Herceg Novi ima brončani spomenik Oriđinalu, zove se Njunjo, a Split – iako sigurno ima daleko veći broj redikula – nema još spomenika nijednome. Lordan Zafranović već godinama pokušava podići filmski spomenik Karuzu, ako ne najvećem onda najpoznatijem splitskom redikulu, ali to nikako da mu pođe za rukom. Kada razgovaramo o filmovima i neka ga riječ na to podsjeti, oči mu zasjaje, usta se razvuku u osmijeh i on prepriča neku scenu iz tog svog filma u neprestanom nestajanju i nestajanju. Što se mene osobno tiče, nju ne bi morao ni snimiti jer ostrašćena energija njegovih rječenica prenese, na moje unutarnje platno, filmske slike, mizanscenu, rasvjetu i ton scene koju mi opisuje. Kada bi mi tako, iz razgovora u razgovor, ispričao sav film, ja bih ga cijeloga i vidio.
No, filmovi se rade za publiku, što veću tim bolje, pa Lordan od svoga filmskoga sna ne odustaje, unatoč svim preprekama, nerazumijevanjima i nedostacima (podrške i novaca). Kada bi bilo još ovakvih kao što smo on i ja, mogao bi se organizirati Festival nesnimljenih filmova. Ljudi poput njega bi ih prepričavali, a ljudi poput mene bi ih gledali – slušajući njihove redatelje. Po standardima tzv. normalnosti, to bi bila veoma originalna tj. redikulozna situacija. Ali: zar u Antonijonijevom filmu „Blow up“ nije bila jedna slična scena, u kojoj se igrao tenis bez reketa i loptice – i bila je genijalna! Da, tanka linija razdvaja luđaka od genija: prvi ne zna što će i kako će sa svojom genijalnošću (pa mu je nekontrolirana), a drugi zna što će i kako će sa svojom ludošću (pa mu je kontrolirana).
Genije i luđak su braća blizanci; izvana se gotovo ne razlikuju. Time se da objasniti naklonost koju osjećaju jedni prema drugima; sjetimo se samo svih onih pomaknutih Fellinijevih likova, promislimo malo dublje o njegovoj sklonosti cirkusu i cirkusantima, a malo šire o raznoraznim frikovima kojima su neki američki autori bili prenositelji njihovih uvida o čovjeku i svijetu. Usamljenost je zajednički psihološki nazivnik ludom geniju i genijalnom luđaku: malo tko ih razumije, a oni jedan drugoga najbolje. I time završimo ovaj uvodni hommage Njonju i Karuzu pa pređimo na filmske stvari, ispred i iza ekrana; zato smo tu i došli.
OBITELJSKE USAMLJENOSTI
Usamljenost je moguća i u obitelji. „Porodična terapija“ Sonje Prosenc (koprodukcija Slovenije, Italije, Hrvatske, Norveške i Srbije) tematizira otuđenost i ohlađenost suvremene zapadne obitelji, naizgled savršene (po zapadnim standardima), ali iznutra neutemeljene u bliskosti i nezagrijane ljubavlju. Takva obitelj je visoko stilizirana (kao što su interijeri njihove kuće), krajnje funkcionalna (kao što su njihovi kućanski aparati) i minimalističke je komunikacije: izvana gladac, iznutra jadac. Vanjska funkcionalnost je tu maska unutarnje disfunkcionalnosti. U njoj se govori slovenski (jer je korijenima slovenska) ali i francuski i engleski (jer je granama i plodovima zapadnoeuropska). Kuća im se nalazi u šumi, koja je slovenska koliko i norveška. Kroz šumu će im doći i „izbjeglice“ jer oni su danas poželjni sastojak svake filmske priče koja traži sredstva da se realizira. Šumom se vrzmaju i lovci koji pucaju na divljač; oni su posljednji primitivci u tako uređenom svijetu.
Iz tog svijeta glavni lik, kao postmoderni pater familias s naočalama i laptopom, želi odletjeti, ni manje ni više nego na Mars, kao učesnik internetskog natječaja „A trip to space“. Na koncu će otići u šumu u skafanderu, najprije će ga napasti lovački pas, a potom će od lovca dobiti batine i vratiti se kući raskrvavljen. Njegovo novo stanje ranjenog čovjeka vratiti će mu staru ljudskost, zamalo skroz izgubljenu u tom vrlom novom svijetu. Njegov sin iz prvog braka, koji govori materinji francuski, kazat će mu da ga takvog voli, sjebanog i krvavog ispod kože pa će film završiti sretno: nesavršeni otac u nesavršenoj obitelji u nesavršenom svijetu, u donjem rublju a ne u skafanderu, sjedi između sina i kćeri, kao između zagrada koje mu ga čuvaju od bolesnih ambicija i snova o letu u svemir. Glava obitelji je dobila po licu šakama lovca iz šume i to ju je učinilo opet normalnom: obitelj je time spašena.
Ovakvi filmovi će imati problema s publikom, ne samo zbog dužine (122 min) nego radi svog high art koncepta. Rađeni su, dakle, za festivale i gledatelje koji se pale na ispeglanu filmsku formu. Problem s njima je što im se prebrzo očitava namjera (kritika suvremenog društva, via „Parazit“) i poruka (povratak prirodi) pa gledatelju nude premalo filmskih uzbuđenja tijekom svoga trajanja. Njihova destilirana forma ne daje pristup prljavoj vodi života te stoga ostaju njome zarobljeni a emocije u njoj blokirane. Na koncu sve to biva stvar mentalne naravi, koja pruža intelektualno zadovoljstvo onima koji su takvim zadovoljstvima skloni. Takav pristup i takva egzekucija ne idu uz neki veći rizik, pa se onda i ne ostvaruje neki veći umjetnički profit. Ostaje nam tek jasno ocrtan filmski profil, a ovaj „Obiteljske terapije“ se ističe svojom dosljedno i disciplinirano provedenim stilom.
USAMLJENE OBITELJI
Previše svega (filmova, informacija, događanja, hrane itd.) je simptom bolesne civilizacije i njenog švedskog stola. Ljudi se nukaju da kušaju sve, da sve konzumiraju i na sve stignu. Na kraju im se nabija i kompleks krivice što u tomu nisu uspjeli. Od viška hrane rastu trbusi, a od viška informacija glave. Proporcionalno tomu se smanjuje srce. A time nastaju svi ostali problemi; boli glava, boli stomak, boli nas duša. Gdje bi, ako ne u Herc/eg Novom, trebali doći do spoznaje da nam treba najviše – i hitno – novo srce, a ne novi auto, novi apartman, nova brendirana odjeća?! Čim je hitno, znači da je već kasno, ali ne znači da je i prekasno!
Jutros je jedna Jadranka spasila život jednoj bubamari. Dok je plivala, vidjela ju je kako pluta na površini mora. Stavila ju je na vrh kažiprsta i tako doplivala do obale. Tu ju je ostavila da nastavi svoj život u svom elementu. Njenoj spasiteljici/prijateljici će Život vratiti još većim dobrom njeno malo/veliko dobro djelo: dat će joj priliku i modućnosti da realizira svoj kratki film „Trenutak“. Ja sam se zatekao u pravom trenutku na pravom mjestu da mi to ispriča. To spašavanje bubamare je za mene veći i značajniji događaj od moga pojavljivanja na crvenome tepihu prve večeri Festivala. Nesumnjivo i nepobitno. A informacija da je more ovdje i sada toplije u dubini tj. hladnije na površini (a takve su sve vode od pravoslavnog blagdana Preobraženja), za mene je važnija od informacije da sutra idemo na izlet i ručak na Žanjic.
Od svega čega je previše u Herceg Novom (naročito uz obalu), najviše je celzijusevih stupnjeva. To nas sve opterećuje i oduzima nam dosta od uživanja u gledanju filmova. Najbolja mikro-klima je u dvorištu kuće Ive Andrića, gdje se prikazuju dokumentarni filmovi u konkurenciji. Pri kraju drugog filma sam čak obukao tanku pamučnu jaknu, a na svakom drugom mjestu bih se najradije skinuo u kupaće. Svi doxovi te večeri su se bavili obitelji; u raznim stanjima, situacijama i problemima. Portugalski kratkiš „Katekizam“ spada u tzv. opservacijske filmove: opservirao je pripreme grupe djece za prvu pričest. Bez komentara, bez glasa u offu: pažljivo gledaj i snimaj što se događa i onda to jednostavno montiraj. I ne idi preko toga da ne izađeš izvan granica opservacije. Za moj ukus je to redukcija filmskih izražajnih sredstava ali ima onih kojima je to taman. Meni je polusatni „Moody“ Karoline Karwan puno bliži: emotivniji, dublji, empatičniji, dirljiviji i poetičniji. Moody i maćeha su jedini stanovnici na tom otoku ( negdje u Polineziji?), ponekad njihovu samoću prekinu kratki posjeti turista pred kojima Moody pleše. A samo dok pleše je sretan. Ostatak vremena – i života – je nesretan koliko je usamljen: pacifičkih dimenzija. Kažu da ga je zaposjeo duh i da je kasno da ga iz njega istjeraju.
I njih dvoje su obitelj i nemaju nikoga osim jedno drugoga. Usred oceana, na nekom malom otoku. So deeply blue! Autorica je iz svoga dubokog suosjećanja s njima izvukla posve adekvatnu filmsku formu koja svome sadržaju pristaje kao koža tijelu. Poslije ovakvog filma treba obuzdati filmski apetit, kazati sebi „Dosta je!” i otići na spavanje. Što sam i učinio.
Istaknuta i ostale fotografije: arhiva Film Festivala Herceg Novi
#Film #Filmski festival Herceg Novi #Herceg Novi #Sve boje filma
