Riječki akademski umjetnik Radovan Kunić (1987.), nakon završene Gimnazije Andrije Mohorovičića, htio je postati, ni više ni manje nego – reper. Usađeni kreativni pogon i osjećaj za ritam, usmjerio ga je u vizualnu domenu stvaralaštva pa je logičnim smjerom okvira hip hop kulture, prvi iskorak bio graffiti art. Potreba za daljnjim istraživanjem likovnosti, prvenstveno grafičkog dizajna, kao i vijest o „otvaranju Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci”, manifestirala se na način da je Kunić, svojim upisom, postao studentom prve generacije upisanih na riječkoj Akademiji, još za vrijeme kada je APURI djelovao u prostoru IVEX-a 2005. godine.
Radovan Kunić, riječki slikar realističkih motiva, zapravo je – akademski kipar. Što je utjecalo na to, da u tvojoj umjetničkoj karijeri, slikarstvo postane primarnim medijem?
Izraženiji interes prema slikarstvu razvio se tijekom preddiplomskog studija – medijski i fenomenološki slikarstvo vidim kao zagonetku, područje u kojem postoji mnogo izazova kojima vrijedi pristupiti, upravo zbog neizvjesnosti ishoda. Slične kvalitete vidim i u drugim umjetničkim medijima, koje povremeno i koristim, ali kod slikarstva moj je fokus najizoštreniji. Ipak, na trećoj sam se godini opredijelio za smjer kiparstvo, u čemu je presudila društvena komponenta, činjenica da se u našoj studentskoj grupi razvila poticajna i ambiciozna atmosfera koju sam naslutio kao najbolji put za spoznati umjetnost. Kiparstvo, pod vodstvom prof. Mikulina mi je pružilo i mnoga tehnička znanja koja mi i danas koriste. Kasnije, na diplomskoj godini kod Žarka Violića, sastajali smo se na susretima nazvanim „Laboratorij srijedom” koji su se, čini mi se, uvijek održavali četvrtkom. Ideja je bila poticanje diskusije van akademskih obaveza i pravila, što je svakako bilo nešto što nam je svima trebalo i što nam je pomoglo da pronađemo vlastiti „glas” i u njega vjerujemo. Upravo sam kod Violića i diplomirao – „Kritika kritike”, kolokvijalni je naziv diplomskog kojeg je dodijelio sam Violić, u svojim je temeljima zapravo filozofsko-poetičan osvrt, koji se referira na način doživljavanja i pisanja o umjetnosti, a kao svojevrsni iskaz „mladenačke pobune”. I danas mi se često čini da se o umjetnosti previše toga želi reći ili dići na neku kompleksniju razinu. Cilj je mog diplomskog bio pronaći i sugerirati alternativu, no u konačnici, istu ipak nisam pronašao.
Aktivno si počeo djelovati na izlagačkoj sceni još za vrijeme studija. Koje su izložbe/projekti bile tvojim „odskočnim daskama”, a s druge strane, kada i kako je započela tvoja akademska karijera? Koja su tvoja iskustva kao nastavnika u odnosu sa studentima/-icama?
Počeo sam „izlaziti” sa svojim radovima tijekom stvaranja diplomskog rada, povodom kojeg sam imao i prvu samostalnu izložbu, i to upravo u Galeriji O.K. u prostoru K.U.N.S.-a (Kluba umjetnika na Sušaku) Prvi kolekcionar koji je izložio moj rad je Marko Gajski – prijatelj i veliki ljubitelj umjetnosti, a koji je tada organizirao izložbe u knjižari Ri Book. Prva potpuno službena izložba održala se u okviru programa umjetničke organizacije ROBOT, koju su tada vodili Bojan Šumonja, Robert Pauletta i Tea Bičić (a danas vode Bojan Šumonja i Dean Skira), u novoosnovanoj galeriji Poola, 2014. godine, to mi je još uvijek jedno od najdražih izlagačkih iskustava. Godine 2015. prijavio sam se na natječaj za asistenta na APURI, pa otada radim na kolegijima „Slikarstvo” i „Mozaik”, prvo kao vanjski sutradnik a sada kao zaposlenik. Iskustva sa studentima zavise od godine do godine. Postoje izvanredne generacije, na kojima se stvori produktivna radna i kritčna atmosfera, a postoje i one koje su manje zainteresirane, pa su time i veći izazov. Ali u svakoj generaciji ima nekoliko pojedinaca koji se ističu po odgovornosti i angažmanu tijekom studija, čija je budućnost u profesiji izvjesna i s kojima i sam rado surađujem i van akademije.
Tvoj je rad ponajviše prepoznatljiv po realističnim motivima, recentno pejzažima ili animalizmu. Na koji način promišljaš svoju umjetnost i što je to što te u suštini inspirira u radu?
Iako o umjetnosti tj. osobnom stvaralaštvu razmišljam, ili na istoj radim, kako to znaju reći hrvatski političari i „dok spavam”, većina se vizija manifestira upravo u mom atelieru, gdje se događa 80% konačne realizacije, i gdje se suočavam s najbazičnijim problemima – bojom, kistom, platnom, idejom i vizijom. U početku je proces rada prilično pravocrtan: u atelieru postavljam scene koje potom fotografiram i koje na taj način postaju predlošcima za daljnji rad. Upravo je sama priprema ključna – nastojim fino ugoditi slikarski motiv kako bi se stvorili dobri temelji za konačnu viziju, a fotografije aranžiranih prizora, kao početak krajnje realizacije, najviše su utjecale na to da savladam medij realističkog ili figurativnog slikarstva. Danas mi je pristup nešto slobodniji, fotopredlošci mi služe kao pomoć i oslonac, ali glavnina slikanog sadržaja dolazi iz zamišljanja i pamćenja. Motivi pejzaža, morskih ili vegetativnih, vizure su iz neposredne okoline, u njima se ogleda utjecaj mikrolokacije u kojoj sam odrastao i u kojoj i dalje živim i djelujem. To su prizori koji mi privlače pažnju na svakodnevnoj bazi, a koji me opetovano iznenađuju, začuđuju. Ipak, mjesta na mojim platnima smatram bezvremenskima i neodređenima zemljopisnim koordinatama. Unatoč tome, ona su najčešće kontaminirana određenim referencama na društvo i na sadašnjost. Tako se u radove „prokrijumčare” različita aktualna, ali i dugoročna pitanja antropološke prirode, vezana uz uspostavu i održivost civilizacije, upravljanje i gospodarenje okolinom, međuljudske odnose. Kroz likovnu kontradikciju i elemente apsurda, sugeriram nemogućnost i nekompetentnost pojedinca za pronalazak preciznih odgovora.
Aktualna serija radova, na kojoj si započeo raditi 2018. godine, često je izlagana u respektabilnim izlagačkim prostorima RH, koje pohode i kolekcionari. U tom kontekstu, na koji način prodaješ radove te postoji li i kontinuitet prodaje?
Kupci do mene dolaze na različite načine, direktno ili posredno – na preporuku, uslijed posjeta izložbi, putem Instagrama, medijskih objava i drugih internetskih kanala. Većinu radova prodao sam direktno iz ateliera, ali posljednjih nekoliko godina radim i s galerijom Ravnikar Gallery space iz Ljubljane, koju vodi Piera Ravnikar, a koja svojim djelovanjem predstavlja regionalne autore na međunarodnoj sceni, kroz organizaciju izložbi i izlaganje na sajmovima suvremene umjetnosti. Takvi su entuzijasti potrebni ne samo za ulazak na inozemna tržišta već i za uspostavljanje stabilnog tržišta umjetnosti na našim prostorima. Ipak, prodani radovi nisu ključni za nove izložbe, pa ako i ne mogu doći do rada dovoljno sam fleksibilan u pronalasku alternativnog rješenja. U pripremi izložbe, nemoguće je sve zacrtati unaprijed, kada bih znao i kontrolirao što točno radim u svakom trenutku bio bih zatvoren za mogućnost iznenađenja i nove spoznaje, a što uvijek dolazi kao nusprodukt promišljanja i kreacije skupine radova. Što se tiče samog tempa prodaje, teško je govoriti o kontinuitetu. Događaju se i periodi kada aktivno ne prodajem, ali drugačijim angažmanima nastavljam raditi u struci. Primjer takvog rada bila je npr. suradnja s EPK Rijeka 2020 za izradu mozaika na Molo Longu, na kojemu su sudjelovale i moje studentice s APURI, a koja je dopuštala potpunu umjetničku slobodu, stoga taj projekt ne mogu nazivati niti komercijalnim, jer je kao takav rezultatom entuzijazma.
Tvoj je rad u mozaiku manje poznat umjetničkoj publici. Kakav je status mozaika u Hrvatskoj? Može li ga usporediti s onim internacionalnim?
Mali broj umjetnika radi mozaik samo da bi ga izlagao. Kao medij, mozaik najčešće ima neku namjenu, vezan je uz arhitekturu i zbog samih fizičkih odlika i tu leži njegov najveći potencijal. Što se tiče statusa mozaika u Hrvatskoj, u odnosu na međunarodnu scenu i tržište koje je mozaikom vrlo dobro „opskrbljeno”, posebice u Italiji čija je tradicija mozaika najizvornija, u Hrvatskoj ne postoji mnogo ljudi koji se profesionalno bave mozaikom. Njih nema puno jer su potrebe RH za mozaikom namirene, a to su najčešće restauratorske potražnje, potražnje vjerskih objekata ili pak neki drugi ekskluzivni kupci. Također, mozaik može funkcionirati u konceptu čisto umjetničke naravi – trenutno promišljam jedan takav, a koji spaja skulpturu i mozaik. Nadalje, rekao bih da postoji dobar potencijal za razvoj mozaika u Hrvatskoj, no potražnju tek treba stvoriti i proširiti je izvan granice restauracije, vjerskih objekata i ekskluzivnih klijenata. Mozaik može biti izvrsno sredstvo komuniciranja umjetnosti u javnom prostoru, može postati dijelom urbanog pejzaža, a to je jedan od smjerova u kojima razvijamo izborne kolegije iz mozaika na APURI. Jedna od inicijativa razvoja takvih projekata je Centar za staklo i mozaik pri APURI, koji bi upravo u tom smjeru, trebao razvijati modele za buduće poslove i odgovarajuće potražnje.
Za kraj, koje su recentne i nadolazeće izložbe na kojima možemo vidjeti tvoje radove?
Trenutno su dva moja rada izložena na izložbi „Biennale Opatija”, na koju me pozvao izbornik, riječki umjetnik Domagoj Barić, a gdje su predstavljena djela domaćih perspektivnih autora uglavnom mlađe generacije i koja će biti otvorena do kraja kolovoza. Ostatak godine izložbeno je dosta gust, pa će biti logistički i produkcijski zahtjevno. U rujnu se prvi puta predstavljam beogradskoj publici, izlažem s kolegama slikarima Sašom Marjanovićem i Bratislavom Radovanovićem u galeriji Kuće legata, a za studeni sam pozvan da izlažem na Bijenalu Milene Pavlović Barili u Požarevcu. Najvažnija za najaviti je samostalna, site-specific izložba u Palači šećerane na kojoj radim s kustosicom Sabrinom Žigo, a kojom se nakon višegodišnje pauze vraćam u Rijeku. Izložba je planirana za studeni pa sada moram prekinuti intervju i uroniti u posao.
