju šta će sa sobom“ – kaže o Nijemcima Vidaković. A rekao bi im, da ga pitaju za mišljenje, da bi Volkswagen trebalo ukinuti jer nije više kompetitivan i rentabilan, „onako kako su Nijemci 90-ih nama govorili da trebamo ukinuti brodogradilišta, Đuru Đakovića, čeličane, šećerane“ iz istih razloga. „I mi smo tu priču popušili toliko da bi svi mogli dobiti rak grla“ – Neven će bez nećkanja, a s trumpovskim smislom za šoumenske sintagme (koje daju misliti i onima kojima se ne misli). Dobro, omaći će mu se i poneka nespretna kao npr. ova: „Taj svijet u kojemu živimo zavladao je svijetom „No, to ga čini ljudskijim pa onda i simpatičnijim. Kao i Trumpa sada, a Keruma nekada. Najvažnije je da javna osoba (a političar je najjavnija) nije uštogljena i dosadna jer je kao takva odbojna.
Svijetom vlada pravilo: tko jači, taj tlači (eksplicitan je Vidaković). „Što je ekonomija jača, imate više para i vaša politika je jača“. Nabrajanje se nastavlja: „Ako je u našem nacionalnom interesu bilo da ukinemo Đuru Đakovića, onda je u vašem da ukinete Volkswagen“. Pljesak. Reforme? „ Došao Kiro Gligorov Titu i rekao mu da trebaju provesti reforme, a ovaj ga upitao kako će u njima proći radnici, najlošije, odgovorio Kiro. Onda su te reforme loše – zaključio je Tito“. Još veći pljesak. Promjene? „Zamislite da neki naš političar pred izbore izađe s govorom u kojemu se zalaže za smanjenje općina, formulara i plaća saborskim zastupnicima itsl. Ne može biti izabran ni pod razno“. Znači, nema šanse za promjene. Muk. „Kao što vidimo, Apokalipsa je do nas, ne događa se samo drugima već i nama“. Drugim riječima, HDZ će pobijediti i na sljedećim izborima.
Da mi je na Pravnom fakultetu u Splitu političku ekonomiju predavao profesor poput Vidakovića, a ne dr. ecc. Ivan Bilić (otac Slavena Bilića), ja bih nešto i naučio (a ne crtao za vrijeme predavanja) pa bih na vrijeme vidio kako stvari stoje kod nas i šire i pravovremeno bih otišao od nas sebi. Da je barem sin Slaven bio za katedrom umjesto oca Ivana, bilo bi nečeg rokerskog pa onda meni zanimljivog u njegovim predavanjima. Srećom postoje i Vidakovići pa s njima nadoknađujem propušteno. Pošteno govoreći, fali još FALIŠ-a. Npr. dubrovački, FALID. On bi mogao biti izvansezonski, zimski. Damiru Karakašu još ne fali ni dlaka s glave, ali prijetnje smrću su tu. Iako se čovjek ne bavi politikom i kaže da se osjeća, kad naiđe na politiku, kao da je ugazio u govno.
Kome fali još informacija iz razgovora i predavanja s FALIŠ-a može ih vidjeti i čuti na njegovom FB profilu, sva su integralno snimljena. Pa tako i posljednje „Voli li ljevica Hrvatsku?“ Nine Čolović. Zna se: ne voli – odgovara desnica u zboru. No, ipak ne bi bilo zgorega vidjeti taj snimak pa onda bi mogli i uvidjeti da je pretpostavka majka svih zajeba. A bilo je dosta zajebavanja, Apokalipsa je do nas!
#Ante Kuštre #apokalipsa #Fališ #Lika #politika #smeće #Split #Vidaković
