U nedjelju, 26. svibnja, na Grobničkoj rivi ispred zgrade Exportdrvo, održan je dio redovnog programa Zoom festivala pod nazivom „Present Past“. U ovom segmentu festivala predstavljeni su gostujući umjetnici iz Sjeverne Makedonije: Ivana Mirchevska i Darko Aleksovski, pod mentorstvom Gjorgjea Jovanovika, koji su u suradnji s Goethe Institutom Kroatien i Urbanim separeom predstavili (i postavili) svoje umjetničke radove u javnom prostoru.
Za uvodnu riječ okupljenima se obratila Jasmina Vukas, koordinatorica projekata, Goethe institut Kroatien
– „Present Past“ smo organizirali u suradnji s Drugim Morem, koje je i pokretač Zoom-a, ovog dugogodišnjeg festivala. Odlučili smo prikazati rezultate projekta koji je trajao zadnje dvije godine. Jedan dio projekta su umjetnički radovi koje smo ovdje, u Rijeci, predstavili s našim dugogodišnjim i drugim partnerom udrugom Urbani Separe, ali prije toga idemo u šetnju.
Kako je i najavljeno, prije predstavljana radova, okupljeni su posjetitelji krenuli u povijesno-turističku šetnju riječkom Deltom.
– Danas želimo istražiti ovaj poluotok, želimo istražiti Deltu s vama. Trenutno se nalazimo ispred zgrade Exportdrvo. Prostor ovog poluotoka, osobno doživljavam kao jedno igralište. Odrastao sam tu u zgradi preko Mrtvog kanala, tako da iz osobnog iskustva znam kako je biti bez igrališta. Ovdje smo se igrali, gradili razne „kuće“ i brodove. Smatram da je ovo bio, i još uvijek je, prostor igre, ne samo za djecu koja odrastaju u centru grada, već i za ozbiljne odrasle ljude, kazao je na početku ture Marin Nižić iz Urbanog separea.
Sljedeća stanica na redu je bila točka odmah pokraj hale Exportdrva, na kojoj se nekada nalazila utilitarna zgrada pokraj parkinga, a koja je danas srušena. Zanimljiv je podatak da kada se stoji na tom mjestu, geografski, stoji se u centru Rijeke. Iz „centra centra“ smo krenuli prema zgradi Postrojenja za filtraciju otpadnih voda (prozvana „plavom zgradom“ od nekih sudionika zbog svojeg plavog krova) i Veslačkog kluba, stali kod zgrade Ivexa i spomenuli sve njezine stanovnike – kao primjer dobre prakse iskorištavanja postojećih arhitektonskih zdanja. Nastavili smo prema kultnom Kontu (platou ispred Hotela Continental) i spomeniku Oslobođenja Rijeke – oko kojega se nalazi jedini „pravi park“ na prostoru Delte. Kada smo došli do parkinga na Delti, Nižić je istaknuo zanimljivu činjenicu – iako je parking u centru grada puno isplativija investicija od zelenih površina – „parking površine“ na neki način i čuvaju javni prostor od daljnjih devastacija. Tako barem ostaje „prostora“ da se u budućnosti, pametno i planski Delta dovede u red. Ovo nije bila samo „turistička“ šetnja. Svaku arhitektonsku/prostornu točku na putu se kritički predstavilo, kao i poznate/postojeće planove. Delta predstavlja prostor unutar strogog centra grada koji može postati „zelena pluća grada“ sa svim rekreativnim sadržajima na jednom mjestu koji nedostaju centru grada i njegovim stanovnicima.
Šetnju smo završili u točci iz koje smo i krenuli – zgrada Exportdrva, ispred koje su postavljene dvije prostorne instalacije. Jedna od njih je rad umjetnika Darka Aleksovskog, nazvan „Daydream Concrete Utopia“. Predstavljen u formi zastava, koje su postavljene na različitim mjestima duž šetnice, rad potiče promatrača na fizičku kretnju, na šetanje dok ih razgledava. Rad preispituje i kontekstualizira neprekidne migracije koje se događaju na relaciji između kopna i mora. Rad sukobljava odnos apstraktne utopije, kao pasivnog aktivizma, naspram konkretne (ne betonske) utopije, koja predstavlja aktivnu borbu za urbane prostore. U kontekstu borbe, vizualni (predstavlja napadača ili branitelja) i simbolički (sloboda, no pasaran) elementi zastave dolaze do izražaja. Također, odnos mora i kapitala je dio ispitivačkog djela rada, koji osim ekonomskog aspekta, može imati i onaj nostalgični prizvuk. Umjetnik, odrastao u 90-ima, u vremenu tranzicije, gaji sjećanja odlaska na more s obitelji. Sjećanja koja su dio kolektivnog narativa jedne države, koja su nastala u vremenu koje više ne postoji.
Umjetnica Ivana Mirchevska je predstavila svoju prostornu instalaciju pod nazivom “The horizon is not an image I can arrest”. Prostorna instalacija sačinjena je od digitalnog printa, pijeska s plaže i armaturne žice, čiji se spoj pretvara u fragmente sjećanja i u „…mentalni obod koji služi kao razdjelnik meridijana…“ kako se navodi u popratnom tekstu. Stvaranjem materijalnog ansambla, umjetnica sudionicima omogućuje prostorno istraživanje tjelesnih ograničenja koja su postavljena oko nas različitim sustavima dijeljenja i izračuna, a sve kroz prizmu horizonta. Horizonta koji je apstraktno matematičko sredstvo za vizualizaciju i koji oblikuje obrise naše okoline (političke, ekonomske, socijalne), pritom formirajući naš modus operandi razmišljanja. „Rad je posvećen načinu na koji se fragmentirani horizonti instrumentaliziraju i politiziraju..“ – stoji u izjavi umjetnice.
Osim pitanja upravljanja prostorom Delte, odnosa prema njemu, njegovom budućom namjenom i borbom građana za što humanijim ishodom, ova šetnja me potaknula i na razmišljanje o riječkoj javnoj plastici/skulpturi. Opće je poznata stvar da u Rijeci imamo skulpture Ivana Kožarića, Dušana Đamonje, Zvonimira Kamenara, Ljube De Karine i Voje Radoičića, ali postavlja se pitanje: Koliko je, unazad 10 godina, postavljeno trajnih intervencija u javnom prostoru koje kritički preispituju određene teme? I ovdje se ne misli isključivo na skulpture, već i na prostorne instalacije. Za vrijeme EPK 2020 je bilo sjajnih intervencija u prostoru, ali treba uzeti u obzir da većina njih nije bila zamišljena kao trajni javni artefakt ili mogući gradski orijentir, osim „Baltazarovog Uragana“ i mozaika koji je posvećen volonterima. U svakom slučaju, odrađen je još jedan kvalitetan dan Zoom festivala, u kojemu su ljubitelji urbanizma i instalaciju u prostoru došli na svoje.
Fotografije: Tanja Kanazir
#Drugo More #Goethe-Institut #Rijeka #Urbani separe #Zoom festival
