U utorak, 19. prosinca, u Galeriji Kortil otvorena je izložba Dual, Želimira Hladnika i Andreja Kurtina. Oba autora su dobitnici Nagrade galerije Kortil, dodijeljene na prošlogodišnjoj izložbi članova HDLU Rijeka. Dvoje umjetnika, pripadnici različitih generacija, koji se izražavaju u različitim medijima i stilskim izrazima, predstavili su se riječkoj publici na posljednjoj izložbi ovogodišnjeg programa galerije Kortil. Izložbeni se prostor galerije pretvorio u „arboretum“ ispunjen Hladnikovim drvenim skulpturama te Kurtinovim platnima koje reprezentiraju različite primjere flore i faune. Paralelno su predstavljena dva ciklusa, ali izložbom ne dominira osjećaj skupne izložbe, već jukstapozicioniranja različitih medija spojive naracije. Skulpture iz ciklusa Vrijeme može čekati predstavljaju domenu apstraktnih, monolitnih formi koja je započeta prije petnaestak godina. Masa je puna, ne ostaje puno mjesta okolnom prostoru da ulazi ili prodire u volumen skulptura, dok istovremeno niti skulpture ne zadiru u prostor koji ih obavija. Iz međusobnog odnosa skulpture i prostora proizlazi statična, mat pozicija u kojoj skulptura stječe nadrealni prizvuk. U prilog takvoj interpretaciji, ide i činjenica da su određeni primjeri, osim na muzejski postament, postavljeni i na svoj osobni metaforički oltar. Hladnik intervenira na odabrani komad drva tako da implementira materijale poput gipsa, žice i akrilne boje. Ciklusom dominira bijela boja, koja – kako je navedeno u katalogu izložbe: „…one sklone imaginaciji pretače u asocijacije prema vapnenačkim kamenim oblicima ili vapnom obojenim stablima…“. I doista, prilikom ulaska u izložbeni prostor stvara se dojam da je riječ o kamenu, a nikako o drvu. Posjetitelji se stavljaju u trenutak neočekivane vizualne distorzije, koja unosi element preispitivanja granica umjetničkog dosega korištenog medija. Također, barem u ovoj interpretaciji, moguće je povezati naziv ciklusa s godovima stabala, kao esencijalnog dijela skulptura. Vrijeme može čekati, dok brojimo godine, iskustva i sjećanja.
Kao kontrapunkt monolitno-apstraktnim, relativno „teškim“ skulpturama, izloženi su radovi iz Kurtina novog ciklusa imena Dvojina: Svjetlost i tama. Predstavljena je serija radova koja dolazi u paru, odnosno svaki od prikazanih motiva ima dvije verzije – onu u svjetlu i onu u tami. Žaba, ptica i štakor predstavljaju primjere iz životinjskog svijeta, dok je vegetabilni/prirodni svijet prikazan stablima, biljkama i planinama. Vizualizirani u izoliranom, praznom, onostranom ambijentu – protagonisti, odnosno parovi motiva, obitavaju lišeni bilo kakvih smetnji, prepušteni vlastitoj egzistenciji. Dva pola, dvije krajnosti, dvije suprotnosti između kontingentnog i apsolutnog bitka personificiraju pojam dualizma. Rat i mir, emocije i razum samo su neke od krajnosti koje posjedujemo unutar ljudskog egzistencijalnog trenutka kojeg nazivamo životom.
Štakor, u poimanju zapadne hemisfere, percipiran je kao štetočina koja prenosi zarazne bolesti. Na dalekom istoku, u Kini, on predstavlja znak inteligencije, dosjetljivosti i pozitivne energije – svjetlost i tama. Perspektive koje ne funkcioniraju odvojeno, tako da ovdje nije riječ o međusobnoj negaciji, već o uzajamnom održavanju na životu. Umjetnik kombinira crtačke i slikarske tehnike: olovka na platnu – koja akrilnim i uljanim bojama služi kao podloga – ovdje nije skrivana ili brisana, već tvori obrisne linije spomenutih motiva, te služi kao glavni alat u naglašavanju sjena.
Na jednom od galerijskih zidova, izložen je poveći broj skica i predložaka koje su nastale tijekom procesa rada na predstavljenim djelima. Stranice papira, kao isječci iz osobnog dnevnika, dokumentiraju razradu ideje i moguće varijable motiva. Pohvala na odluku da se postavom obuhvati i proces razrade slike, koji većinom puta biva nedostupan široj publici. Između raznovrsnih motiva, pronalazi se i nekoliko studija ljudske figure koje, u kontekstu ove izložbe, odstupaju od diskursa.
Kada je riječ o diskursu, treba spomenuti i četiri fotografije na kojima su predstavljene one iste, izložene skulpture. Ne odgovaraju kompatibilno u suodnosu s ostalim eksponatima. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost fotografija, valja istaknuti da su na njima Hladnikove skulpture poprimile crvenkastu nijansu. Ako je riječ o mogućim varijacijama na temu i kako bi drvo izgledalo u drugoj boji, u redu, ali opet se remeti sklad primarno prezentiranih medija. Kombinacija slika i skulptura se harmonično nadopunjuju unutar postava, ne zagušujući jedni druge. Bijela boja stavlja drvo u neutralnu sferu, ali ovdje ne govorimo o potpuno bijelim skulpturama, (boja samog drveta nije negirana do neprepoznatljivosti) već o jednostavno kompatibilnom odnosu bijele monokromije i svih ostalih akrilnih i uljanih boja.
Fotografije: Klara Stilinović
