Grižnja savjesti zna biti vrlo produktivna: Emilia Perez radi dobra djela kako bi njima nadvisila zlodjela koje je počinilo njeno bivše muško „ja“, prije promjene spola. Manitas, neumoljivi boss narko-kartela, izražavao se grozno i prozno, mecima i riječima a nakon pretvorbe u ženu mijenja se i njegovo/njezino izražavanje u mekano i pjevno tj. tvrdi realizam kojeg zahtjeva takva priča transformira se u mjuzikl. Isto tako, u filmu „Kraj“ Joshua Oppenheimera svi glavni likovi (otac, majka, njena prijateljica, batler, liječnik pa i novopridošla mlada Crnkinja) imaju debelog razloga za grižnju savjesti i kajanje, što izražavaju pjesmom, kao izražajnim sredstvom mjuzikla. S time da to rade u drugačijem ključu: suzdržanije i tiše, gotovo ikakvih formalnih stilskih povisilica, što odgovara postapokaliptičnoj priči i atmosferi koju nam film prenosi.
U oba slučaja se, u biti, radi o spašavanju duše glavnih junaka, a ona – u ovim predapokaliptičnim vremenima kao i u postapokaliptičnim distopijama – izgleda da mora za/pjevati da bismo obratili pozornost na nju, da bismo je uopće čuli. Stvari su postale preozbiljne, čitava je planeta u pitanju, a svi njeni poremećaji su posljedica čovjekova po/grešnog djelovanja, za kojeg snosi odgovornost, od koje ne može nikuda pobjeći. Ozbiljni autori su svjesni toga pa okreću svoje kamere prema unutra, ispitujući čovjekovu svijest i savjest te načine na koje se s njima nosi. Kako promjena spola tako i luksuzni podzemni bunker ne mogu ga abolirati od krivnje: preostaje mu samo kajanje i opraštanje po milosti – svojim snagama i naporima se ne može spasiti. „Tko pjeva, dvostruko moli“ – ova dva filma implicitno to čine, svaki na svoj način ali sljedeći isti putokaz.
SAKRALNO I PROFANO
Zafranovićev zadnji film dobio je nekidan posljednja dva kadra, ba u Vaznesenskoj crkvi: prvi, polagana vožnja prema ikoni Majke božje, a drugi, otvaranje crkvenih vrata. Dimenzija duhovnosti, vjere i religioznosti veoma je važna u Zafranovićevu opusu, još od kratkih filmova, iako uvijek u drugom planu, takoreć između kadrova. Nije ju je bilo lako uočiti jer je uvijek bila prekrivena plaštom ideologije, politike i povijesti. Ovdje je došla do jačeg izraza, čak do eksplicitnih prizora jakog intenziteta i s naglašenim simboličkim slikama. Tako da me nimalo nije začudio daljnji razvoj događaja nakon što je pala posljednja klapa, Članovi filmske ekipe su se svi okupili za stolom u crkvenoj trpezariji, ispod velike zidne slike, uz prigodnu zdravicu, a onda se s apetitom fokusirali na ručak.
Atmosfera je bila posebna, kao da su svima zasvjetlucale aure, a redatelj – na čelu stola – je ubrzo dobio pravoga sugovornika u liku pravoslavnog svećenika u mirovini, od kojega je imao što čuti i što mu treba za nastavak njegova duhovnoga putovanja, kojemu je film medij i katalizator dobrih susreta i nužnih zbivanja. Tako to uvijek biva kada se dodirnu nebo i zemlja, onostrano i ovostrano: tada se događa duhovni realizam! Lordan upotrebljava izraz „povišeni realizam“ za stil svoga filma, a njega – u fazi proizvodnje filmskog djela – redovno prate i podmeću mu nogu raznorazne zemaljske, materijalne snizilice i prepreke: per aspera ad astra. No, zato – po završetku snimanja nastupa ono blaženo stanje u kojemu sve izgleda kao da je režirano od Ministarstva nebeskih poslova, scena je besprijekorna, svi su rekviziti na svojim mjestima i svi likovi koji stupe na tu životnu scenu kao da su rođeni za te uloge, izgovaraju svoje rečenice u pravo vrijeme i bez greške, čak im i kostimi savršeno pristaju. Ukratko, sve izgleda kao neki nadfilm, a u stvari je ona prava stvarnost – u svom najboljem izdanju, a takva je kad je sva prožeta ljubavlju. I, kao desert, nam tada uvijek neki kolačić pride, koji kod svih izazove slatki smijeh. To se dogodilo kada je sitna, starija žena iz crkve (kretnji i očiju djevojčice), odjevena u crveno-crnu vunenu kombinaciju (sa crvenom kapom na glavi), pristupila mi s ispruženom rukom, misleći da sam ja Lordan Zafranović.
„Ne, gospođo, ja sam njegov ater ego! – On je ovaj drugi, ispod drugog šešira“. Kad smo, nakon dva sata, izašli iz crkve i opet se našli na ulici, u dimenziji profanoga, sve do hotela smo prepričavali, podgrijavajući ih, najtoplije trenutke za dugim stolom crkvene trpezarije. Lordanu se nije dalo riskirati da pokvari raspoloženje odlaskom na večernju festivalsku projekciju, a ja sam ipak – po dužnosti – to učinio. Zaveo me naslov brazilskoga filma „Motel Destino“ Karim Anouiz. Početna situacija radnje filma je obećavala varijaciju na priču „Poštar uvijek zvoni dva puta“ ali to obećanje nije ispunila. Fotografija filma je sirova, strasti koje vladaju likovima su još sirovije, a najsirovije je bio soundtrack: sav od stenjanja, dahtanja i kričanja od seksualnog općenja u tom jeftinom motelu. Nakon popodneva u Vaznesenskoj crkvi, nisam mogao do kraja provesti večer u kinu koje je imalo na jelovniku toliko, sadržajno i formalno, sirovog mesa pa sam se lijepo pokupio (nakon što je jedan stari homić otegao zbog infarkta od previše viagre). Malo televizije prije spavanja (Vučić i oporba) djelovalo mi je na želudac kao soda bikarbona pa sam zaspao bez većih problema.
REALNO I NADREALNO
Zašto se najbolje stvari događaju na samome kraju (ili pred sam kraj ) – ne znam. Ili možda ipak znam: zato što je kraj važniji od početka?! U sredini, jel te, muljamo, improviziramo, snalazimo se… Na kraju se nalazimo ili smo skroz izgubljeni. Nas četvero smo se, u petak prije podne, našli u Muzeju suvremene umjetnosti, blizu ušća Save u Dunav, na skupnoj izložbi „100 godina nadrealizma“ i samostalnoj Milene Pavlović Barili. I to je bilo to: vrh! Dva sata u razgledavanju stotine eksponata pružila su nam toliki estetski užitak da nismo mogli više primiti nijedan kolaž ili sliku u sebe; duhovne čaše su nam bile prepune pa smo se, kroz veliki park, prošetali do gostionice „Nacionalna klasa“, gdje smo sljedeća dva sata doživljavali gurmanske užitke. Prvo duh pa onda tijelo – i opet sve izgleda kao da je spremljeno i postavljeno za nas i sve teče i klizi bez ikakvog napora. Valjda je tomu doprinijela i prizor mirne Save, kako bez žurbe teče prema Dunavu…
Nakon rijeke pokretnih slika, ovo veliko jezero nepokretnih slika došlo mi/nam je kao dah iz dubine nutrine, kao predah od neprestane dinamike proticanja filmskih kadrova, kao oaza nesputane mašte, kao zamak posvećenika umjetnosti koji su bili slobodni od diktata produkcije i novca, od ukusa i zahtjeva tržišta tj. od svega onoga od čega filmski umjetnici ne mogu pobjeći. Ristić, Davičo, Popović i mnogi mnogi drugi srpski nadrealistički umjetnici, na tri etaže, 300 čuda nadrealističkoga pokreta koji je onomad revitalizirao svekoliku umjetnost i koji je, za razliku od Hrvatske, imao tako jak odjek i zamah u Srbiji. Ukratko, ja sam se osjećao kao da sam opet doma, among brothers in arts; pa ja sam ipak počeo svoju umjetničku putanju kao nadrealist i dadaist. Ni meni sama realnost nije nikada bila dovoljna, nikako nisam mogao posve pristati na nju, a ne mogu ni danas.
Da, ove te, Ante, nepokretne slike pokreću iznutra, kao što te pokretne filmske slike ponekad uopće ne potiču na unutarnje kretanje već ga, naprotiv, čak zaustavljaju. Mnogo je filmova na svijetu i filmadžija i previše je slika i slikara ali je malo, mj Bunuele, umjetnika. Malo ih je…
Istaknuta fotografija: iz filma Kraj
#Ante Kuštre #Kraj #Zafranović
