DOĆI ĆE VRIJEME KADA ĆE FRANCUSKOM VLADATI KVAZIMODO
Ništa se ne dešava slučajno, sve je međusobno povezano. Ne samo bivši i budući događaji u našim životima. Mi lebdimo u takozvanoj „vječnoj sadašnjosti“, između onoga što je bilo i onoga što će biti, poput Koperfildovih iluzionista. Ono što se dešavalo nekoliko stoljeća ranije, i ono što će se dešavati kroz stoljeća koja dolaze, jedna je te ista priča koja nam kroji kapu, iako mi često nismo toga svjesni. Ako između redova čitamo hronologiju događanja vezanih za roman „Zvonar crkve Notre Dame“, doći ćemo prije ili kasnije do zaključka koji je istaknut u naslovu, što dakle znači: „da će nekad doći vrijeme kada će Kvazimodo vladati Francuskom“. Hipoteza bi po svojoj logici mogla događaje dramatično uskovitlati. Tako je na primjer moguće lako zamisliti da bi u eri njegove vladavine lako moglo doći do paljenja crkve Notre Dame, što će biti iskupljenje ne današnjih grijeha, nego grijeha koja su napravljena nekoliko stoljeća ranije. Naravno riječ je prije svega o Kvazimodovom licu u kojem Igo prepoznaje svu patnju ovoga svijeta. Pisac sličnu temu kasnije maestralno obrađuje u svom romanu „Jadnici“ koji je pisan punih 17 godina. Sa đavoljim uplivom oko crkve Notre Dame se svakako mora računati. Đavo nit ore nit kopa, što bi rekao narod. O tom fenomenu Tomas Man zapisuje: „Govorimo o iznevjerenom đavolu. Ali niko ne izdaje đavola; on je iznevjeren zbog njega samog. Ni sa Faustovom dušom, dušom čovječanstva; nikako drugačije glupi Sotona neće potonuti u pakao, osim sam.“
Ovdje je važno podsjetiti da je riječ “sudbina” zapravo glavni motiv za pisanje romana „Zvonar crkve Notre Dame“. Na ovu riječ je Igo sasvim slučajno nabasao, bila je ugravirana gotičkom kaligrafijom u kut velikog zvona na crkvi Notre Dame.
„Sudbina“, dakle.
Sudbina Svijeta se ponekad zrcali na licu jednog čovjeka što nije čudo jer svaki je čovjek univerzum u malom, a pritom ne treba zaboraviti ni ljudske misli koje vjekovima kruže eterom. Veliki Italo Kalvino je na jednom mjestu zapisao: „Misli kruže svemirom, i od toga uvijek treba poći“. Vraćamo se opet romanu „Zvonar crkve Notre Dame“ koji je Viktor Igo napisao u prvoj polovini 19. vijeka, a priča o Kvazimodu, koja je bila stvarna životna priča, dešavala se u 15. vijeku. I tako dok stoljeća huje iznad naših glava mi danas u 21. vijeku o ovom kultnom romanu pišemo i osjećamo tajne niti koje i kroz stoljeća povezuju sudbine Igoovih junaka. Iskustvo nam govori da će se ono što prizivamo jednog dana i desiti. Dakle, Kvazimodov trijumfalni povratak je sasvim izvjestan. Možda to neće biti mesijanski povratak koji će spasiti svijet, ali se možemo nadati barem mrvi dobra. „Dobro je činiti dobro“, neki vele. Toga se držao i ovaj velikan francuske književnosti. Evo jednog primjera: „Niko nema pravo da uništi život nekom drugom čovjeku, jer dati ili oduzeti nekom život je nadležnost božanska. O tome je pisao i Viktor Igo u jednom pismu upućenom stanovnicima ostrva Hernsi gdje je nevin čovjek bio osuđen na smrt vješanjem: „Čujte me, časni trudbenici mora, hrabri i dobrodušni ribari, ne dajte da umre taj čovjek! Ne bacajte mračnu sjenku vješala na svoje divno, blagoslovno ostrvo. Ne mješajte međ svoje herojske pobjede nad uzburkanim morem i ovu nedostojnu pobjedu nad nezaštićenim čovjekom. Ne primajte na dušu strašnu odgovornost takvog mješanja ljudske vlasti u vlast božansku…“
Još jedan misteriozan natpis:
REALITY IS NOT WHAT YOU THINK IT’S AN ANCIND LYNK (…)
Ovaj podnaslov („Reality is not…) ima veze sa, ajde da ih tako nazovemo, trojanskim istraživanjima Ruđera Boškovića. Prvi dio natpisa je bio urezan čudnim i pomalo smiješnim slovima (Trojanci su imali smisla za humor), dok je drugi dio bio dodan u latinskom pismu. Nije bilo teško prevesti: „Realnost nije ono što ti misliš“, ali drugi dio je bio zagonetniji i on u prevodu glasi: „To je drevni, središnji sistem nadzora.“
U međuvremenu je ovaj „drevni sistem nadzora“ evoluirao (uz pomoć moderne tehnologije) u takozvani „mit apsolutne kontrole“. Ovo se ne smije zanemariti, svejedno o čemu pišemo ili govorimo. Uzgred bih pomenuo da u mojoj sarajevskoj mahali postoji jedna strma ulica (a strme ulice često vode u ambis) koja nosi ime Ruđer Bošković.
Eto vidite, Alija nije baš sve ulice preimenovao kao što se priča.
Ovdje u blizini (govorim o sarajevskom naselju Pofalići u kojem živim) imamo i jednu lijepu ulicu Marka Marulića i. t. d.
Još nešto o velikom Ruđeru. U zadnje vrijeme i eksperti sa Bosfora pokazuju veliko zanimanje za Ruđera Boškovića, pa je tako prema vijestima koje dopiru do nas njegova knjiga „Na ruševinama Troje“ nedavno objavljena na turskom jeziku…
U nastavku jedan kraći zapis o posjeti Zorana Milanovića Crnoj Gori:
SVJETLOST NA EVROPSKOM PUTU I OSTALE KATASTROFE
Mudraca pitali „šta je to ljutnja“? On odgovara: „to je kazna koju dajemo sebi, za tuđu grešku“. Ne znam zašto bi posjeta Zorana Milanovića Crnoj Gori bila „greška u koracima“ i kao takva, nedo bog, izazvala ljutnju ili smutnju. Dobro, ovom prigodom nije bilo recitacije Kastelovih stihova, ali je zato pomenut Njegoš. Ima li zbog toga razloga za ljutnju, nema. Godinama se priča o evropskom putu, a nikada niko nigdje nije pojasnio misteriju koja se zove „sjetlost na evropskom putu“. Da podsjetim, nedavno se u jednom iznimno zanimljivom tekstu (tekst objavio „Monitor“ pod naslovom „Vatre“) opisuje crnogorsko primorje i ritual vatrenih maskarada u čijem plamenu je tada bez traga nestao crnogorski političar Andrija Mandić, koji je za divno čudo ubrzo ponovo uskrsnuo čvrsto obećavši da će upravo on biti Crnogorcima „svjetlost na evropskom putu“. Dakle, nije Prometej ukrao bogovima vatru i svjetlo, kako legenda kazuje, nego Andrija Mandić. Te crnogorske maskarade su mi se kasnije i u snu javile kroz slike lomača u kojima su u mračno vrijeme srednjovjekovlja spaljivane vještice. U tim svojim košmarnim snoviđenjima sam, pored ostalog prisustvovao ritualu spaljivanja posljednje evropske vještice. Da posljednje, u nekom trenutku na nekom mjestu je moralo doći i do spaljivanja te posljednje vještice. Taj finalni sramni ritual se odigrao, vjerovali ili ne, na gradskom trgu u Minhenu 1852. godine. Krik te jadne žene me je probudio u gluho doba noći, te sam budan i prestrašen dočekao svitanje.
U knjizi „O besmislici smisla ili o smislu besmislice“ autor, čitaj „stvoritelj“ opisuje neko misteriozno kazalište koje se sastoji od mnogo loža. Posjetioci kazališta u njih relaksirano ulaze odabirajući ih vrlo često nasumice i ne sluteći da se iza svake lože nalazi stvarnost koja se kasnije pretvara u njihov život. Karnevalizaciju stvarnosti pronalazimo i u romanu „Iscjelitelj“ Lade Žigo i drugdje. Najdublje zahvata filozof Fridrih Niče, koji oplakuje rolu čovjeka na ovome svijetu, te ga kao takvog naziva „Komedijašem Svijeta“.
Niče to ovako pojašnjava: „U jednom osamljenom uglu brojnih sunčevih sistema treperavo izlivenog svemira postojala je jednom jedna zvijezda, na kojoj su se nalazile pametne životinje saznanja. Bila je to najarogantnija i najdosadnija minuta u „svjetskoj povijesti“: ali, ipak, jedna minuta. Nakon nekoliko uzdaha priroda na zvijezdi se zaledila i pametne životinje su morale umrijeti. – Tako bi mogao neko izmisliti neku bajku i ne bi moglo biti dovoljno ilustrirano, kako žalosno, kako sjenovito i ukleto, kako besmisleno i uzaludno ljudski intelekt sebe isključuje unutar prirode; postojala je jedna vječnost, u kojoj on nije bio; kada bude sa njim gotovo, ništa se neće dogoditi. Jer iza toga nema druge misije za taj intelekt, koji je izveden iz ljudskoga života. On je samo čovjek, i njega samo njegov vlasnik i njegov stvoritelj uzima tako patetično, kao da se osovina svijeta okreće oko njega. Kad bismo se mogli razumjeti sa muhom, saznali bi, da ona takođe sa patosom leti kroz zrak kako bi osjetila leteći centar ovoga svijeta. Ne postoji ništa tako ponižavajuće i beznačajno u prirodi što ne bi odmah nabubrilo poput cijevi s malim nagovještajem te moći prepoznavanja; i kako svaki nosač tereta želi imati svoga obožavatelja (…).“
Za kraj još jedan kratki osvrt, treći po redu:
VAŽNO JE RASPOZNAVATI BOJE
Povratak Daltonovih – Okršaj kod baščaršijskog Sebilja
Nismo više na “ivici”, sad tonemo. Masa sili daje ubrzanje, što bi se reklo. Možda se na koncu ispostavi da je izvorište našeg sunovrata “neraspoznavanje boja”. Biti “daltonista” u stvarnom životu i nije neki veliki zdravstveni problem. Evo na primjer naš Nobelovac Lavoslav Ružička nije raspoznavao boje ali je imao veliku privatnu kolekciju slika. Neke od njih danas krase muzej u njegovom rodnom Vukovaru koji je njemu posvećen. Otiđite ima se šta vidjeti. Ako vas put nanese u Vukovar posjetite ovaj muzej.
I ne samo to da je kao “daltonista” bio strastveni kolekcionar, što je samo po sebi čudo, nego je pomenuti Nobelovac imao u svojoj avliji i veliku cvjetnu baštu kojoj je posvećivao mnogo vremena. Zašto “šarenilo” cvjetne bašte toliko privlači daltoniste, to sam bog zna, ja uistinu nemam odgovor. Dobri Ružička je stalno letio u taj svoj “šareni” cvjetni raj, kao mutav na telefon. U politici stvari stoje drugačije, tu nema neke velike misterije. “Neraspoznavanje boja” kod naših političara je odavno postala hronična boljka. Ova falinka “krasi” i one na najvišim pozicijama u državi, što nam može navući golem belaj na grbaču. Alijin portret, na primjer, koji visi na zidu u kabinetu Denisa Bećirovića ima sa tim itekako veze. I ovdje se metaforički kazano radi o neraspoznavanju boja. Našeg druga Denisa ne vrijedi upozoravati, on uporno nastavlja po svom. Ima čovjek bosansku glavu i usto je kako sam tvrdi jako principijelan. Svojevremeno je jedan dobar jaran na naše ne malo čuđenje ustvrdio da je “principijelnost osobina ograničenih ljudi”. Vidjet ćemo, vrijeme će pokazati ko je bio u pravu. Što se tiče “druga Denisa” on se još nije “ofirao”, sjedi na dvije stolice (jedan dan crvenko, drugi dan zelenko) i upravo je on “Ahilova peta” Nikšićevog SDP-a koji se prilično dobro nosi sa ovom izuzetno kompliciranom situacijom. Sad više nema popravke, šta je tu je. Mislim da je njegovim izborom u Predsjedništvo zakucan i posljednji ekser u onaj fatalni “tronožac” na kojem sjedi pošast nacionalizma. Pregrupisavanje je u finalnoj fazi tako da sada konačno imamo sve Srbe pod jednom šljivom, sve Hrvate pod jednom smokvom, i sve Bošnjake pod Alijinim portretom. “Otkud svjetlo humora u mrkom mraku zla”, zapitao se onomad veliki Abdulah Sidran. Kad već pomenuh ovog velikana da kažem da mu je juče bila godišnjica smrti, i da ne bi bilo loše da njemu u pomen Sarajevo preimenujemo u Sidranovo.
Elem, sad bi se moglo i zaratiti. Blentavim ljudima ne treba puno…
#Marko Raguž #Notre Dame #Pisma iz Sarajeva
