Nakon godina sveprisutnosti plesne udruge TRAFIK na hrvatskim pozornicama i brojnih nagrada njihovim predstavama, s vremenom se promijenio sastav umjetnika okupljenih oko plesnih projekata, ali je tematsko usmjerenje i istraživanje ostalo. Okosnicu današnjeg TRAFIKA i dalje čini Žak Valenta, plesač, performer i producent, član ove plesne udruge od 1998. godine kada je premijerno izvedena kultna predstava “Hodač”. Budući da je TRAFIK ovih dana pred novom premijerom “Magdalena, Magdalena”, razgovaram sa Žakom Valentom o bivšim i budućim projektima TRAFIKA.
Kako ste došli na ideju rada na predstavi koja tematizira (ili problematizira?) lik Marije Magdalene?
-Ovo je treći projekt u nizu mog istraživanja na temu “Umjetnost i tabu“, započet s predstavom “Dijagnoza umjetnost” (2007) u čijem fokusu su bili umjetnici (Artaud, Panero) i njihovi radovi koji su se tijekom života borili s mentalnom bolešću; nakon toga su uslijedili “Hermafroditi duše” (2014) fokusirani na odnos umjetnika i njegova rodnog i seksualnog identiteta (Nebrigić, Jarman, Lear). Enigmatičnost lika svetice Marije Magdalene i njegova utjecaja na kršćansku kulturu, kao i kontroverze koje njen lik ne prestaje proizvoditi u teološkom, feminističkom, queer, transrodnom kontekstu i prostoru, biografski je trigger za propitivanje neuralgične uloge duhovnosti u suvremenoj umjetnosti i njenoj kritici dominantno patrijarhalnog modela svijeta u kome živimo. Ovim istraživanjem ujedno završavam započet ciklus, a ideja je da trilogija koju čine ovi radovi bude objedinjena i javno prezentirana u interdisciplinarnom formatu kada za to budemo imali potrebne produkcijske uvjete.
Tko su autori koncepta, autorska ekipa, a tko performeri ove predstave?
-Ekipa istraživača u ovom procesu čiji je naziv “Magdalena, Magdalena“, a kojeg ćemo premijerno podijeliti s publikom 7 i 8. kolovoza u prostoru MMSU (Kitchen) su dramaturg Andrej Mirčev koji je surađivao na prethodna dva rada trilogije ali i na drugim radovima TRAFIKA, Eleonora Magdalena Vrdoljak diplomirana samostalna plesna umjetnica koja je s TRAFIKOM već surađivala u radu Travelogue (2019), Nikolina Komljenović samostalna plesna i izvedbena umjetnica koja je također sudjelovala s TRAFIKOM u projektu I_LUJZIJANA MAGIC SHOW (Rijeka EPK 2020), a prvi put nam se pridružila Nikoleta Marković scenografkinja i grafičarka. Kako se suradnja temelji na kolaborativnom istraživačkom procesu, produkt ove suradnje više volimo zvati “događanjem“ nego li predstavom, želeći u prvi plan staviti “dijeljenje procesa rada s javnošću“.
Zašto ste za mjesto izvedbe izabrali riječki MMSU-u? Je li to nastavak vašeg rada u prostorima Benčića započet davno prije obnove kompleksa?
-Na neki način da, ali ne u doslovnom smislu jer volimo za nas reći da TRAFIK svaki svoj novi projekt počinje “iz parketa“ aludirajući da uvijek počinjemo od ideje, potpuno ispočetka, neovisno o prethodnom radu. Radovi “15 minuta Trafika“ i “Weltschmerz” koje smo izvodili u prostoru Benčića nastali su prije postojanja Art kvarta u prostoru sadašnjeg MMSU-a kao svojevrsni karmički nastavak TRAFIKOVE komunikacije s tim prostorima, ali ne i kao konceptualno planirani nastavak, jer je odabir prostora prije svega uvjetovan dramaturškim i scenografskim promišljanjem. Još bih samo dodao da je TRAFIKU od samog početka (Hodač 1998) važan senzibilitet za formate, estetiku i metodu radova koje proizvodi – preciznije: zašto, gdje i za koga se “rad radi”. Tako je i u slučaju ”Magdalena, Magdalena“ odabran neuređeni podrum MMSU tzv. “Kitchen“ koji svojom katakombe-atmosferom izvrsno korespondira s tematikom rada te podsjeća na “Svetišta” goth muzike i dark subkulture 80-tih, klubove kao što su Lapidarij u Zagrebu ili Akademija u Beogradu, što je svakako bonus koji nas je privukao da radimo baš u tom prostoru.
Na stranicama UO Trafik, zabilježena je međunarodna aktivnost članova ovog teatra, ali i suradnja s plesačima iz Italije i Gruzije. O kakvom se projektu radi? Što vam predstoji na tom planu u budućnosti?
-U, sad slobodno možemo reći podužem, “radnom stažu“ i postojanju riječkog TRAFIKA (grupa je osnovana 1998. godine), od samog početka djelujemo, surađujemo i izvodimo radove u međunarodnom kontekstu. TRAFIK je u 24 godine postojanja sudjelovao na brojnim međunarodnim festivalima, u koprodukcijama i kazalištima (Mladi Levi festival Ljubljana, Antic theatre Barcelona, Four and four days in Motion Prag, Crossing Singapore Fringe Festival, Internacionalni Festival plesa i pokreta Tbilisi itd.). Ono što je novina je da je TRAFIK – nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju – sve više prisutan u međunarodnim kolaborativnim projektima u okviru EU programa Kreativna Europa. Upravo smo u ovoj godini krenuli s dva takva programa u kojima je Trafik partner. Dancing together, again program je kreativnih rezidencija s partnerima iz Poljske, Gruzije i Italije čija će druga, od ukupno četiri predviđene rezidencije (2023/24), u trajanju od tri tjedna okupiti 12 eminentnih umjetnika iz sve četiri zemlje u rujnu, u Rijeci. Drugi projekt pod nazivom Boarding Pass razvijamo u suradnji s talijanskim i gruzijskim partnerima s ciljem razmjene plesnih projekta i umjetnika na relaciji Rijeka – Napoli –Tbilisi u naredne dvije godine, a čija se prva razmjena već desila u Rijeci u siječnju.
Nedavno smo čitali o obnovi predstave “Drago mi je, Dragojla“, nastale na temelju dnevnika jedne gotovo nepoznate Karlovčanke (Dragojla Karolina Jarnević), nadarene i samosvojne žene koja je živjela krajem 19. stoljeća. Produkciju potpisujete vi, Žak, i UO Trafik.
-Ovaj se projekt kuhao već nekoliko godina otkako je krenula moja vezanost uz Karlovac, a za što je prvenstveno zaslužna moja draga kolegica Vera Mitrović Vrbanac, dugogodišnja voditeljica plesnog Studia 23 u Karlovcu, koji je pak već više od 30 godina rasadnik mladih plesnih snaga ovog dijela Lijepe naše. Naš se susret dogodio na mojim satovima fizičkog kazališta koje sam kontinuirano održavao od 2014. godine u sklopu PAP programa, čiji sam jedan od pokretača u MSU u Zagrebu. Zajedno s, nažalost, prerano preminulom umjetnicom, arhitekticom i dragom prijateljicom, Erikom Petrić, krenuli smo smišljati projekt “revitalizacije Dragojline rodne kuće u Karlovcu“ čiji je jedan od segmenta trebala biti i predstava kako bi se šira javnost upoznala s ovom važnom i istaknutom ženom iz hrvatske povijesti, po nekima i začetnicom feminizma na ovim prostorima. Nažalost revitalizacija njene rodne kuće u rukama je lokalnih političara, ali je zato predstava izazivala veliku pažnju javnosti, osobito karlovačke i pokrenula neka bolna pitanja kulturnog života grada na četiri rijeke. Dupkom puna zagrebačka premijera u ZPC-u pokazala je da je Dragojla zanimljiva i široj javnosti pa spremamo mini turneju do kraja godine, kao i daljnja gostovanja s predstavom širom regije što će uključiti svakako i Rijeku, ali i inozemne izvedbe.
Početkom godine gostovali ste u Barceloni, Antic teatre, s predstavom “I’M ALIVE“.
-Nakon uspješne i zapažene zagrebačke i riječke premijere ove predstave te nominacije Tonija Flege mladog kolege izvođača u ovoj predstavi za Nagradu hrvatskog glumišta, u prošloj smo godini s ovim radom zaista često gostovali u inozemstvu. Do sada smo posjetili Tbilisi gdje smo i nagrađeni Grand Prix nagradom festivala, slijedile su izvedbe u Ljubljani i Barceloni, a u pripremi su Padova, Warszawa i Stockholm. Vrlo sam zadovoljan sjajnom recepcijom ovog rada gdje god je bio izveden. Trenutno ste ponovo student i to na sjeveru Europe – kako, zašto, do kada?
-Da, napokon sam se – u svojoj 55 godini – odlučio posvetiti akademskom usavršavanju i nakon uspješno položene audicije na prestižnom Stockholm University of Arts upisao Master studij koreografije te odradio prvu godinu programa. U narednoj godini trebao bih dovršiti studij. Motiv je moja neprekidna potreba za samorazvojem i komunikacijom s novim saznanjima na polju plesne i izvedbene umjetnosti kao i participiranje u već ranije spomenutom međunarodnom umjetničkom miljeu. Možda u tom smjeru nastavim s daljnjim obrazovanjem na postdiplomskim studijima.
Kako se Vaše stalno učenje i obrazovanje odražava na nove projekte UO TRAFIK?
-Čini mi se da je TRAFIK ušao u novu fazu nakon aktivnog prestanaka djelovanja nekih od njegovih starijih, prepoznatljivih članova koji su danas istaknuti riječki i zagrebački kulturni djelatnici i zaposlenici u kulturnim institucijama. Usuđujem se reći da sam ja možda jedini ostao vjeran statusu samostalnog umjetnika, možda i zato što nisam baš dobar u ulozi zaposlenika (ha-ha!). Moje prisustvo u TRAFIKU trenutno je fokusirano na facilitiranje kolaborativnih projekata i modela rada na međunarodnoj razini koje uključuje suradnje domaćih i stranih umjetnika što je sigurno dodatno potaknuto švedskim primjerom kojem trenutno svjedočim (u Stockholmu živim u KOLEKTIVU ha-ha). Čini mi se da je to i nasljeđe iz jugoslavenskog modela odgoja u kome sam rastao. Ukratko, rekao bih, živeći u današnjem svijetu s dosadašnjim životnim i radnim iskustvom – zajedništva nikada dosta!
